Radi se o vozaču hitne pomoći. Bio je osoran i bezosjećajan. Nije primao savjete kada bi ga neko savjetovao. Radio je na stravičnim saobraćajnim udesima. Nosio je djelove unesrećenih; glavu u jednoj, a nogu u drugoj ruci. Ali ti prizori ga nisu uzdrmali, niti ostavili traga na njega. Bio je od onih koji ostavljaju namaz i čine velike grijehe. Ali Uzvišeni Allah je htio da jedne noći on dobije obavještenje, kako sam prenosi, o saobraćajnoj nesreći na ulazu u grad Rijad. Pa poslušajmo njegovu priču:
U jedan sat poslije ponoći sjeo sam u vozilo i brzo se uputio prema mjestu udesa. Kada sam stigao vidio sam da je jedno bijelo auto udarilo u stub rasvjete, što je prouzrokovalo prekid struje na cijelom tom prostoru. Ono što je bilo čudno jeste da sam vidio svjetlo koje izbija iz auta. Požurio sam do vrata od auta, a u ruci mi je bila cigareta. U autu sam ugledao čovjeka guste brade i svijetlog lica kao da je komad mjeseca. Svjetlost njegova lica je ispunila auto. Njegov donji dio tijela bio je prikliješten volanom.
Pokušao sam da vratim sjedište unazad, kako bih ga spasio. On me tada upita: "Da li to želiš da me spasiš, sinko?" Ja mu potvrdih, a on reče: "Ako dozvoliš, ugasi svoju cigaretu i boj se Uzvišenog Allaha." Ugasio sam je i nastavio sa pokušajima da ga spasim. Nisam ga uspio izvući u potpunosti. On opet zapita: "Da li stvarno želiš da me spasiš?" Rekoh da želim. A on nastavi, citirajući riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Onaj ko vam učini dobro nagradite ga.", reče: "Sine moj, ja, Boga mi, nemam čime da te nagradim za to što me spašavaš osim savjetom kojeg ti mogu dati, pa da li prihvataš?" Rekoh mu da prihvatam, a on reče: "Budi bogobojazan. Budi bogobojazan. Budi bogobojazan. I čuvaj se lošeg društva. Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik!" Zatim ispusti dušu.
Tlo mi se pod nogama zatreslo. Uzeo sam ga u auto i predao ga na odjel za saobraćajne nesreće u tri sata ujutro. Nisam mogao zaspati. Njegove riječi su odzvanjale u mojim ušima. Ustao sam da klanjam sabah. Abdestio sam se, klanjao, a zatim ispričao imamu džamije u mome kvartu šta se desilo. Reče mi: "Zahvali Allahu koji te je oživio sa smrću tog čovjeka. Moli Allaha za njega, jer je dova najbolje čime mu možeš vratiti dobro. Molim Allaha da mu se smiluje i da mu oprosti i da me sastavi sa njim u Džennetu."
Vidjeli ste čovjeka koji dok ispušta zadnje izdisaje zna da je odgovoran pred Allahom da poziva na dobro i odvraća od zla. Neki od nas gledaju kako se ispred njihovih očiju čine veliki grijesi, ali ga to ne dotiče. Zamukne kao šejtan i ne progovara niti jednu jedinu riječ. Bojte se Allaha, govorite istinu i ne strahujte od prijekora, jer Allah nagrađuje za to. "Da Allah tobom uputi jednog čovjeka vrijednije ti je od crvenih kamila."
"Bože, kako je prekrasan ovaj dan", - razmišljala je Jasmina gledajuci kroz prozor. "Sve slavi i velica Allaha, dž.š., a ja sam tako sretna što se sve ovo nakon svega lijepo završilo ..." - Njeno razmišljanje prekide ulazak ljekara u sobu. Ona se prenu i brzo pridje svom krevetu, išcekujuci dolazak pedijatra koji je odmah dolazio nakon vizit-posjete.
Vec tri dana je u bolnici. Njena trudnoca se iskomplikovala i ljekari su se odlucili na prijevremeni porod. Iako je bio osmi mjesec nisu više imali vremena. Porod se morao obaviti, a život majke i djeteta spasiti.
Jasmina je rodila sina koji je težio 2 kg. Svi su se brinuli za njega jer se dešava, Allahovom voljom, da bebe rodjene u osmom mjesecu trudnoce ne prežive usljed nerazvijenosti pluca, mozga ili zbog nekih drugih nepredviðenih komplikacija. Naravno, mogucnosti za sretan ishod su bile velike, i svi su se nadali da ce beba, iako mala, biti dovoljno jaka da sve krize prevazidje, prebrodi i preživi. Posebno Jasmina i njen muž.
Stalno je gledala u dio bolnice gdje su smješteni inkubatori, a tamo i njena beba, njen mali sin. Nije ga cak dobro ni vidjela, jer su ga odmah odnijeli, a i ona je bila suviše umorna i iscrpljena. Bez obzira na sve, vec je osjecala kako ga voli. Pa cak i Poslanik Muhammed, s.a.v.s., kaže: " Dijete je plod srca i jedan od mirisnih džennetskih cvjetova ". (Tirmizi) I on je volio djecu i igrao se sa njima, a cak je bio iskušavan umiranjem svoje rodjene djece. Bože, kakva kušnja!
U sobu, napokon, udje dežurna doktorica-pedijatar, i pozva porodilje koje su s njom dijelile bolnicku sobu. Brzo i jednostavno obavijesti ih o stanju njihove djece u protekloj noci, i podje prema vratima. Jasmina je uzbudjeno zaustavi i upita za svoje dijete. Doktorica zastade, skide svoje naocale i rece: "Zar vas gospodjo nisu obavijestili ?!" "Šta su to trebali da me obavijeste?", - iznenadjeno upita. " Sacekajte, odmah se vracam ," - rece doktorica i izadje.
Jasmina nervozno pritegnu svoju mahramu i upitno pogleda ostale žene. One su samo šutjele. Ona ode do prozora i prošaputa gledajuci u nebo: "Moj Gospodaru, samo se Tebi obraæam i od Tebe pomoc tražim. Molim Te da mi pomogneš, da me ucvrstiš i da me ne ostaviš samu bez Tvoje zaštite."
U sobu ponovo udje doktorica noseci neki papir. "Znate gospodjo, jutros u 4. sahata i 10. minuta vaša beba je umrla.Tu se ništa nije moglo uciniti." Jasmina je blijedo pogleda i duboko uzdahnu. Ucinilo joj se kao da sanja ružan san iz kojeg ce je svakog trenutka neko probuditi. Ali to nikako da se desi. Doktorica je i dalje bila tu ispred nje, držeci taj papir u svojoj ruci. Svi su šutjeli i gledali u nju, u njenu mahramu i cekali kako ce reagovati. A Jasmina je samo nijemo stajala, gotovo okamenjena od te boli koja se pojavila, ne mogavši ni da prica, ni da place, niti da pokrece svoje udove.
Nakon šest godina braka i išcekivanja ovakav ishod svega. O, Bože! A onda se sjeti da je molila svog Gospodara da joj podari ono što je najbolje za nju i njenu bebu, na ovom svijetu i Ahiretu.Opet duboko uzdahnu pa pomisli na hadis da je sabur pri prvom udarcu, i da onim drugim porodiljama u sobi treba pokazati kako se ponaša žena koja vjeruje u Allaha i Njegovo odreðenje. A to je bilo tako teško i toliko je snage za to trebalo! I opet iznova duboko uzdahnu, sjede na svoj krevet i tiho rece: "Sve je od Allaha i ja cu uz Njegovu pomoc biti dobro. Ne morate se brinuti za mene."
U sobu udje medicinska sestra i prekide tegobnu situaciju. Doktorica joj sve objasni i zamoli je da bude pažljiva prema Jasmini i da joj donese sredstvo za umirenje. Jasmina to odbi objasnivši kratko da je ona vjernica i da joj nije potrebno nikakvo sredstvo da bi kontrolisala svoje osjecaje ili svoje raspoloženje. Toliko je željela da bude sama i da je svi ostave na miru. Htjela je u tišini daleko od svih da se opusti, da razmisli, da dovi ili place. Legla je u krevet, okrenula se prema snježno - bijelom zidu, zaklopila svoje oci i vratila se u prošlost.
Nizale su se slike pred njenim ocima. Jasno se sjecala cijele svoje trudnoce, svakog dana i namaza u kojem je dovila za ono što Allah zna da je najbolje za nju i njeno dijete. Uvijek je izbjegavala u toj svojoj dovi da se precizno kaže šta želi, jer se bojala da može moliti ono što nije dobro za nju, njenu vjeru, život i Ahiret.
Kur'anski ajet sure El-Bekare 216.: "Ne volite, nešto a ono može biti dobro po vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas; Allah zna, a vi ne znate," stalno joj se motao, i tad, a i sad, u glavi.
Razmišljala je o tom ajetu i o ovoj novonastaloj situaciji. Tješila je samu sebe i ubjedjivala svoju dušu razumskim i vjerskim dokazima, da bude mirna i da se pomiri sa tom cinjenicom. Govorila je sama sebi da to dijete ne bi bilo zdravo vec retardirano, pa ju je Allah poštedio te tegobe. Ili bi možda otkazalo poslušnost svojim roditeljima, pa bi im samo pravilo probleme u životu. Ili opet ne bi bilo pokorno svome Gospodaru, a time bi zaslužilo vatru na Ahiretu. Bilo je tako mnogo realnih mogucnosti da više nije htjela o njima da razmišlja.
Znala je da se u svojim dovama obracala Onome Koji posjeduje svo znanje i o prošlosti i o buducnosti, i imala je povjerenje u Njega i Njegovo odredjenje. Bila je ubijeðena da joj je On odredio ono što je najbolje za nju i njeno dijete, i pokoravala se toj odluci. Njen jekin se nije pokolebao, a i njen iman se nije smanjio iako joj je srce jako lupalo, a grudi bile pune bola i tuge, sad je bila sigurna da ce izdržati. Mora!
Ona je vjernica stavljena na iskušenje i treba biti jaka i spremna da sve hrabro podnese u ima Allaha. Pa cak je i Poslanik, a.s., imao isto iskušenje. Hvala Allahu, njena beba je sad džennetska pticica, a tamo je i najsigurnija, jer je zaštiæena od svih dunjaluèkih iskušenja... Na tu pomisao, velike, tople, majcinske suze poceše kliziti niz njeno lice. Borila bi se protiv njih, ali pusti ih jer nisu zabranjene, a svoju tugu je htjela odagnati pa makar na taj nacin.
Sutradan je dobila otpusnicu jer nije više bilo razloga da se zadržava u bolnici. Spremila je svoje stvari, a jedna od medicinskih sestara joj je pomogla do izlaza, gdje ju je cekao muž. Jasmina vec odmorna i prisabrana krenu za njom. Toliko je puta zamišljala izlazak iz bolnice sa svojom bebom, i toliko puta se radovala... A sada, sad se sve promijenilo. Strepila je od tog izlaska i susreta sa mužem i rodbinom. A i najteži dio je tek dolazio.
Treba se suociti sa praznom djecijom sobom, pustom i tihom kucom bez djecijeg placa i smijeha.
Treba... " Ne, ne ", - tiho sama sebe prekinu. Nije htjela da dalje produbljuje tugu i da se podsjeca onim što boli, jer sve ce to proci, ali nagrada ostaje. Allah, dž.š., ne daje nijedno iskušenje a da za nju ne slijedi nagrada onim najvjernijim i najzahvalnijim.
Poslanik, a.s., kaže: "Kada covjeku umre dijete, Uzvišeni Allah pita meleke: "Uzeste li dušu djetetu roba Moga?" - "Da", - odgovaraju oni. "A šta na to kaže Moj rob ?" "Zahvaljuje Ti rijecima: "Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo." Tada Allah kaže melecima: "Nacinite za Mog roba kucu u Džennetu i dajte joj ime kuca zahvalnosti ." (Tirmizi)
U tim svojim razmišljanjima Jasmina dodje do izlaza. Medicinska sestra je ostavi samu da priceka svog muža. On je ubrzo stigao i pomogao joj da dodje do auta. Nije želio da razgovaraju pred bolnicom, jer sve oci su bile uprte u njih. Jasmina mu je bila zahvalna na tome, jer tek u kucnom okruženju ce moci da se opusti i podijeli svoju bol i razmišljanja sa njim. Dok je ulazila u automobil, okrenu se i baci još jedan pogled na mjesto gdje je rodila svoje dijete. Nije željela da place, ali svoj pogled nije mogla da odvoji od dijela bolnice gdje su inkubatori.
Tu je njena beba provela svoje prve i posljednje sate života. Tu je njena beba preselila na bolji, vjecni svijet. Tu je njena beba... " Jasmina ", - blago je zovnu muž, " Trebamo ici. Udji u auto ." - " Znam, ali nekako ne mogu da odvojim pogled od bolnice. Ovdje je roðena naša beba i ovdje je preselila na Ahiret."
Resulullah kaže: " Vaša su djeca džennetske pticice pa kad neko od te djece sretne svog roditelja, uzece ga za odjecu i nece ga pustiti sve dok ga Allah sa njim zajedno ne uvede u Džennet", - zato nemoj biti tužna. Pred nama je život prepun iskušenja koja ce doci." " Da, u pravu si ", - rece ona i polahko sjede u auto. Zatvorila je vrata i duboko uzdahnula.
Njen muž upali auto i krenuše. Krenuli su putem Islama i vjerovanja u jednog Allaha, dž.š. Zaputili su se cvrsto i iskreno u novu etapu svog života, spremni da docekaju i prebrode sva naredna
iskušenja i ispite koji ce doæi. Sad su bili sigurni da ce radom, trudom i uz Allahovu pomoc i rahmet doci do svog konacnog odredišta Dženneta, gdje ih u kuci zahvalnosti ceka jedna mala džennetska pticica.
Jedan od kraljeva Horosana bijase jako obolio-bolje nam je i ne pominjati tu vrstu bolesti. Uglavnom, on pozva grupu grckih ljekara koji utvrdise da mu nema drugog lijeka sem da pronadju zuc covjeka izvjesnih svojstava i naravi. Kralj naredi da krenu u potragu i oni pronadjose sina jednog seljanina koji zadovoljavase potrebne uslove. Kralj pozva njegove roditelje i bogatim poklonima kupi njihov pristanak. Sudija tada izrece smrtnu presudu mladicu, govoreci da je zakonito proliti krv podanika da bi se vratilo zdravlje vladaru, te tako spremise krvnika da izvrsi presudu. Taj nesetrni mladic podize svoj pogled u nebo, te se nasmijesi, mrmljajuci nesto kroz zube. „Zar je ovo situacija za smijeh?“,kralj ga upita sa cudjenjem.
„Djeca traze brigu i zastitu od svojih roditelja“, rece mladic, pa nastavi,“od sudije se trazi da ispravno presudjuje,,a od vladara se ocekuje da u svakim situacijama bude pravedan. Posto su me roditelji prodali i na smrt osudili, zarad svojih svjetovnih interesa, sudija nalozio moje pogubljenje, a kralj trazi samo licnu sigurnost u mome unistenju, ja nemam drugog utocista osim Allaha Uzvisenog.“
Rijeci ove pokrenuse srce kraljevo i suze mu potekose niz lice.“Ah“, rece in, „smrt moja je mnogo bolja od prolijevanja krvi ovako nevinog stvora!“ On poljubi mladicevu glavu i oci, uze ga u narucje,
bogato nagradi i pusti na slobodu. Pricaju da je iste sedmice i kralj ozdravio.
Jednog dana je vladar (emir) poznat po zulumu pozvao nekolicinu uglednih ljudi u svojoj zemlji. Kad su se okupili, on ih je upitao:
“Jesam li ja adil (pravedan) ili sam zalim (nasilnik, zulumćar)?“
“Aman, aman, emiru, svakako da ste adil...“
Pošto je dobio ovakav odgovor, vladar je pozvao džellata naredivši mu:
“Odsjeci im glave!“
Narednog dana je pozvao drugu grupu i postavio im isto
pitanje:
“Jesam Ii ja adil ili sam zalim?“
“O emire, ti nisi ni blizu pravde. Ko bi bio veći zalim od onoga ko kaže da si ti adil?“, rekoše, ali i njima glave bijahu odsječene.
Nakon što je odsjekao glave onih koji rekoše da je pravedan i onih što ga nazvaše zulumćarom, vladar odluči da pozove ulemu te zemlje i neke alime i vidi kakav će biti njihov odgovor na isto pitanje. Na putu ka vladaru priđe im jedan ludak pitajući gdje idu. Insistirao je da krene sa njima, ali su ga oni odbijali. Na koncu jedna vrlo ugledna ličnost stade nagovarati svoje saputnike: “Pustite ga nek pođe, možda
nam ga Allah, dž.š., šalje.“ Pristali su. No, tokom putovanja ludak reče ljutito:
“Stanite, postavljam uvjet! Kad emir postavi pitanje niko od vas se ne smije miješati, ja ću mu odgovoriti.“ Ulema se iznenadi ali ipak pristade, jer kod ovog vladara svakako ne vrijede nikakve riječi. No, i pored toga ipak su se pribojavaIi:
“Ako on bude govorio ne samo da će nam glave odsjeći, nego će nam i kožu rasporiti.“
Kad stigoše kod emira on upita:
“Ko je ovo?“, a ludak uzrujano reče:
“Tišina! Njih ništa ne pitaj, već mene!“
“Vladar pristade i upita:
“Neki insani vele da sam adil, a neki da sam zalim, šta ti
kažeš?“
Ludak se počeo smijati. To prilično iznervira vladara, pa ljutito i drskim tonom ponovi svoje pitanje. Ludak se uozbilji, pa reče:
“O vladaru, ti nisi ni adil, a ni zalim, ti si Allahova kazna za našu lošu situaciju.“
Emiru se to svidjelo.
“Vodite ga, a ostali idite, slobodni ste“, reče vladar i oslobodi ulemu i alime. Okrenuo se svojim slugama:
“Odgovor koji sam tražio, dobio sam od ovog Iudaka. Dobro ga nagradite!“ Emir je ostao sjediti i duboko uzdahnuvši stao razmišljati:
“Ja sam od Allaha postavljen kao posljedica vašeg stanja. Kada ste vi adil i ja sam, a kada ste zalim i ja bivam takav.
Loša djela, zulum iii pravednost potražite kod sebe, a ne kod mene.“
Vaša pravednost se oslikava kod emira, vaš zulum također izađe na vidjelo kod emira. To je pravilo. Pejgamber, a.s., kaže: Kakav bude vaš hal (stanje) takva će vam biti i uprava... Allah, dž.š., poručuje: Promijenite se i ja ću učiniti promjene, popravite se i Ja ću učiniti ispravke. Ako nastavite biti iskvareni, učiniću da nad vama bude neko kao što ste vi.
Kako je Zevs kaznio ljudski rod Zevs,vrhovni gospodar cijelog svijeta,nije bio taj koji je stvorio ljude.Tvorac ljudskog roda bio je Prometej,moćni Titan koji je Zevsu u nevolji pomogao da zagospodari svijetom.Zato se Zevs,i pored svoje moći,pomalo plašio i Prometeja i ljudi.Zevs je tek toliko da se zna ko je gazda kaznio ljudski rod jednim smislivši jedno strašno lukavstvo. Najprije je svom sinu Hefestu,majstoru svih zanata,naredio da sačini djevojku ljepšu od svih.Zatim je sazvao ostale bogove i naredio im da djevojku obdare svim darovima.Tako joj je Hera udahnula želju za srećnim brakom i darovala joj prekrasne haljine i nakit,Atini,koja je imala udjela u Prometejevom stvaranju čovjeka,cijela ta Zevsova ujdurma nije bila baš sasvim po volji pa je djevojci,umjesto mudrosti,usadila lukavost i mržnju;Hermes ju je obdario podmuklim i laskavim govorom,darom za laganje i spletkarenje i ljubavlju prema ogovaranju;najzad, Afrodita,boginja ljubavi,obdarila je djevojku zavodljivošću i neodoljivom privlačnošću. Pošto su je bogovi tako bogato darovali,Zevs joj dade ime Pandora("obdarena svim darovima" i ,kao svoj poklon,dade joj čvrsto zatvorenu kutiju od srebra i zlata pa reče:"Pazi dobro,ne otvaraj je dok ne dođeš među ljude!"Pod čvrsto zatvorenim poklopcem Pandorine kutije nalazilo se sve najstrašnije što se može zamisliti:bolesti,poplave,suše,požari,zemljotresi,glad i neimaština, mržnja i zavist među ljudima,bol,tuga i jad.Pandora to,doduše,nije znala,ali je ipak sprovela u djelo strašnu Zevsovu namjeru,a evo i kako. Kad joj je dao kutiju ,Zevs ju je poslao među ljude i to pravo u zagrljaj Prometejevom bratu Epimeteju.I,kako reče pjesnik,za minutu ili nešto više,njih se dvoje ludo zaljubiše...pa već koliko sutradan napraviše veliku svadbu.Poslije vjenčanja,među poklonima ugleda Pandora svoju već skoro zaboravljenu kutiju.Reče mužu da je kutiju dobila od Zevsa i predloži mu da zajedno pogledaju šta je unutra,ali je Epimetej želio da ipak sačekaju njegovog brata.Pošto Prometej nikako nije dolazio,radoznalost nadvlada Pandoru,te ona sama otvori tajanstvenu kutiju. Vidjevši kako iz kutije kuljaju napolje sva zla ovog svijeta i ogromnom se brzinom šire među ljudima,Pandora se silno uplaši i zalupi poklopac!Time je,nažalost,učinila i više nego što je Zevs zamislio.On je, naime,na samo dno kutije stavio NADU,da ljude utješi kad im bude najteže!Pogođeni silnim nevoljama, a bez tračka nade(koja je ostala čvrsto zatvorena pod poklopcem Pandirine kutije),ljudi su bili potpuno bespomoćni i ponovo prepušteni na milost i nemilost Zevsu i drugim olimpskim bogovima."A to je upravo ono što sam i htio!"mislio je zadovoljno Zevs,gledajući kako se prema Olimpu uzdiže dim sa mnogobrojnih žrtvenika koje su ljudi palili da umilostive moćne gospodare-Bogove
Bila je to burna noc u spavacoj za Hasu i Bibu. Cijelu je noc Mujica plak'o, ali niko se nije osvrco na njega. I sad napokon ujutro Biba ga uze u naramak i podoji. Bogami je on vuko, siso, pa vuko, pa opeta' siso. Hase se sprem'o za susret sa marsalom Titom. Zurio je na let koji je trebao krenuti u 13.45. S polaganim trkom, prtljagom i Bibom iza ledja Mali Hase je pristizao na aerodrom. Vec su tamo bili neki ljudi u crnom, Titova tajna sluzba ili ti ga agenti tajne sile. Premetanse oni njega i ne nadjose nista sumnjivo. I poletjese. Hase je bio sav sretan, od uha do uha. Tesko je bilo sakriti taj osmijeh. Ipak njega Tito hoce da sretne. Let je trajao dugo, oko nekih 7 sati, a trebali su stici za samo 45 minuta. Pilot je nesto krio, nije htio da kaze sta. Hase je bio ljut htio je da sazna zasto kasne, te upita stjuardesu: -Pa kakva je ovo sad havarija, u cemu je problem? Sad idem do pilota da vidim sta je! -, stjuardesa mu samo pokaza vrata kroz koja ce stici do pilota. On udje i poce da galami: -Jesi li ti ikako normalan konjusino jedna? Sta radis ti ovda cijelo ovo vrijeme!-, a pilot mu odgovori: -Pokvareni su nam točkovi za slijetanje, pa nisam mogao slijetjeti. Nisam vam nista htio reci da nebi izazvao paniku. -
-Znas li makar gdje smo?- upita Hase
-Na to cu ti malo teze odgovoriti!-, rece pilot -Samo se ispod nas vidi pustinja i nista vise!-
Gdje su sad Hase, Biba i mali Mujica?! Boga pitaj, mozda u Sahari, mozda u Australiji, a mozda i u Texasu! Vidjet cemo!!!
PRVE RIJECI!
Mali Hase pokuca na vrata, u naramku mu bijase Mujica. Biba, sva placljiva, otvori vrata.
-Jebi ga zeno, kakav si sad belaj napravila?- upita Hase Bibu.
-Nije nikakav belaj, ovo su radosnice.- odgovori ona.
-Pa sta te je tako razveselilo?- upita on ponovo.
-Eh! Pa zvali tebe neki ljudi iz Beograda, vele da su Titovi blizi suradnici, i da je on zainteresiran da popije kafu s tobom.-
-Ti to zelis reci da Tito hoce da posrce kafu sa mnom, nas drug Tito?-
-Da, da dragi moj! Drug Tito hoce da te vidi!- rece njemu Biba, a Mujica poce da place. Jadno dijete nije nista jelo tokom puta, vis' ogladanlo. I tako njemu Biba spremi njegovu vecernju flasicu. Bome je Mujica nju brzo poj'o. Podrignu on dva tri puta, i desi se cudo.
Prvi put je izgovorio prvi slog prve rijeci koja je bila dio njegove prve recenice: -Ta-ta po-bje-di-o!-, Biba i Hase skoknuse sa kauca na noge, je li njihov mali Mujica izgovorio prvu recenicu. Nisu mogli vjerovati. –Hajde sinko, rokni jos koju!- vikao je Hase, a Mujica bas je roknu: -Ma-ma ne-zna ku-ha-ti!-
Kad je to cula Biba, odmah se namrsti. Tako mali, tek iz guisce isp'o i veli da mu mati ne zna kuhati. Biba pogleda u Mujicu a on rece: -Ma-la sa-la!-, kako se samo tad Biba fino nasmija, tacno bi reko da joj je kamen sa srca pao. Hase se malo priblizi Bibi i rece joj: -Vidis zeno, ovaj mali bas vako fino dijete, bil nama valjalo da mi jos podmadaka napravimo!-, Hase ne dobi odgovora, ali ga Biba snazno uhvati za ruku i odvuce do spavace...
Iako je bio muskarac, odrastao u patrijarhalnoj porodici nije osjecala strah sto ulazi u zivotno partnerstvo sa njim. Odisao je iz njega neki smiraj koji ni ona sama nije znala objasniti.
Nije to bio muskarac, kao obicni seoski jalijasi, koji su se ogledali po glupavim fazonima ili po babinoj kesom. Poseban, neuobicajen, dosao iz knjiga. Da on je taj o kojem je ona citala iz knjiga dok je prelistavala babinu staru biblioteku. Sjeca se da je pronasla kod njega sve one osobine koje je citala u knjizi 'Idealni Musliman'. Da, to je ona trazila. Pa se sjeca kako ju je zaprosio. O mila mati, mislila je da toga vise nema.
Otisao babi i kao pravi mladic, znajuci sta zeli, zaprosio je. Da,da, vjeruje ona onoj narodnoj:'Sudjeni ce tebi doc' na vrata.' Tako bi, nije je bilo strah da se upusti u njegove ruke. Osjecala je u njemu da ce imati zastitu kakvu je imala kod svoga babuke. To je zivot, cudan, ali lijep kada se ima dobro izabran suprug. Pa da je ona izabrala kakvog jalijasa, ko bi njoj sada ruku drzao dok ona radi neprestano, noc i dan, 9 mjeseci...Racunala je: Devet puta trideset.To je dvjesto sedamdeset. Znaci dvjesto sedamdeset dana radim i jos pomnozi sa 24 h. Pa 6840 sati, da bi mu donijela dva mila oka, da ga mogu prodorno gledati iz male besike. To je ona cinila da bi najvise njega obradovala i zadovoljila.
Voljela ga je jer je bio dobar prema njoj. Nije joj bilo zao tog potrosenog vremena pa makar joj niko ni marku ne platio! Ta, on joj je najbolje blago. Okretala se u noci, prevrtala, dok su joj razne misli isprepletene prosloscu i sadasnjoscu, burno nadolazile u mislima. Nekako je tiho prenu njegova ruka koja je blago nadnosila pokrivac preko nje. Znala je da nije pogrijesila. Da! Uvijek je mislila da je odgoj vazna karika u zivotu. Sve prodje, ostaje samo lijepo medjusobno postovanje a ljubav koja se rodi uzajamnim postovanjem je jaca od bilo kakve koju osjecaju sve njene prijateljice ogrezle u 'medenim rijecima i moru asiklija bez vjere'. Da, on ce biti dobar otac, uzoran i plemenit.
Zakljucivsi tako o njemu, nije ni primijetila da je vec jutro. Nije ga bilo do nje. Oh, pozuri okasnit' ce na posao, pomisli i skoci. Dok ona vratima, vrata se sirom otvorise i ugleda siniju sa lepinom i soljom kafe.' Izgleda si imala kosmaran san.To je sigurno od slabe prehrane zbog tvog silnog povracanja. Uzmi ovo pojedi.' Nije mogla vjerovati, ta onaj idealni musliman iz knjige njenog babe je njen sopstveni muz! O Allahu, hvala ti na ovom poklonu! Vratit ce to ona njemu, hoce,hoce... 'Vidi ti nje...znas li ti koliko je sati, dje mi je dorucak, gdje su carape,znas li da danas imam sastanak,samo spavas...Bolje drzat' magare neg' tebe!!!
Usta' Djulesma, protrlja oci i prokle sebe sto se probudi...
Nekoliko hadisa:
Najbolji medju vama su oni koji su najbolji prema svojim zenama.(Ahmed)
Najsavrsenija je vjera kod onih muslimana koji su najljepse cudi, a najbolji su medju vama oni, koji su najbolji svojim zenama.(Ibn Hibban)
Prema zenama su velikodusni i pazljivi samo plemeniti ljudi, a zene ponizuju i zlostavljaju samo oni koji su losi i niske naravi.(Ibn Asakir)
Najbolji medu vama su oni koji lijepo postupaju sa svojim zenama i kcerkama.(Ibn Hibban)
Oporucujem vam lijep postupak sa svojim suprugama.(Buhari)
Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ne uznemirava susjeda ! Oporucujem vam, da prema zenama budete pazljivi, buduci da je zena stvorena od krivog rebra, ciji je vrh najiskrivljeniji; ako ga pokusas ispravljati, slomices ga, a ako ga, pak, ne budes ispravljao, ostace savijeno.(Buhari, Muslim)
Medju stvarima vasega svijeta, najdraze su mi bile zene i mirisi, a svjezina oka moga (radost moga srca) jeste u namazu.(Ahmed,Nesai, ibn Sa'd)
Ona, Safikaduna, lijepa i mlada djevojka kojoj ne bi ravne u šeher Banja Luci, a on, Omer, naočit i stamen Bosanac, regrutovan u sultan Fatihovu vojsku. Tom mladom askeru carske vojske bi suđeno da vojnu službu službuje u obližnjoj Kastel tvrđavi. Ljubav je planula na prvi pogled. Dok je lijepa Safikada šetala ispod zidina starog grada, krišom je pogledala mladog askera i odmah bila primjećena. Srca zakucaše jače.
Danima su se gledali, došaptavali i krišom sastajali, ali ašik ne potraja dugo. Safikadinim roditeljima ne bi pravo što je izabranik srca njihove kćeri vojnik. Govoriše joj:
-Kćeri, asker je danas ovdje, a sutra Bog zna gdje, sve zavisi od carskog fermana. Od te ljubavi hajra nejma!
I bi onako kako je bilo suđeno da bude. Ferman stiže iz Carigrada. Safikadini roditelji odahnuše.
Naučit asker dobi prekomandu daleko od šeher Banja Luke. Prije nego što je izabranik Safikadinog srca krenuo na daleki put, tajno se sastajaše pod krošnjama drveća nadomak zelenog Vrbasa. Jedno drugom se zakleše u vjernost do groba.
Ne prođe dugo, a stiže tužan haber. Na bojnom polju asker izgubi glavu. Skrhana tugom I bolom lijepa Safikaduna je danima tugovala. Nije mogla prežaliti voljenog. Prije nego što je top “baljemaz” na tvrđavi Kastel trebao salvom najaviti podne, odjevena u najljepše djevojačko ruho pohitala je gore.
Dok je fitilj dogorijevao, hitro stade ispred topovske cijevi… Umrla je sa zakletvom u ljubav na usnama. Kažu da u Banja Luci i okolini nije bilo onoga ko nije pustio suzu ua lijepom Safikadunom i tragičnoj ljubavi. Vremenom nesretni događaj o sudbini banjalučkog Romea i Julije prerastao je u legendu, ali i postao simbolom ljubavi i vjernosti u gradu na obalama Vrbasa.
Uz sve legende koje su napisane ili se pričaju na Safikadinom mezaru i u brojnim pjesmama je opjevana tragično skončana ljubav između lijepe Safikade i naočitog askera. Jedna od njih glasi:
„Legenda jedna još uvijek živi:
Za ljubav svoju,
Safikada iako mlada
svoj život dade.
I ove noći neko će proći
tu pokraj zdanja Ferhadije,
neko ko beskrajno voli,
ko ljubav cijeni i ljubav krije.
Niko ga kažu video nije
i niko ne zna ko to radi.
Ko svako veče kad akšam pada
zapali svijeće Safikadi.
Tužno je bilo kad haber stiže
da on se nikada vratiti neće.
Pred top je stala lijepa Safikada
i krvlju zalila cvijeće.”
Da srca muslimana izgovaraju tekbire na dan Bajrama kao što ih izgovaraju njihovi jezici, u jednom trenu bi promijenili tokove povijesti,
da se muslimani uvijek okupljaju onako kako se okupljaju za bajram-namaz, bez poteškoće bi porazili sve neprijateljske vojske,
da se muslimanske duše grle i pozdravljaju onako kako se pozdravljaju njihove ruke na dan Bajrama, nestalo bi podjela i sektaštva među njima,
da su muslimanske duše vesele i nasmijane kao što su im nasmijane usne i lica na dan Bajrama, meleki bi se družili s njima,
kada bi muslimani žrtvovali svoj egoizam kao što žrtvuju životinje za Kurban-bajram, svaki dan bi im bio bajram,
kada bi se zaodjenuli lijepim ahlakom i moralom, kao što se za Bajram gizdaju u najljepša odjela, ne bi bilo ljepšeg ni ponosnijeg naroda na zemlji od muslimana.
Timur-Lenk dobi na poklon jednog krupnog i lijepog magarca. Svi ljudi iz Timur-Lenkove svite pohvalise ponesto u magarca, a kad je dosao na red na Hodzu, on rece:
- Ja vidim u ove lijepe zivotinje jednu veliku sposobnost. Cini mi se da bi se ona mogla nauciti da cita!
- Poslije dugog raspravljanja Hodza dobi dozvolu da magarca vodi svojoj kuci na nekoliko dana radi ucenja u citanju. Uz magarca Timur-Lenk dade Hodzi i navaca za trosak. Odredenog dana dovede Hodza magarca da se vidi sta je naucio. Odvede magarca do jednog stola u sredini na kome je stajala knjiga sa velikim koricama. Magarac stade odmah da prevrce jezikom listove knjige. Prevratao je tako dok najzad ne podize glavu i ne zareve. Hodza se nasmija i rece:
- - Eto ste vidjeli i culi da magarac cita!
- Tada neki rekose: - Mi nismo od tog citanja nista razumjeli!
- Hodza se ne dade zbuniti, nego rece:
- - Da bi se to razumjelo, treba bit magarac!
- Timur-Lenku se ovo veoma dopade pa upita Hodzu kako je on to izveo. Hodza mu objasni: Dao sam da se od koze napravi ona velika knjiga. Medu listove stavio sam malo jecma. Otvarao sam mu listove, a on je trazio i jeo jecam. Tako je magarac poceo, da bi nasao jecam, da sam jezikom prevrce listove. Medu neke listove nisam stavljao jecma. Na tim bi mjestima magarac poceo da reve. Posto sam ga na ovo naucio, drzao sam ga gladna dva dana, pa sam ga onda doveo pred tebe. On je otvarao listove, a kad nije nasao jecma, zarevao je!
- Timur-Lenk ga zbog ove ostroumnosti obdari bolje nego se Hodza nadao.
Šezdesest godina braka nijedno od njih nije krilo ništa od svog bračnog partnera, bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo, među njima nije bilo tajni.
Ali supruga (tada već starica) je čuvala sanduk na ormaru i upozoravajući više puta muža da ga ne otvara i ne pita šta je u njemu. Muž je poštovao njenu želju pa tako nije ni pokušavao saznati šta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je žena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojani.
Tužan i nesretan muž počeo je razmišljati kako će ostati udovac i počevši razgledati stvari svoje žene koje je naumio sačuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk, uzeo ga je i odnio do kreveta na kojem je ležala njegova bolesna žena, koja se ugledavši sanduk osmjehnula, rekla je uplakanih očiju, gledajući svog voljenog muža, kojeg će uskoro napustiti:" Sad ga možeš otvoriti"!
Otvorio je muž sanduk i našao u njemu dvije lutke od platna, igle za šivenje i 25000 dolara, upitao je:"Zašto si čuvala ove stvari u sanduku"?
Odgovorila mu je šapatomi:"Kad sam se udala rekla mi je nana da je tajna dobrog i uspješnog braka ostavljanje svađe i prepirke... i nasavjetovala me da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sašijem lutku."
Ovdje je skoro zaplakao pomislivši:" Samo dvije lutke??? Znači za šezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!"
Iako je bio tužan zato što mu je žena ležala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim jer je nije naljutio osim dva puta....
"Dobro", rekao je, "saznali smo tajnu lutki," a šta je sa 25 hiljada dolara?"
Odgovorila mu je, sakrivajući svoje suze da ga ne bi jos više rastužila:" Ovo je suma koju sam skupila prodavajući lutke"!!!
Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko suzbije bijes, a u stanju je da ga ispolji, Allah će njegovu nutrinu ispuniti zadovoljstvom.“
Da nam inšaAllah svima Allah dž.š. podari sabura da suzbijemo svoj bijes kad god se nađemo u takvoj situaciji.
Jednoga dana jedan se dječak spremao da ode na namaz u džamiju.Uzeo je abdest i ubrzanim korakom da ne zakasni išao je prema džamiji koja je bila prilično daleko od njegove kuće.Kada je došao do džamije kroz oškrinuta vrata je vidio da su džematlije već klanjale i da je zakasnio na namaz.Onako tužan sjeo je na jedan klupu odmah uz ulazna vrata džamije.Svijet je poceo izlaziti iz džamije i jedan stariji čovjek primjeti dijete kako sjedi na kupi i kako glasno uzdahnu.Čovjek sjede kraj njega i upita ga.Zasto si momće tužan i zašto onaj uzdah.Dječak reće.Tužan sam jer sam zakasnio na namaz.Kaže njemu čovjek.Evo daj ti meni taj udah a ja tebi dajem namaz koji si propustio.
Omer ibn el-Hattabu je pristigla posiljka iz Jemena , te je ljudima podijelio po jedan ogrtac, zatim se popeo na minber, a na sebi je imao dva ogrtaca, jer je bio visak i korpulentan i nije mu bio dovoljan samo jedan ogratc. Rekao je:
-Slusajte, Allah vam se smilovao!
Selman el-Farisi, na te rijeci mu uzvrati:
-Tako mi Allaha, necemo slusati! Tako mi Allaha, necemo slusati!
Omer mu rece:
-Zasto, o ebu Abdullahu?
Selman odgovori:
-O Omere, sebi si dao prednost nad nama u dunjaluckoj stvari pa si nam podijelio po jedan ogrtac, a ti si izasao da nam govor drzis zaodjeven u dva ogrtaca.
Omer tada upita:
-Gdje je Abdullah ibn Omer?
-Evo me vladaru pravovjernih, -rece Abdullah.
-Ko je vlasnik ovog jednog ogrtaca sto je na meni?-upita ga Omer.
-Ja,-odgovori Abdullah.
Zatim se obrati Selmanu rijecima:
-Pozurio si sa svojim optuzbama na mene. Ja sam oprao svoju odjecu pa sam od Abdullaha pozajmio njegovu.
Jednom je jedan prosjak došao kod pekara:
“Želio bih malo hljeba, molim vas.”
“Kako si samo mudar”, reče pekar, “upravo je hljeb ono što ti treba. I došao si u pravu pekaru.”
Pekar je izvadio knjigu-kuhar iz ladice i počeo prosjaku govoriti o hljebu. Govorio je o brašnu i ječmu, pšenici i mekinjama. Pekarovo znanje začudilo je i sâmog pekara. Kada je podigao glavu, začudio se – nakon prvoga traga veselja na licu, prosjek se više nije smiješio:
“Samo bih želio hleba.”
“Ah, ah”, ponovo reče pekar, “stvarno si mudar. Pođi za mnom, pokazat ću ti ovu pekaru.”
Vodio ga je kroz mnoge hodnike, izvlačio posude iz raznih soba, gdje se spremalo tijesto, i plehove, na kojima se hljeb pekao. Svaka posuda bila je velika, svaki pleh izglačan do perfekcije.
“Niko nema ovakav kapacitet. Imamo hljeba za svačiji ukus. Ali, najbolji dio tek slijedi.”
Pekar izgovori te riječi otvarajući impozantna staklena vrata.
“Ovo je naša soba za inspiraciju.”
Pekar je “osjećao” da je na prosjaka ostavio jak dojam. Zakoračili su u sobu koju okruživaše stakleni prozori.
Prosjak nije ništa govorio. Pekar je “razumjeo” njegovu šutnju. Zagrlivši ga, kao da se dugo znaju, kao da su braća, reče mu:
“I mene ovo oduševljava, kao i tebe.”
Pekar stade na sredinu sobe, ogrnu se posebnom keceljom, i namjesti svoju najdražu pozu. Ta poza značila je da želi reći nešto krupno.
“Ljudi, udaljeni stotinama kilometara, i hiljadama, dolaze do mene, da čuju šta ću im reći. Jednom sedmično, moji radnici okupe se oko mene, a ja im čitam recepte iz jedne stare, neprocjenjivo vrijedne, knjige recepata života.”
Prosjak, hud, sjede u prvi red, nemajući izbora.
“Znam šta sada želiš”, reče pekar, “želiš da me čuješ?!”
“Ma”, reče prosjak snebivajući se, “samo bih želio makar malo hljeba.”
“Aa”, odgovori pekar, “kolika je samo tvoja mudrost.” Ponovno zagrli prosjaka i odvede ga u predvorje pekare.
“Ono što ću ti sada reći, veoma je bitno. Vidiš, uz ovu ulicu, i niz ovu ulicu, ima mnogo pekara. Ali budi oprezan – one ne služe pravi hljeb.
Znam jednog, koji stavlja u tijesto dvije kašike soli, umjesto jedne. Drugi, opet, pećnicu zagrijava za čak tri stepena više nego što je uobičajeno. Mogu oni to zvati hljebom” , upozori ga pekar na kraju, “ali to nije pravi hljeb.”
Prosjak se, tužan i slomljen, okrenu i krenu ulicom.
“Ali, zar ne želiš hljeba?”, upita pekar.
Prosjak se zaustavi, pogleda ga, i bezvoljno sleže ramenima:
“Ma, izgubio sam apetit.”
“E, šteta”, reče pekar, “čini se da ljudi jednostavno više nisu željni pravoga hljeba.”
Lukman je bio etiopljanski rob koji je radio kao stolar. Jednog dana, njegov gospodar mu je naredio da zakolje kozu i donese mu dva najljepša i najukusnija dijela od nje. Lukman je tako učinio i donio mu jezik i srce. Gospodar je upitao:
-Nisi li našao ništa ljepše od ovoga?
-Ne!
Nekon nekog vremena, gospodar mu je naredio da zakolje kozu, i da baci dva najštetnija njena dijela. Lukman je zaklao kozu i bacio jezik i srce. Gospodar je uzviknuo:
-Naredio sam ti da mi doneseš najukusnije dijelove od nje i donio si mi jezik i srce, pa sam ti naredio da odbaciš najštetnije dijelove od nje i bacio si jezik i srce, kako to moze biti?!
Lukman je rekao:
-Ništa ne može biti prijatnije od toga ako su dobri i ništa ne može biti štetnije od toga ako su loši.
Setam sa mojim muzem kroz jedan mali turisticki gradic u Austriji...stizemo do jedne simpaticne zlatarne...muz me uzima za ruku i uvodi unutra...ostavlja me nasamo sa prodavacicom i odlazi na drugu stranu te radnje...zena sa druge strane pulta iznosi mi predivan nakit i pokazuje, ali me neprekidno mjerka...
"Htjela bih vas nesto upitati" rece zena...podizem pogled sa nakita i klimam glavom u znak odobrenja... "Zasto ste zamotani u odore i marame". Nasmijesila sam se i rekla joj: "Odgovorit cu vam na pitanje, ako vi meni najprije nesto odgovorite..."
Zena se nasloni radoznalo na pult... "Imate li vi dijamante u ovoj radnji?" - pitam je..."Imamo"-kaze zena... "A gdje vam stoje?" - pitam je opet... Zena se okrenu, otvara kljucom jedan regal iza sebe i iznosi predivnu drvenu kutiju oblozenu svilom, te razotkriva dijamante iz svile...
"E sad vi meni odgovorite, zasto ste zamotali svoje dijamante u svilene maramice?"
"Pa zato sto su dragocijeni"...kaze zena i gleda me upitno... "E vidite, bas zato sam i ja zamotana u odore i marame..."
Ostala je tako zamisljena jos dugo stajati za pultom...ne znam da li je shvatila sta sam joj htjela reci...ali se iskreno nadam da sam je spotakla na razmisljanje...
Sljedeci dogadjaj se desio kada su Muhammed Ali'eve kcerke dosle svom ocu kuci, a oskudno obucene. Ovo je prica u detalje ispricana od strane jedne od njegovih kcerki:
"Kada smo konacno stigli, shofer je otpratio moju najmladju sestru Lajlu i mene do oceve sobe. Kao u uobicajeno, on se skrivao iza vrata cekajuci da nas preplasi. Izmijenili smo poljubaca i zagrljaja koliko smo god mogli u jednom danu.
Moj otac nas je dobro pogledao a zatim postavio mene u svoje krilo i rekao mi nesto sto nikada necu zaboraviti. Pogledao me je ravno u oci i rekao:
'Hana, sve dragocjeno sto je Bog stvorio, dobro je sakriveno i tesko se do njega dolazi. Gdje ces naci dijamante? Duboko dole u zemlji, pokrivene i zasticene. Gdje ces naci bisere? Duboko, na dnu okeana, pokrivene i u prelijepoj skoljci zasticene. Gdje ces naci zlato? Duboko u rudnicima, pokriveno slojevima i slojevima kamenja. Moras se dobro potruditi da bi do njih stigao!' "
Ozbiljno me pogledao i rekao:
"Tvoje tijelo je svetinja, mnogo si dragocjenija od dijamanata i bisera..., i ti bi takodjer trebala biti pokrivena."
Kineski seljak i njegov sin od sve imovine imali su samo jednu kobilu. Nekom prilikom kobila im je pobjegla i njihov komsija je dosao i rekao im:
- Kakva uzasna stvar, da vam kobila pobjegne.
Seljak je na to odgovorio:
- Ne znam da li je losa ili dobra, takav je zivot.
Sledeceg dana kobila se vratila i sa sobom dovela citav copor divljih konja. Komsije su se okupili i rekli:
- Kakva velika sreca. Tvoja kobila ti je dovela toliko drugih konja. Sada si bogat covjek.
A seljak je na to odgovorio:
- Tesko je reci da li je to dobro ili zlo. To je zivot.
Seljakov sin je htjeo da ukroti konje i zajahao je jednog. Ali konj ga je zbacio , on je slomio nogu i ostao hrom. Komsije su rekli seljaku:
- Uzasno je to sto ti se desilo. Tvoj sin da ostane bogalj.
Seljak je odgovorio:
- Ja ne znam da li je to zlo ili dobro. To je zivot.
Uskoro su vojnici dosli u selo i mobilisali za rat sve sposobne mlade ljude i uzeli su komsijinog sina, ali seljakovog nisu, jer je bo hrom. Tada je komsija rekao:
- Mozda vise nikada necu videti svog sina. Ali ti si srecan, tvoj sin je postedjen.
Seljak je opet odgovorio:
- Ja ne znam da li je to dobro ili zlo. TO JE ZIVOT.
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
i ,kao svoj poklon,dade joj čvrsto zatvorenu kutiju od srebra i zlata pa reče:"Pazi dobro,ne otvaraj je dok ne dođeš među ljude!"Pod čvrsto zatvorenim poklopcem Pandorine kutije nalazilo se sve najstrašnije što se može zamisliti:bolesti,poplave,suše,požari,zemljotresi,glad i neimaština, mržnja i zavist među ljudima,bol,tuga i jad.Pandora to,doduše,nije znala,ali je ipak sprovela u djelo strašnu Zevsovu namjeru,a evo i kako. Kad joj je dao kutiju ,Zevs ju je poslao među ljude i to pravo u zagrljaj Prometejevom bratu Epimeteju.I,kako reče pjesnik,za minutu ili nešto više,njih se dvoje ludo zaljubiše...pa već koliko sutradan napraviše veliku svadbu.Poslije vjenčanja,među poklonima ugleda Pandora svoju već skoro zaboravljenu kutiju.Reče mužu da je kutiju dobila od Zevsa i predloži mu da zajedno pogledaju šta je unutra,ali je Epimetej želio da ipak sačekaju njegovog brata.Pošto Prometej nikako nije dolazio,radoznalost nadvlada Pandoru,te ona sama otvori tajanstvenu kutiju. Vidjevši kako iz kutije kuljaju napolje sva zla ovog svijeta i ogromnom se brzinom šire među ljudima,Pandora se silno uplaši i zalupi poklopac!Time je,nažalost,učinila i više nego što je Zevs zamislio.On je, naime,na samo dno kutije stavio NADU,da ljude utješi kad im bude najteže!Pogođeni silnim nevoljama, a bez tračka nade(koja je ostala čvrsto zatvorena pod poklopcem Pandirine kutije),ljudi su bili potpuno bespomoćni i ponovo prepušteni na milost i nemilost Zevsu i drugim olimpskim bogovima."A to je upravo ono što sam i htio!"mislio je zadovoljno Zevs,gledajući kako se prema Olimpu uzdiže dim sa mnogobrojnih žrtvenika koje su ljudi palili da umilostive moćne gospodare-Bogove
