Kako budes zivio tako ces i umrjeti (cetiri price)
Ovo je priča čovjeka kojeg je Allah spasio od utapanja sa parobroda “Salim expres”. On nam priča priču o svojoj ženi koja se utopila na putu sa hadždža, rekavši: “Svi su vikali, - parobrod tone, pa sam i ja njoj rekao: ‘Hajde izlazi’. Rekla je: ‘Tako mi Allaha, neću izaći dok se propisno ne obučem’. Rekoh joj: ‘Izlazi! Propast ćemo!’ Rekla je: ‘Tako mi Gospodara, neću izaći dok potpuno hidžab ne obučem, pa ako umrem - da bar Gospodara svoga sretnem u pokornosti’.” Obukla je svoju odjeću i izašla sa...
svojim mužem. Kada su svi vidjeli da se utapaju, pripila se uz muža i rekla: “Zaklinjem te Allahom, da li si zadovoljan sa mnom?” Muž je zaplakao, a ona je ponovo rekla: “Da li si zadovoljan sa mnom?”, a on je opet zaplakao. Kazala je: “ Hoću to da čujem”. Odgovorio je: “Tako mi Allaha, zadovoljan sam tobom”. Zaplakala je mlada žena i rekla: “Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed njegov rob i poslanik”. Ponavljala je šehadet sve dok se nije utopila. Talasi mora i morske dubine su ih rastavili. Nakon što je spašen, njen muž je plakao govoreći: “Molim Allaha da nas spoji na Ahiretu u džennetskim baščama”.
****
Mladi Amerikanac španjolskog porijekla, ušao je u jedanu od džamija u Njujorku u gradu Brooklin poslije sabah-namaza, te rekao prisutnim vjernicima: ¨Želim prihvatiti Islam”. Upitali su ga: “Ko si ti”? Odgovorio je: “Uputite me a ne pitajte.” Očistio jse i izgovorio šehadet. Prisutni su ga naučili obaviti namaz pa je klanjao sa tolikom skrušenošću koja je zadivila sve prisutne u mesdžidu. Trećeg dana, jedan od klanjača se odvojio sa njim te ga upitao: “Brate, Tako ti Allaha, ispričaj mi nešto o sebi?” Rekao mu je: “Odrastao sam kao kršćanin i moje srce je prionulo za Isaa, a.s., ali kada sam pogledao u stanja ljudi i vidio da su se potpuno okrenuli od njegovog puta, istraživao sam vjere i čitao o njima, nakon čega mi je Allah prsa rasprostranio prema islamu.
Noć prije negoli ću doći kod vas, zaspao sam poslije dubokog razmišljanja tražeći istinu. U snu mi je došao Isa, a.s., i pokazao mi kažiprstom, ovako, kao da me upućuje, te mi rekao: ‘Budi Muhammedanac (sljedbenik vjere Muhammeda, s.a.)!’ Nakon toga, izašao sam kako bih našao neki mesdžid i Allah me je uputio u ovaj mesdžid pa sam u njega i ušao.” Poslije ove kratke priče oglasio se mujezin za jaciju namaz. Stupio je u namaz sa ostalim klanjačima i učinio sedždu prvog rekata za imamom. Imam se poslije sedžde vratio, ali se naš dragi brat nije podigao, već je i dalje ostao na sedždi u blizini svog Gospodara. Čineći sedždu preselio je svome Gospodaru.¨
***
Ovo je priča o čovjeku koji je bio 40 godina mujezin. Učeći ezane nije ništa tražio osim Allahovog zadovoljstva. Obolio je od teške bolesti koja ga je oborila na postelju i oduzela mu glas, tako da nije mogao više učiti ezan u mesdžidu. Kada se stanje još više pogoršalo, zaplakao je, a oni oko njega vidjeli su na njegovom licu tugu i potištenost. Kao da je govorio samom sebi: “Bože, četrdeset godina pozivao sam Tebi i znaš da time nisam htio ništa osim Tvoje nagrade, a sada sam spriječen od ezana u zadnjim trenucima života. Nakon toga, na njegovom licu se pojavio izraz radosti i vedrine. Kada je došlo vrijeme ezana, ustao je, okrenuo se prema kibli i, na iznenađenje svih, počeo učiti ezan u svojoj sobi. Došao je do zadnjih riječi ezana La ilahe illallah, kada se srušio na postelju. Sinovi su pritrčali, ali on jeć predao svoju dušu plemenitom Gospodaru.
***
Smrt šejha Abdul-Hamida Kiška. Pobožni, učeni i u svijetu poznati hatib, slijepi šejh Abdul-Hamid Kišk posebno je nešto žurio u danu kojeg je volio svim srcem. Bio je to petak. Spremao se za džumu namaz. Okupao se, obukao bijelu čistu odjeću, namirisao se i klanjao dva rekata abdeskih sunneta. Na drugom rekatu, na ruku¸ pao je. Djeca i porodica su mu pritrčali i našli ga da je već preselio u okrilje milosti svoga Gospodara kojemu je cijeli život težio.
*****
Plemeniti brate i plemenita sestro, poznato je da kako je ko živio, tako i umire, a kako ko umre tako bude proživljen. Spremajmo se za dan rastanka s našim namilijim i svim ljepotama i ukrasima ovoh prolaznog svijeta.
(Odlomak iz romana „Tuturuza i šeh Meco“, Alija Nametak)
U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali vaiz nije došao. Svijet se osvrtao neće li ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da vazi. Je li bilo tako udešeno da on taj dan ne dođe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo bio u Azamiji, da on taj dan vazi, jer je bio nadaleko znan kao učenjak i vaiz, ne znam. Kako ne bi stalnog vaiza, nekoliko hodža zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednie vrijeme priča u Kufi. Napokon pristade i pope se na ćurs.
Svi su u nj uperili oči, a slijepi, i takvih na istoku ima uvijek dosta, pomalo su zakrenuli glavu ustranu da im uho na koje bolje čuju bude okrenuto prema ćursu.
Šejh Musaddik se pomolio Bogu onom dovom kojom se Musa pejgamber obratio Bogu da mu rasprostrani prsa i odriješi čvor s jezika, a onda prešao na začudnu priču o događaju koji se nedavno zbio u Kufi, gdje se naširoko prepričavao.
U Kufi je bio jedan trgovac vrlo bogat, koji je pošteno trgovao, lijepo zarađivao, ugledao sirotinju, davao robu i na veresiju, pozajmljivao i gotovinu bez kamata, a svijet mu se pošteno oduživao i nikad ga niko nije zakinuo, a ni on nikoga. Jednom trgovcu iz Basre dao je na veresiju dosta skupocjene robe i u tome je i umro, a da nije obavijestio ni sina koji je uza nj radio i naslijedio ga.
I taj njegov sin je trgovao, radio, stanovao u očinskoj kući, imao ženu i djecu i dobro živio. Jedno vrijeme je trgovina napredovala, a on, kao otac mu, dijelio, kupovao, zaimao i posuđivao drugima, neki vraćali posuđeno i oduživali se, a neki ga, namjerno ili slučajno, zakidali pa se u dugu zemanu desilo da je spao na najtanje grane. Čak mu se trgovina potpuno ispraznila, kuća ogoljela, pa je došlo vrijeme da nije mogao sebe i svoju kućnu čeljad ni prehraniti.
Smišljao šta da uradi pa odluči prodati kuću ne bi li se time neko vrijeme izdržavao, pa jeda jednom krene posao naprijed. All mu se nije dalo dati kuću na telala pa da se javno prodaie. Imao je jednog dobrog prijatelja pa ga poče tražiti da od njega uzajmi nešto malo novca dok ne proda kuću. Tražio ga je po svoj Kufi, a nigdje da ga susretne. Ni kući ga nije bilo. Gladan on, gladna mu kućna čeljad - mora ga naći pa gdje bilo da bilo. Pođe prema džamiji da klanja jer se primaklo vrijeme akšama, kad ugleda ahbaba kako nosi u ruci somun. Pozdraviše se, a trgovac ga odmah zamoli da mu pozajmi nešto novca dok ne proda kuću, a najprije je njemu nudi da je on kupi. Gladna su mu kućna čeljad, a i on, pa... Postiđen je oborio oči preda se, a prijatelj mu se popipa po džepovima, po pasu, ali kese s novcem nema.
Evo ti ovaj somun pa hajde kući, kad ste gladni, a ja ću ti poslije naći para koliko ti bude trebalo.
Zahvali se onaj trgovac, uze somun pa se uputi odmah kući. Podigao onaj somun do usta da odgrize barem zalogaj, a hljeb miriše kao duša. Ne, neće ga načinjati nego će ga cijela donijeti kući.
Tako misli trgovac i uputi se najbližim sokakom kući, kad niz sokak ide jedna žena, vodi dijete. Dijete kao švrače mršavo, izvalilo krupne crne oči pa njima jede onaj somun u trgovčevim rukama. Gurka mater i pokazuje na trgovčev somun. Kad dođoše uprema se žena zastade i zamoli trgovca da radi Allaha otkine samo zalogaj somuna jer joj je dijete gladno - i ne pamti kad su posljednji put jeli. Trgovac htjede otkinuti komad, ali kad ču da nisu odavno jeli, a on i njegova djeca su ipak nešto jučer pregrizli, dade ženi cio somun.
Dijete razvuče lice od veselja, a materi potekoše dvije suze kao dva alema niz obraze.
Pođe trgovac kući, all od umora i gladi ne rnože dalje pa se spusti ukraj ulice i poče razmišljati:
- Šta ja uradih? Kod kuće gladna moja djeca, gladna moja žena, ja gladan, a dadoh somun neznanoj ženi i njezinu djetetu. Jest da je sevab što sam nahranio gladnu ženu i gladno dijete, ali sam zgriješio prema svojoj porodici što sam ih ostavio da gladuju. Na jednoj strani sevab, a na drugoj grijeh. Ali nije to grijeh. I tu sam zaradio sevab, jer sam tuđina nahranio. To su tri sevaba. Dijete sam nahranio, mater mu nahranio, a treći je sevab što sam ono što je u onoj prilici bilo najpreče meni i mojoj čeljadi poklonio onima koji trpe kao i mi.
Šejtan mu je došaptavao da to i nije sevab, da je grijeh što je uradio jer je zanemario one koji su mu najpreči, koji ovise o njemu, a on, trgovac, odgonio ga je u mislima od sebe i bio raspoložen što je dijete nahranio, što je svojim darom obradovao majku koja nije mogla uzdržati suze zahvalnice, a nikakav alem kamen nije vrijedan kao iskrena suza.
Mrak se počeo spuštati nad zemlju kad eto ti onog njegova prijatelja što mu je dao somun, sav se oznojio i zapuhao se od umora i trke. Ugleda trgovca pa će kao izvan sebe:
- Gdje si, pobogu? Izgubih noge tražeći te... Svu sam Kufu obio, a tebe nigdje, kao da si u zemlju propao.
- Šta je, što me tražiš? Jesi li mi našao kupca kući?
- Kakav kupac, kakva kuća? Došao ti kući trgovac koji ti se zadužio kod oca, pa eno sad na tri deve donio blago, sav dug i hedije. Nije ni znao da ti je otac umro, pa hajde sad ti primi to imáće.
I tako trgovac opet zaimade i više nego što je prije imao. Radi i zarađuje, radi i dijeli. Čini dobra djela. Pravi se negdje džamija, svijet daje: neko groš, neko dva, neko dukat, neko dva, a on pedeset dukata. Gradi se negdje mekteb, svijet daje: neko dirhem, neko aspru, a trgovac sto dukata. Pravi se negdje medresa. Neko daje rijal ili dva, trgovac šakom zagrabi dukata i dadne.
Pa malo se i kao ponio, uzoholio se. Govori sam sebi: Vidiš kako ja to s draga srca dajem. Nisam kao drugi. Ne otkida mi se od srca kad dajem za hajirli stvar veliku paru. Koliko bi ljudi za nešto sakupljali po gradu ili po vilajetima pare da ja odjednom ne dajem obilato! A fala Bogu, i ide mi posao! Što više dijelim sve više imam - misli trgovac sjedeći na šiltetu, oslonjen na mekahne jastuke za leđima. Želudac probavlja ručak, vlažna toplota sklapa očne kapke, a trgovac sebe vidi na nekoj orgromnoj širini. Nepregledan narod je okolo, a nasred srijede su mizan-terezije.
Uh, pa ja sam ovo umro! Ovo je Mahšer. Eno se i ljudska djela vagaju. Vidi on kako se tasovi na terezijama dižu i spuštaju, kako otjelovljene duše lete u Džennet, a one druge, neuzubillah, vuku u Džehennem, kako se čuju izdaleka uzdasi, plač, jecaji i urlikanje, a on je miran - toliko je dobrih djela uradio, da nema brige ni straha. Kad dođe red na njega pravo će u Džennet.
I dođoše na red njegova djela: sevabi i grijesi. Jest da sevaba ima mnogo, all nekakvi su kao šuplji, bez sadržaja. Spuste se u tas od terezije oni dukati što ih je dao za mekteb, tas pretegne, a na onom drugom tasu se ukaže ona samohvalisavost trgovčeva koja je, makar i u mislima, popratila dar, pa se tezulja za sevabe digne, a ona druga pretegne. Metnu se sevabi od onih dukata što su dati za džamiju, za medresu, tas se spusti, a onda dođu na onaj drugi tas neke trgovčeve primisli kako je on zbilja dobar čovjek, kako je on to dao od svega srca, ali se u isto vrijeme čuje odnekud glas "To si ti uradio da se znadne da nije niko više od tebe dao", a tas sa sevabima opet se digne.
Zabrinuo se trgovac šta bi od njegovih dobrih djela. Izađe da to i nisu neka dobra djela jer su ih njihove primisli ogolile, pa se valja spremati onamo gdje se nije nadao, kao da nije ništa dobra ni učinio.
On sad čeka da će ga samo kakva šaka za perčin, pa s njim u gajjakujiju, kad se oču glas: "Ima li još išta što je trgovac za života uradio?" I oču se drugi glas:
- Ima! Dao je somun jednom djetetu kad je bilo gladno. - Dajte taj somun ovamo!
I somun se stvori na tezulji, a tezulja sevaba se izravna s onom drugom i poče pretezati.
- To je jedan sevab. Ima li još išta da se izmjeri?
- Ima - čuje se onaj drugi glas. - On je taj somun poklonio kad je i sam bio gladan.
- Još jedan sevab.
I tezulja dobro preteže. - Ima li još šta?
- I njegova kućna čeljad su tada bila gladna kad je on poklonio somun.
- To su tri sevaba.
Tezulja se spustila gotovo do talâ. - Ima li još šta?
- Ima! Kad je mati ugledala kako joj se gladno dijete obradovalo, potekle su joj dvije suze niz obraze.
- Dajte te suze!
Spustiše dvije suze u tezulju, a tezulja prepuna sevaba spusti se sasvim i iz nje poteče čitava rijeka sevaba, pa se pretvori u more koje poče zapljuskivati sve do trgovca i on, iz bojazni da se ne utopi, skoči i - probudi se.
I postade sasvim drugi čovjek. I otada je radio dobra djela i zarađivao sevabe, ali je sve radio bez ikakve primisli. Kao kad insan diše. Kad diše ne misli: sad ću udahnuti, pa: sad ću izdahnuti. Tako je i on radio i trošio na Božijem putu, a nikad nije pomišljao zašto to radi, jer ga je san poučio da
dobro treba raditi radi samoga dobra.
I dok se mujezin javio ezanom s munare, šejh Musaddik je završavao priču: - Eto, to se u najnovije vrijeme priča u Kufi.
Musa, Bog ga blagoslovio, razgovaraše sa svojim Gospodarem na Gori, i u jednom svome razgovoru on zamoli Boga: "Moj Bože, pokaži mi svoju pravednost i nepristranost!" A Bog mu reče: "O Musa, ti si čovjek ozbiljan i odan, zar ne možeš da se strpiš?!" Na to će Musa: "S Tvojom pomoći, Bože, ja mogu biti strpljiv!" A Bog mu zapovjedi: "Idi do tog i tog vrela, i iza njega se sakrij! I posmotri, potom, Moju Moć i Moje Znanje Svih Tajni!"
I Musa, Bog ga blagoslovio, ode, uspe se na brežuljak iza vrela i sjede sakrivši se.
I u taj se mah pojavi neki konjanik, sjaha sa svoga ata, obavi obredno pranje na vrelu i napi se vode. I izvadi on iza pasa kesu u kojoj bijaše hiljadu zlatnika, pa je stavi kraj sebe. Potom klanja namaz, uzjaha konja i, zaboravivši onu kesu na onome mjestu, otputova.
Nakon njega dode jedan dječak, napoji se vode, nađe onu kesu, uze je i ode.
A poslije dječaka dođe neki slijepi starac, napoji se vode, obavi obredno pranje i stade klanjati. U taj mah se onaj konjanik sjeti one kese, vrati se do izvora i nađe slijepoga starca, stade kraj njega i reče mu: "Zaboravih kesu u kojoj je hiljadu zlatnika, a osim tebe niko nije ovdje dolazio!" Na to će starac: "Ja sam slijepac, kako da opazim tvoju kesu?!"
Na to se konjanik rasrdi, sablju isuka, udari slijepca i ubi ga. Potom ga prerovi, ali, ne našavši onu kesu, ostavi starca i ode.
A Musa, koji to sve gledaše iz svoga skrovita mjesta, povika: "O Bože! Strpljenje mi je na izmaku, a Ti si Pravedan, pa deder mi razjasni šta se ovo dogodilo?"
I dode Džibril, Bog ga blagoslovio, i reče Musau: "Stvoritelj, veličanstvena je Njegova moć, ti veli: 'Ja sam Znalac svih tajni, znadem skrovite stvari i znadem ono što ti, o Musa, ne znaš! Kad se radi o dječaku koji je uzeo kesu zlatnika, on je uzeo ono što mu i pripada, jer otac dječakov bijaše u najmu kod onoga konjanika i bio je zaradio baš onu svotu koja je bila u kesi. Ali, konjanik mu ne uruči zlatnike jer umrije dječakov otac. Ali sada konjanik izgubi kesu, i dječaku dode baš ono što mu pripada. Kad se radi o slijepom starcu, on je, prije negoli je oslijepio, ubio konjanikova oca. I konjanik mu se, ne znajući da mu je ubio oca, osveti. I svako dobi ono što je i zaslužio. Naša pravda i Naša nepristranost je, kako vidiš, tačna.'
I kad Musa to sazna, zbuni se i zatraži oprosta od Boga.
Priča se da su u davna vremena mu'min - vjernik i kafir - nevjernik pošli da love rihu. Kada god bi nevjernik bacio mrežu u vodu spomenuo hi neka svoja hožanstva i svaki put bi izvukao mnogo ribe. Vjernik je svaki put spominjao ime Allahovo, ali ne uhvati baš nijedne rihe. Tek pred sami zalaz sunca uhvati se u njegovu rnrežu jedna jedina riha, ali se i ona nekako izmigolji iz mreže i otplovi u vodu. Vjernik se vrati kući ne noseći baš ništa, a nevjernik se vrati noseći cijeli tovar ribe. Melek, koji je bio zadužen da prati tog vjernika, se zbog njegovog slabog ulova prosto ožalostio, a kada se uzdigao na nebesa, Uzvišeni Allah mu pokaza mjesto u Džennetu koje je bilo pripremljeno za tog vjernika, pa Melek jako obradovan, reče:
- Tako mi Allaha! Ništa tom čovjeku neće nauditi šta god da ga zadesi na dunjaluku kada ga ova divota u Džennetu očekuje!
Onda je tom istom Meleku pokazano mjesto u Džehennemu koje je bilo određeno za onog nevjernika, pa kada je Melek to vidio on uzviknu:
- Allaha mi! Ništa mu neće koristiti sve ono što stekne na dunjaluku kada poslije toga mora da bude bačen u ovu strahotu!
Ono bili nekakvi čobani pa čuvali ovce. Svi su čuvali svoje, samo je jedan bio fukara pa čuvo tuđe. Pa kad bi se saberi oko vatre svi su čobani nešto govorili, ko je đe i šta vidio i čuo, pa dođe red i na onog čobana što je tuđe ovce čuvo, pa reče:
- Nećete mi vjerovati šta ću vam ispričati, al', eto da ispričam, pa ko hoće nek’ vjeruje, - veli – imo sam jedan jandžik(1) od kozije kostrijeti, kad jednu noć, došo miš, pa grickaj, grickaj, ma, voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo.
- Ma, bježi, šta ti znaš, - vele mu čobani - đe će miš kostrjetni jandžik progrist, daj sjedi i šuti!
Šta će čoban, hud i jadan, zgrbi se i prišuti.
Zeman po zeman, prođe dosta vremena, čobani se zamomčiše i poženiše, skućiše, pa i ostarješe. Pa i onaj čoban fukara malo po malo postade najbogatiji čovjek u selu pa ga i za muhtara postaviše. Svi su jedva čekali da ih muhtar u svoju kuću na sijelo pozove. Tako jednu noć, dok su prali ruke i brisali brkove i brade od masne muhtarove sofre, neko zavika:
- E, der te ljudi da nam muhtar štogod ispriča!
- Nećete mi vjerovati - veli muhtar - što ću vam ispričati; imo sam jedan gvozdeni lemeš(2) gori na tavanu, kad jednu noć došo miš, pa grickaj, grickaj, ma voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo...
- Jest vala, hoće to, - povikaše u glas prisutni - hoće miš, bezobrazna je to životinja!
- Ma šta jest, ma šta hoće!? - skoči muhtar - Dok sam bio bijeda i fukara nije mi mogo miš ni kostrijetnog jandžika progrist, a sad kad sam zabogatio i zaimo, sad velite more miš i gvožde jest!
1 JANDŽlK - torba od kozije dlake (kostrijeti)
2 LEMEŠ - gvozdeni dio ralice, ralo, raonik
Priča se da su dvojica Meleka sišli sa nebesa na zemlju, jedan na mešrik - istok, a drugi na magrib - zapad. Kasnije su se vratili i ponovo sastali na nebesima, da bi jedan od njih upitao drugoga: - Gdje si bio?
- Bio sam na mešriku, gdje me je moj Gospodar poslao kod jednog bogatog čovjeka. Učinio sam da njegova riznica, koja je bila puna blaga, propadne u zemlju. - reče prvi Melek.
- A meni je Allah naredio da izvadim tu riznicu sa blagom i da je odnesem u kuću jednog siromaha na magribu, koji nigdje nije imao ni dinara ni dirhema. - reče drugi Melek.
Njihov razgovor je čuo Ridvan, Melek koji čuva Džennet, pa im on reče: - Moja priča je još čudnija od vaše. Gospodar mi je naredio da odem u kuću tog siromaha te da prebrojim sve to blago, i dinare i dirheme. Kada sam to uradio, naređeno mi je da u Džennetu sagradim za svaki dinar i dirhem po jedan dvorac, i to za vlasnika one riznice, i za siromaha sa magriba.
Onda Meleki rekoše Uzvišenom Gospodaru Allahu:
- O Gospodaru naš! Objasni nam ovaj nesvakidašnji keramet kojim si obasuo tu dvojicu ljudi?
Uzvišeni Allah reče: - Što se tiče vlasnika one riznice, kada mu je ona propala u zemlju on je rekao: "Hvala Allahu koji me je učinio da budem zadovoljan na njegovoj odredbi!."
A što se siromaha tiče, on se uopšte nije obradovao toj riznici punoj blaga, nego je rekao: "Hvala Allahu koji me je učinio neovisnim od drugih ljudi!"
Potužio se neki siromah Alejhisselamu na težak život i zamoli ga da ga uputi šta da čini da bi materijalno poboljšao svoje stanje. Alejhisselam ga upita je li oženjen. Siromah je odgovorio da nije, jer nije u stanju ni sam sebe izdržavati, a kamoli još i ženu. "Ja ti preporučujem," veli mu Alejhisselam "da se oženiš." Siromah ga posluša i oženi se. Nakon izvjesnog vremena ponovo ode Alejhisselamu i saopći mu da mu je sada još gore stanje.
"Dovedi još jednu," reče mu Alejhisselam. "Zar nisu dovoljna dva slijepca nego da dovedem i trećeg?" - mislio je siromah, ali je ipak poslušao Alejhisselama i doveo i drugu ženu.
Stanje se još više pogoršalo, te se siromah ponovo obrati Alejhisselamu upoznavši ga sa svojom nevoljom. Alejhisselam mu preporuči da dovede i treću. "Zar nisu dovoljna tri slijepca, nego da dovedem i četvrtog?" "Ako želiš da zaimaš, onda dovedi i treću", glasio je odgovor. Siromah dovede i treću ženu.
Kada je treću doveo, zatekla je one dvije prije dovedene kako sjede. Upitala ih je: "Šta vi radite?" "Šta ćemo raditi kad u kući nema ništa." "A na čemu sjedite?" "Na kožici", odgovore one. "Dižite se i odmah ostrižite vunu sa kožice!" - reče treća.
Nađu one u komšiluku makaze, te odmah ostrigoše i opraše vunu. Nakon što se vuna osušila, naredi treća da se vuna oprede i da se od prediva opletu čarape. Muža pošalje na pijacu da ih proda, a da od dobijenog novca kupi nešto vune i nešto od jela.
Tako je otpočeo rad u toj kući, pa niko nije imao vremena dići glavu od posla. Proizvodnja se sve više povećavala. Zarada je bila sve veća. Život se poboljšao. Prošlo je mnogo vremena a da se bivši siromah nije obraćao Alejhisselamu. Jednom prilikom se negdje susretnu i Alejhisselam ga upita: "Kako je sad?" On odgovori: "Kako sam doveo onu treću ja više nemam vremena da ti dođem, sve nas je u kući zaposlila i sada je život krenuo na bolje. Elhamdu lillah."
p.s.
Zamoli bih svakog muskog u danasnje vrijeme,koji procita ovu pricu da dobro razmisli
prije nego sto bih pokusao da nesto ovako i ucini.He He He nejma danas vise toga
ni blizu.Sad je obratno.Staces takav vakat.
Jedan covjek odluci da podari nesto novca Ibrahimu ibn Edhemu, no ovaj poboznjak mu rece:
"Samo trenutak, da li si ti bogat covjek? Imas li jos novca kod kuce?;
"O, da! Imam jos najmanje hiljadu zlatnikarece trgovac ponosno."
"A da li bi zelio imati jos jednu hiljadu?" upita dalje Ibrahim.
"Naravno! Ja vrijedno radim svakoga dana. Od jutra do veceri, da bih jos zaradio."
"A da li bi zelio imati vise od dvije hiljade zlatnika?"
"Naravno, svaki dan se molim Allahu da mi udijeli vise i vise i jos vise para."
Kada to zacu Ibrahim gurnu kesu nazad ka trgovcu i rece:
"Zao mi je, ali ja ne mogu primiti tvoje zlatnike, nije zakonito da bogat covjek prima novac od siromaha."
"Sta kazes?; povika ljuto trgovac, -"Ti bogat covjek, a ja siromah!!!"
"Ja sam bogat covjek zato sto sam zadovoljan na svemu sto mi Allah Uzviseni posalje. Ti si prosjak, bez obzira koliko imao, nisi zadovoljan i trazis od Allaha da ti to poveca.”
Onome ko se Allaha boji, On će mu izlaz dati i opskrbiće ga odakle se i ne nada
(Predivna priča o porodici Hatima el-Esama)
Ovo je kazivanje o poznatom pobožnjaku, Hatimu el-Esamu, rahimehullah, i njegovoj porodici. On je bio siromašan Allahov rob. Njemu su materijalne blagodati ovog svijeta bile uskraćene. Imao je samo jednu ženu i puno djece. Time je Uzvišeni Allah blagoslovio njega i njegovu ženu.
Hatim je odavno nanijetio obaviti hadž, ali, kao i svaki siromašni čovjek, i on je imao poteškoća i problema da ostvari taj san svakog vjernika.
Međutim, onaj koji zaista iskreno vjeruje u Allaha Uzvišenog sigurno je ubjeđen da će Gospodar olakšati lijep nijjet iskrenoj duši.
Upravo se to desilo i sa junakom ovog našeg kazivanja.
Jednog dana je Hatim obavijestio svoju porodicu o tome kako je naumio obaviti hadž. Ta njegova izjava je izazvala pravu pometnju i zbunjenost u redovima njegovih ukućana. Odmah su krenuli da govore: „Ko će se brinuti o nama? Ko će nam donijeti jelo i piće!?“
Tada se najmlađa kćerka oglasila riječima: „Babo moj, hajde ti kreni na hadž, i budi spokojan jer ti nisi taj koji opskrbljuje!“
Ohrabren riječima ove djevojčice, Hatim je krenuo na put ka Allahovoj kući.
Nakon nekoliko dana, porodicu je pogodila glad i nestašica pa su svi kao jedan napali malu djevojčicu kriveći je za njihovu muku i nevolju. Danima su je napadali i kritikovali. Ovo je dokaz da i pobožan čovjek ponekada može imati u svojoj kući neprijatelje unutar svoje porodice. Ali, mi vjernici trebamo raditi na odgoju naših porodica.
Mala je djevojčica bila dovedena na rub očaja te je ruke digla prema nebu upućujući dovu: „Gospodaru moj, Bože moj, Zaštitniku moj, Ti ljudima daješ od Tvoje blagodati! Nemoj nama uskratiti Tvoju blagodat. Nemoj me poniziti pred mojom porodicom!“
Tako je Uzvišeni Opskrbljivač, koji je obećao bogobojaznima da će im dove sigurno uslišati, odredio da vladar tog regiona, koji je običavao posjećivati siromašne i udjeljivati im sadaku, zakuca na vrata porodice Hatima el-Esama. Zakucao jeste, ali kako!?
Kada je došao ispred Hatimove kuće umalo je mimoišao, ali, Uzvišeni Gospodar uslišava dovu male djevojčice. Pred vratima Hatimove kuće sultana je pogodila žeđ koja ga je gotovo ubila. Zapomagajući za čašom vode on naredi svojim vojnicima da mu odmah daju vode. Pa tako je vojnik zakucao nigdje drugo do na vrata Hatima el-Esama.
Tu se dogodilo čudo. Ne samo što je Uzvišeni Allah uslišao dovu Hatimove kćerke, već pogledaj samo kako je uzastopno Gospodar mijenjao stanje tog čovjeka pa je jednom dovom dao četiri dobra Hatimovoj porodici.
Kada je sultan popio vodu, rekao je kako nikada nešto ljepše nije okusio, pa je upitao: „Čija je to kuća?“
Hatimova žena je u nevjerici još uvijek nijemo gledala tu situaciju jer i sama nije mogla vjerovati kako je sultan došao na njihova vrata i još ga je ona napojila čašom hladne vode.
Kada su mu ljudi odgovorili da je to kuća Hatima el-Esama vladar upita: „Jer to onaj poznati pobožnjak?“ Ljudi mu odgovoriše potvrdno i on ponovo upita: „Što nam on nije otvorio vrata?“
Vojnici ga obavijestiše da je on krenuo na hadž. Tada sultan reče: „Onda je naša obaveza da u njegovom otsustvu pomognemo njegovu porodicu!“ Tada je zgrabio kesu punu zlatnika i baci je pred noge Hatimove žene. Hatimova se porodica još nije povratila od tog šoka, a Uzvišeni Gospodar već daje više onima koji Ga se boje.
Sultan se okrete svojim ministrima i vojnicima i obrati im se riječima: „Ko me zaista voli, neka učini ono što sam ja učinio!“ Ministri i vojnici odmah počeše bacati kese pune zlatnika ispred praga Hatimove kuće kako bi dokazali svoju ljubav prema sultanu.
Hatimova žena požuri sa svojom djecom prikupljati bogatsvo. Bili su ozareni i nasmijani. Radost je sijala sa njihovih lica a mala djevojčica je briznula u plač.
Oni je počeše kuditi kako ih u siromaštvu nije pomogla a eto, sada u bogatstvu ona ponovo ne zna izraziti lojalnost porodici. SubhanAllah!
Ona im tada odgovori riječima mudrog pobožnjaka: „Nas je pogledao stvoreni, pa smo se obogatili, pa šta bi bilo kada bi nas pogledao Stvoritelj? Zar Uzvišeni Stvoritelj nije rekao: '...a onome koji se Allaha boji, On će mu izlaz dati i opskrbiće ga odakle se i ne nada...'“ (Kur'an, Et-Talak/2-3)
Es-selamualejkum!
Eto, u ovom kazivanju o Hatimovoj porodici ima pouke za one koji pameti imaju!
Muškarac je došao doma sa posla i pronašao troje svoje djece vani na dvorištu, još u pidžamama,
sva blatna a prazne kutije hrane i omota čokolade razbacane su po cijelom travnjaku.
Vrata ženinog auta su bila otvorena, ulazna vrata kuće također a nigdje nije bilo ni njihovog psa.
Ušavši u kuću pronašao je još veći nered. Lampa je bila srušena a tepih zgužvan pored jednog zida.
Televizor je radio na najglasnije u dnevnoj sobi, a soba je bila zatrpana raznim igračkama.
U kuhinji sudoper je bio nakrcan prljavim suđem, hrana je bila razbacana po stolu i podu, vrata frižidera su bila otvorena, na podu je bilo razbijenog stakla u sredini kuhinje nalazila se mala hrpa pijeska.
Brzo je krenuo na kat preskačući preko hrpa igračaka i odjeće. Tražio je ženu sav zabrinut;
možda je bolesna ili joj se nešto dogodilo.
Iz kupaonice je tekao mali potočić.
Zavirio je unutra i vidio hrpe mokrih ručnika, voda je tekla iz lavaboa a u kadi je bila prljava voda prepuna pjene.
Kilometri toaletnog papira bili su razvučeni cijelom kupaonicom.
Požurio je u spavaću sobu i tamo je našao ženu u pidžami kako čita knjigu.
Pogledala ga je, nasmijala mu se i pitala ga kako mu je bilo na poslu.
Gledajući je u nevjerici pitao ju je; "Što se ovdje dogodilo danas??"
Ona se opet nasmijala i rekla; "Znaš kada svaki dan dođeš živčan sa posla i izdereš se na mene, od čega si umorna?! Što si radila po cijeli dan?!"
On kaže; "Znam!"
"E pa danas to nisam radila!" kaže ona i nastavi čitati.
Ja sam Amina, nekad sam se zvala Irena. Mislim, još uvijek imam to ime, ali sam dodala svoje novo ime, islamsko, elhamdidullah. Ovo je moja priča kako sam ušla u Islam. Prošle godine na vjenčanju moje drage prijateljice upoznala sam zanimljivog muškarca koji je musliman. To je bilo između ostalog prvo što mi je rekao o sebi. I tako sam ja razgovarala sa ovim muslimanom koji mi je otkrio meni do sada nepoznate činjenice o Islamu. Priznajem, o Islamu nisam znala ništa. Imala sam samo predrasude, svi muslimani su teroristi, ne svi doslovno, ali to je teroristička vjera, oni hoće..osvojiti cijeli svijet i nametnuti nam svoju vjeru. znala sam samo ono loše. Osim toga, znala sam da ne jedu svinjetinu, iako nisam znala zašto, te da ne piju alkohol. Ovaj brat je pio, kako? Pa ti si musliman, ali mi je upravo zbog toga i bio zanimljiv, vidi ga - rekla sam sama sebi, pa on je musliman, po ničemu se ne razlikuje od nas, pije, tulumari, zabavlja se, to je sigurno neki moderan musliman.
Ono što mi je taj brat u vjeri otkrio je za mene bilo iznenađujuće i šokantno. Rekao mi je, da li znaš da je Isus bio jedan od poslanika, nije bio božji sin. ŠTO!!!!!!!!!!!!! Pa kako je to moguće, kako si ti tako siguran u to. I bilo je tu još dosta zanimljivosti koje sam otkrivala, no najviše me je privukla njegova smirenost, njegovo baratanje činjenicama iz Biblije koju je bio pročitao 3 puta a ja nisam niti jednom, a deklarirala sam se kao katolkinja. Kako me je bilo stid. U listopadu prošle godine počela sam čitati Kur'an. Željela sam vidjeti što je to tako magično u Islamu, željela sam pročitati Kur'an ako je on pročitao Bibliju 3 puta, počelo me je sve oko islama i Boga interesirati.
Ja nisam bila velika vjernica u katoličanstvu, u Crkvu sam prestala ić u 16 godini, a sada imam, recimo oko 30. Kako sam počela s Kur'anom tako mi je sve postalo manje jasno, bilo je stihova (ajeta) koji su mi zvučali isto kao u Bibliji, nisam shvatila u čemu je štos. odlučila sam potražiti pomoć u Bosni. Obzirom da znam da je Bosna islamska zemlja, a kako ja živim u Hrvatskoj nije mi bio problem potražiti na Internetu forum gdje su muslimanke, i našla sam ga. Povezala se sa muslimankama na tom forumu koje su mi pomogle u prvim koracima gdje i što i kako trebam istraživati i tražiti.
U početku sam bila toliko bijesna, ljuta, nisam mogla vjerovati da mi (hrvati, katolici, kako god) nikada nismo bili na izvoru ovakvih informacija. Ispred mene je bio jedan potpuno novi svijet, imala sam osjećaj kao da sam otvorila ogromna vrata za koja do sada nisam znala niti da postoje, a iza tih vrata nalazilo se je more znanja koje mi je bilo sakriveno. Nisam jednostavno mogla vjerovati da sam živjela u ne znanju do sada, kako je uopće moguće bilo živjeti bez svega ovoga što sam počela otkrivati. Poželjela sam se upoznati sa muslimankama u svojoj zemlji, ali kako nikoga nisam znala, odlučila sam pitati muslimanke (sestre) na forumu. Jedna sestra me je povezala sa sestrama u gradu u kojem živim. I to je bio zaista blagoslov od Allaha subhanne we teala.
Kako je raslo moje znanje odnosno spoznavanje o Islamu osjećaji u mom srcu su se izmjenjivali ali sam vidjela da sam se počela mijenjati. Počela sam drugačije razmišljati osobito kada sam upoznala dvije divne sestre koje su mi toliko pomogle i bile i danas su, neizmjerna podrška. Prvi susretni sa njima su za mene nezaboravni, ne sjećam se jesam li ikada u životu upoznala toliko tople i divne djevojke. Samo biti u njihovom prisustvu za mene je bio mir, nadahnuće, ljepota.
Nakon perioda frustracije, ljutnje, nerazumijevanja krenuo je mir. Počela sam osjećati neopisiv unutarnji mir. Svakodnevno sam čitala o Islamu, razgovarala sam sestrama, učila. I tada su krenuli snovi. To je bilo negdje krajem veljače ove godine. Počela sam sanjati džamije, i pri tome osjećala u snu nevjerojatnu blagodat, smirenost, sanjala sam pokrivne žene kako izlaze iz džamija, ali najveći utjecaj na mene je imao san u kojem sam sanjala kako klanjam. Vidjela sam sebe kako obavljam namaz, kao da sam bila iznad sebe, tada nisam uopće znala kako treba klanjati, ali sam u snu vidjela sve pokrete u namazu. Osjećaj koji sam tada imala ne može se opisati, to je bilo nevjerojatno. Ujutro nakon tog sna odlučila sam da moram naučiti klanjati, kupila sam knjigu i počela učiti. učila sam odmah na Arapskom, moje divne sestre su mi puno u svemu pomogle. Klanjala sam s njima u džamiji iako nisam znala sve napamet, klanjala sam sa knjigom u ruci, nisam više mogla izdržati a da ne klanjam. Nevjerojatna sila me je vukla. Allahova sila, subhanAllah.
Plakala sam svaki put kada sam čula ezan, plakala sam u džamiji sa sestrama klanjajući, plakala sam kod kuće, nisam jednostavno znala što se događa, ali sam znala da više nisam ista osoba. Znala sam da se ne mogu vratiti u „stari“ život, nisam mogla natrag nakon svega što sam saznala, nakon svega što sam doživjela i nakon što je Allah subhanne we teala otvorio moje srce i pokazao mi Islam, nisam mogla natrag. Samo sam mogla naprijed. Klanjati sam naučila u 2 tjedna, toliko sam bila željna znanja, toliko sam snage imala, nisam se mogla zaustaviti. U svibnju sam odlučila izgovoriti šehadet u džamiji, iza imama, htjela sam sama sebi taj čin obilježiti. Taj dan je bio poseban.
U prisustvu svojih sestara, čak i nekih mojih prijatelja, i ostalih znatiželjnika izgovorila sam riječi šehadeta - EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH, VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU. Suze su krenule, jecaji…
Danima nakon mog šehadeta ja sam se osjećala kao da „letim“, toliko pozitivne energije sam imala, toliko sam zračila pozitivom, elhamdidullah.
Sada je došao trenutak da svoju obitelj suočim sa svojom odlukom. Moja sestra je znala jer sam vrlo bliska sa njom i bila je upućena u sve što se događalo. Morala sam reći roditeljima. Odlučila sam se prvo reći majci. Ona je na moje iznenađenje moju odluku primila vrlo smireno (moje dove upućene Allahu subhanne we teala bile su primljene) i nije bila pretjerano iznenađena jer je isto tako znala da se zanimam za Islam. Iako nikako nije mogla shvatiti prelazak u drugu vjeru, ako sam rođena u katoličanstvu, vremenom sam majci objašnjavala kako smo svi rođeni kao Muslimani i da se vraćamo u Islam da ne „prelazimo“ na drugu vjeru. Danas se moja majka pomirila sa mojom odlukom, svakodnevno joj govorim o svom životu u Islamu, zna što se događa i prihvatila je to, vidjela je moju promjenu na pozitivno i ja se nadam i iskreno vjerujem da će i u srcu jednog dana biti ponosna na mene jer sam muslimanka, elhamdidullah.
Otac još ne zna. Vjerujem da je primijetio promjenu u oblačenju, ali kako on inače ne komentira moj stil pa tako niti sad. Molim Allaha subhanne we teala da mi da snage da jednom kada vrijeme dođe to saopćim i ocu. Molim Allaha, subhanne we teala, da uputi moje roditelje i moju obitelj, amin.
Živim u zemlji u kojoj ima oko 1.3% muslimana u ukupnoj populaciji, a većina ih živi u glavnom gradu. Od svih tih muslimana malo ih je koji su u vjeri, i koji se drže osnovnih propisa Islama, ja sa ponosom mogu reći da sa svojim sestrama pripadam u tu skupinu religioznih, elhamdidullah.
Sa ponosom kažem, JA SAM MUSLIMANKA, volim što sam muslimanka, elhamdidullah. Ne osjećam nikakvu težinu zbog toga, barem ne u srcu. Ništa mi nije teško napraviti u ime Allaha subhanne we teala. Itekako sam svjesna da su brojna iskušenja predamnom, brojne prepreke koje treba proći, ali uz Allahovu pomoć ništa neće biti nemoguće. Svjesna sam da je moje učenje tek započelo i što više znam vidim zapravo koliko toga moram naučiti, ali sam neizmjerno sretna zbog toga. Pravila i propise prihvaćam jedno po jedno, nakon dubokog promišljanja, i prihvaćam ih punim srcem, a sa
svakim prihvaćanjem moj iman raste i jača elhamdidullah.
Islam je moj unutarnji mir, Islam je moja snaga, ja živim Islam i za Islam i Allaha, subhanne we teala, ću umrijeti, inshaAllah.
Bijaše jedno pleme među Izraelićanima koje se, zavedeno od šejtana, klanjalo jednom velikom stablu. To suho drvo su smatrali božanstvom i svaku večer i svaki dan bacali su se ničice pred njim. Neki musliman prođe pored njih i opazi ih kako se klanjaju i smatraju ga božanstvom. Potaknut žarom Božije vjere, naljuti se, razbjesni pa u ime Uzvišenog Gospodara ustade, uze sjekiru i htjede da posiječe ono stablo. Šejtan, u liku čovjeka, pojavi se pred njim i reče mu.
- Božiji robe, gdje ideš?
- Idem da se klanjam Allahu i da izvršim Allahovu naredbu - da posiječem stablo kome se klanjaju - odgovori.
- Kakvu korist imaš od toga ako posiječeš to stablo? Bojim se da se ne sakupe idolopoklonici i ne stave te na muke. Odustani od te nakane! Ja ću te uputiti na nešto od čega ćes imati više koristi i dobiti veću nagradu.
- Šta je to? - upita čovjek.
- Ja ću ti donijeti svako jutro jedan zlatnik i stavit ću ga pod serdžadu - reče šejtan. Ti uzmi taj zlatnik i podijeli ga sirotinji kao sadaku, jer za to će biti bolja plaća i nagrada. Čovjek se zadovolji, povrati se, srdžba mu se smiri. Dan-dva šejtan je dolazio i donosio obećani zlatnik, ali kasnije presta da dolazi i da donosi. Čovjek se ponovo razljuti, ustade, stavi sjekiru na rame i, sav bijesan, uputi se stablu da ga posiječe. Šejtan ponovo dođe pred njega i reče:
- Čovječe, kuda ćeš s tom sjekirom?
- Idem da posiječem ono stablo - odgovori.
- Prevario si se! Tu šansu si propustio prekjučer - reče mu. - Vrati se dok si zdrav, inače ću ti opaliti takav šamar da ćeš se sravniti sa zemljom.
- Zašto to nisi učinio prekjučer kad imaš takvu snagu? - upita ga čovjek.
- Tada si bio u srdžbi, ponesen žarom za pravu vjeru i u ljubavi prema Allahu. Tvoja namjera je bila čista. Tada te Allah pomagao. Sve što si htio, mogao si da učiniš. Ali sada si se naljutio zbog novaca i pitao si se: Zašto ih nije donio? Budući da je nestalo one tvoje iskrenosti, ti više ne možeš posjeći to stablo.
Čovjeku bi jasno da sve što nije učinjeno sa iskrenošću ne donosi koristi niti uspjeha.
Dosao Tihic u posjetu Britanskoj kraljici i postavio joj
pitanje kako joj je uspjelo da tako dugo i uspjesno vlada i kako
joj je uspjelo da bude k tome i omiljena medju Britancima.
"Pa to je doista jednostavno."- rece kraljica."Okruzena sam
inteligentnim savjetnicima."
Tihic se zamisli: "A kako znate da je savjetnik inteligentan?"
" Ah, postavim im zagonetku i ako odgovore na nju onda su u
redu."- kaze kraljica i pozove batlera: "Pozovite mi Georga
Browna, molim vas."
Nakon par minuta pojavi se Sir George Brown.
"Izvolite Vase Visocanstvo...."
"Odgovorite mi George: Vasi roditelji imaju dijete. Ono nije
vas brat niti vasa sestra. Tko je to?"
"To sam ja Vase Visocanstvo."- odgovori George.
"Izvrsno, George! Hvala Vam George."
"Eto, vidite gospodine Tihic.To radim jednom mjesecno sa
svima. To je tajna mog uspjeha."
Tihic se zamisljen vrati u Sarajevo, pozove Mujezinovica i upita ga:
"Recite mi: Vasi roditelji imaju dijete ali ono nije
vas brat nit vasa sestra. Ko je to?"
Mujezinovic se zamisli i nakon pet minuta kaze Tihicu: "Mozete li mi
dati nekoliko sati da razmislim?"
"O da, svakako!"
Mujezinovic se povuce u kancelariju , nazove Terzica i pita ga.
" Vasi roditelji imaju dijete ali ono nije vas brat nit vasa
sestra. Ko je to?"
"Pa to sam ja!"- kaze Terzic.
Mujezinovic odmah ode kod Tihica i kaze mu:
"To je Terzic, presjednice!"
"Na put kreni s dvjema torbama, jednu stavi naprijed, a drugu pozadi. Sve sto ti je jasno, kad je rijec o znanju, i sto mozes upotrijebiti stavi u prednju torbu, i neka ti to posluzi kao vodic. Ono sto ti je nejasno stavi u torbu pozadi. Doci ce vrijeme kad ces iz jedne torbe preturati u drugu, i ono sto je pozadi stavljati naprijed, i obratno. Nikad ne znas kada ce se u tebi upaliti svjetiljka spoznaje."
Prenosi se od Ibn Kutejbe da je halifa Omer ibnul-Hatab naišao jednom pored djece koja su se igrala, i sva su djeca pobjegla osim Abdullaha ibn Zubejra. Začudio se Omer zbog toga, pa ga je upitao:
¨Šta ti bi dječače, pa nisi pobjegao sa svojim drugovima?¨
Pronicljivi dječak mu odgovori:
¨O vođo pravovjernih nisam ništa skrivio pa da se te bojim, niti je put tijesan da ti se sklonim."
Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemić u naprasnoj žurbi na vrata Sulejmanove palače.
Lice ovog nesretnika je sablasno požutjelo, a usne mu od jada pomodrile.
«?*to te tišti, čovječe, da ovako patiš?», zapita ga Sulejman.
«Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdžbu i bijes na mene je sasuo», zajeca nesretnik.
«Kaži sad što mi valja činiti», obrati mu se Sulejman, «što god želiš, zatraži!»
«Ti, što budnim okom naše živote čuvaš», otpočne čovjek, «zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese: tamo ću, možda, smrti uteći i dušu svoju spasiti.»
Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe.
Strah od siromaštva i odricanja nalik je strahu što proganja ovoga smrtnika; pohlepa i častohleplje to to je tvoja Indija.
I, Sulejman naredi vjetru da žurno ovoga čovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese.
Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: «?*to si tako gnjevno na onog Božijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio?»
«Kad sam ga ja to ljutito pogledao?», u čudu će Azrail. «Samo sam se začudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da dušu tog čovjeka, baš istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u čudu snebio i u sebi pomislio: 'Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne može stići.»
Sve što se u svijetu događa ti ovako poredi, širom oči otvori i razmisli.
Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica!
Od koga da se čuvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo!
Neki mladić se zaljubi u prelijepu djevojku. Slijedio ju je danima sve dok ne skupi hrabrosti da joj priđe i izlije pred njom izjave svoje ljubavi.
Poče joj se udvarati, obasipajući je najljepšim hvalama, dižući je u nebesa. Djevojka ga strpljivo slušaše neko vrijeme; no najposlije ga prekide i reče: "Tvoje riječi hvale su zanosne, no, moja sestra upravo stiže; ona je prava ljepotica i sigurna sam da će ti se više dopasti od mene.
Mladić se namah poče osvrtati nebi li ugledao tu ljepoticu, no, djevojka mu zalijepi šamarčinu da je sve zvijezde prebrojao. Dok je on u velikom čudu posmatraše, ona mu reče: "Zar ti ne reče da je tvoja ljubav prema meni besmrtna i beskrajna?! Šta bi s nje? Čim si čuo da ima neka ljepša od mene, ljubav tvoja lažna, kao para, nestade! Stoga, bježi što dalje od mene; uistinu, ti o iskrenoj ljubavi nemaš nikakve predstave!"
Jedan od istinskih Allahovih robova, Malik bin Dinar, jednog dana srete neko dijete. Bezgrije?no dijete igra se zemljom i malo se smije pa malo zaplače...
Pomisli: Nazvat ću mu selam, medjutim, nefs mu se pobuni i on odustade. Zatim sam sebi reče:
- O, podmukli nefsu, Allahov Poslanik je i odraslima i djeci nazivao selam... Ko si ti pa da u sebi vidi? neku veličinu?
Pri?ao je djetetu i nazvao mu selam... Dijete podi?e svoje tople oči uvis i odgovori:
-Ve alejkesselam ve rahmetullahi ve berekatuh, o, Malik bin Dinare!
Malik se sav zbuni:
-O, dijete, poznaje? me iako me do danas nisi vidjeo?
-U svijetu du?a, mojadu?a se sastala sa tvojom, a i sada te je ?ivi i Neumirući Allah predstavio meni...
Malik uvidje da je ovo dijete izvanprosječno, pa ga upita :
-Koja je razlika izmedju pameti i nefsa?
Slatko se smije?eći, dijete odgovori :
-O, Malike!... Tvoj nefs je ono ?to te je odvratilo da mi nazove? selam, a pamet je ono ?to je učinilo da mi nazove? selam...
-Uredu, a koja te je muka natjerala pa se, tako, igra? u ovoj zemlji ?
-Pa, mi smo od nje stvoreni i opet ćemo se njoj vratiti !
-Vidim da, dok se njome igra?, čas plače?, čas se smije?...
-Da, radim tako... Kada mi pred oči dodje azab moga Gospodara, ja plačem. A kada se sjetim Njegove milosti, ja se smijem...
-O, čisto dijete! Kakav ti to imač grijeh pa da plače?? Ti si nevin...
-Ne govori tako, o Malike!... Svakog trena vidim da, kada moja majka podla?e vatru, velika drva razgorijeva malima... Zbog toga plačem!
Ovaj odgovr poput pu?čanog zrna zabi?e u Malikovo srce. Počeo je plakati i drhtati?
Na?alost, mi smo u potpunosti utonuli u dunjaluk? Niti u na?em oku ima suze, niti u srcu ima drhtaja? Jadni mi!
Jednog dana veliki i slavni ashab, Adullah ibn Mes'du, radijallahu anhu, putovao je u blizini kufe... Na putu je sreo nekoliko ljudi koji su pili alkohol i zabavljali se pjesmom i igrom. Oni su u potpunosti bili predani svome nefsu . Medju njima je bio covjek koji je svirao saz i koji je zadivljujuce pjevao...
Allah je tom sviracu podario takav glas , da su od svake njegove strofe podrhtavala srca... Lijepi glas privuce paznju ashaba. Zastao je na tren I poslusao. Zaista je bio dirljiv, izazivao je divljenje kod covjeka... Nazalost, bio je bez koristi na polju grijeha. Ibn Mes'du, r.a., veoma se rastuzi. Upotrba jednog ovakvog nimeta u lose svrhe nanijela je bol njegovom srcu. Prosaputao je samom sebi:
- Glas je izuzetno lijep! Nazalost, on je u osobe koja ne poznaje vrijednosti... Da ga je iskoristiop u ucenju Kur?ana, a ne u ovoj razvrati, bio bi sretan covjek!
Nakon toga je otisao...
Svirac je osjetio da ga je osoba nurli lica gledala i da mu je nesto rekla... Odmah je upitao:
- Ko je ova osoba nurli lica?
Zajedno sa njim bilo je osoba koje su poznavale slavnog ashaba...Rekose mu:
- Covjece, ta osoba je Abdullah b. Mes?du, jedan od ashaba Allahovog Poslanika!
Nesto se pomjerilo u sviracevom srcu:
- A sta je govorio?
- Kada je cuo tvoj glas, rekao je da je lijep I zazalio sto se upotrebljava u tako lose svrhe.
Svirac se poce okretati kao vodenicki kamen.
Obuze ga veliki strah:
- Tesko meni!
Svom snagom bacio je o zemlju instrument koji mu je bio u ruci:
- Nek? si proklet!
Zaista, saz se polomio u komade?
Negubeci vrijeme, poletio je kao vjetar. Najzad, stigao je kod slavnog ashaba. Iz ociju su mu se slivale suze:
- O, velikanu, budi lijek za moju brigu!
Abdullah b. Mes?ud, radijallahu anhu, pogleda ga svijetlim ocima. Sazalio se na njegovo stanje I zaplakao zajedno sa njim:
- Reci sta zelis!
Svirac je drhtao poput ranjene srve:
- O, covjece lijepog mirisa, uzmi me pod svoju zastitu i poduci me Allahovoj Knjizi!...Neka se moj glas, koji je do danas slizio u lose svrhe, od danas ukrasi Kur?an-i Kerimom!
Na licu velikog ashaba zasja nevidjeni osmjeh:
- Ti si zaista dostojan toga!
I nakon ovoga poceo ga je poducavati Kur?an-I Kerimu. Za kratko vrijeme ostvario je veliki uspjeh. Toliko je daleko otisao na ovom polju, d amu je ime pocelo sjati medju ucenjacima fikha I hadisa?
Ovaj sretni covjek, koji je od sviraca dostigao visine, zvao se Zazan?
Blago njemu?
Sta jos reci?
Bio jednom jedan učenik kojem je učitelj, poznati grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da da novac svakome ko ga uvrjedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvetljenjem, učenik je činio tačno onako kako mu učitelj zapovedi.
Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost."
Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Pre nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čoveka kako sjedi na vratima vređajući svakoga ko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vređati. "Hej", vikao je na učenika. "Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidjeo da neko izgleda tako blesavo."
Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smeh. "Zašto se smeješ kad te vrjeđam?" upita mudrac.
"Zato", reče učenik, "jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!"
"Uđi u grad," reče mu mudrac. "Tvoj je!"
Jedan od sultan-Mahmudovih vezira imao je sina po imenu Muhammed. Ovaj uljudni i odgojeni mladic odabljao je pisarske poslove na dvoru. Kada bi mu nesto trebalo, sultan-Mahmud bi mu govorio:
-O, Muhammede, obavi ovaj posao!
Dakle, uvijek ga je oslovljavao svojim pravim imenom?
Jendog dana ponovo ga pozva radi nekog posla, ali ovom prilikom mu se obrati drugacije:
-O, sine moga vezira!
Mladic mjesecevog lica se odmah odazva na ovaj poziv? Medjutim , srce kao da mu otrovna kandza probode:
-Da li sam ucinio kakvu gresku pa me sultan zbog toga nije oslovio imenom?
Kada se u aksam vratio kuci, objasnio je muku svom ocu veziru i rekao mu:
-Moj oce! Molim te da pitas sultana za razlog.
U jednom trenutku, kada se vezir osami sa sultanom, on ga upita:
-Zbog cega ga tako ppozva, moj sultane?
Sultan-Mahmud se kao cvijet nasmijesi I rece:
-Veziru moj, nisam htio da govorim o tome, ali reci cu da ne bih rastuzio mladica. Ime tvog sina je ime naseg cistog Pejgambera. Ja u svom zivotu nisam izgovorio ovo ime bez abdesta. Kada sam ga jucer pozvao, nisma imao abdest, zbog toga sam se postidio, pa sam mu se obratio sa ?vezirov sine?. Zato , budi miran!
Kod koga postoji ovako prefinjena paznja, ovakva besmrtna ljubav, ovakav edeb, on je dostojan neizmjerne srece?
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
