Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savjetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, ‘Ja želim radost u svome životu!’ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i prije bio. I šta sada da radim?”
Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i svijeću – i upitao ga:
- “Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?”
- “Kašiku” – odvrati mladić.
- “Izgovori to sada pet puta.” – zatražio je starac.
- “Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku…” – ponovi učenik pet puta.
- “Eto, vidiš li”, reče mu učitelj, “možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same riječi nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.”
Mladi bračni par uđe u najbolju prodavnicu u gradu. Muž i žena dugo su posmatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o plafonu, u veselom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektronskih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pice i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
“Vidite”, objašnjavala je žena, “mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i naveče.”
“Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije”, nastavio je čovjek.
“Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti”, ponovo će žena, “I onda kad nas nema…Nešto što će je veseliti kad bude sama.”
“Žao mi je “, nasmiješi se ljubazno prodavačica. “Mi ne prodajemo roditelje!”
Njemački pjesnik Rilke boravio je neko vrijeme u Parizu. Idući na univerzitet svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sjedila neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sjedila je uvijek na istom mjestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikada nište nije udijelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pjesnika:
“Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?”
“Trebali bismo udijeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke” odgovorio je pjesnik.
Sljedećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htjede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči, pogledala pjesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.
Cijelu nedjelju nisu je vidjeli. Osmog dana pojavila se na istom uglu. Bila je nijema i nepokretna kao i uvijek.
“Od čega je živjela sve ove dane, kad nije ništa dobila?” upitala je mlada Francuskinja.
“Od ruže”, odgovori pjesnik.
Jedne prilike Ahmeda ibn Hanbela, dok je bio na putu, zadesi vrijeme namaza. On skrenu u mesdzid pored puta kako bi klanjao u dzematu. Nakon namaza sjedio je u prvom saffu,a imam se okrenu i rece da ga istjeraju. Ahmed ibn Hanbel se iznenadi i upita za razlog sto ga izbacuju iz Allahove kuce,niko mu nije davao odgovor samo je imam ponavljao da ga istjeraju. On ne znajuci sta ce kaze:
" Ljudi ja sam Ahmed ibn Hanbel zasto me izbacujete."
Niko ga nije slusao, toliko su se ljudi trudili da ga izbace iz mesdzida da su ga uzeli za noge i izvukli pred vrata.
On tako sjedeci ispred mesdzida ugleda preko puta neku pekaru. Ustade i ode do pekare da zamoli vode. Kad je usao kod pekara, poselami se i zatraži vode. Nakon sto ga usluzi pekar ga upita za njegovo stanje. On mu isprica sta se desilo u mesdzidu i da ne zna razlog zbog kojeg je izbacen, ne govoreci mu da je on Ahmed ibn Hanbel.
On primjeti kako pekar stalno izgovara estagfirullah,pa ga upita za njegovo stanje, zasto stalno govori oprosti mi Allahu.Zatim mu pekar rece kako nema na sto da se pozali u zivotu, stalno slavi Allaha i trazi oprost od Njega, i rece:
" Za sto god sam digao ruke i uputio dovu Allahu subhaneh da mi da, Allah mi je dao. Sve sto poselim uputim dovu i Allah mi omoguci."
Ahmed ibn Hanbel se prijatno iznenadi, koja je blagodat rijeci "Oprosti mi Allahu!" ,pa ga ponovo upita:
"Zar nemas ni jednu zelju a da ti Allah nije udovoljio?"
A pekar odgovori:
"Imam, samo jednu zelju koju mi Allah nije omogucio,jednu dovu koja mi nije uslisana!"
Kaze Ahmed:
"Sta je to sto ti nije udovoljeno?"
A pekar rece:
"Allah mi je sve omogucio,sve sto sam pozelio dobio sam,ali stalno dovim Allahu za jednu stavr a nikako da mi uslisa."
"Sta je to?"nestrpljivo ce Ahmed.
"Vec dugo vremena imam zelju da vidim imama Ahmeda ibn Hanbela, a Allah mi je to uskratio!" ...
"Ja sam Ahmed ibn Hanbel!"
Došli su dvojica velikana kod Rabije, obojica su bili gladni pa su zamolili Rabiju da im dadne hljeba da jedu, jer su znali da je njen hljeb zasigurno halal. Rabija je imala dva komada hljeba, međutim isti tren zakuca prosjak na vrata tražeći nešto za jelo, te mu Rabija dade ta dva hljeba.
Velikanima je bilo malo nezgodno, međutim nisu ništa prigovorili čekajući šta će Rabija učiniti. Nije prošlo dugo vremena kada je došla jedna sobarica na vrata držeći osamnaest komada hljeba i reće:
-„O Rabija, ovo je moja gospođa dala da vam donesem.“
- "Ovo sigurno nije za mene", reće Rabija.
Sobarica je insistirala:
- "Ači to je za vas"
Rabija opet nije prihvatila.
Ode sobarica i nakon kratkog vremena se vrati, tužno reće:
-„ Evo vam dvadeset komada hljeba, jer ustvari moja gospođa mi je dala dvadeset komada, ali sam ja dva komada uzela za sebe. "
-„To je sad moje"- odgovori Rabija.
Velikanima je bilo čudno, pa su pitali Rabiju kako nije prihvatila tih osamnaest komada rekavši da nije njeno dok je uzela ovih dvadeset komada hljeba sa sigurnoscu kao svoje..
Rabija će na to:
- "Kada je došao prosjak, rekla sam sebi, >>O Bože ovo dajem njemu za Tvoje zadovoljstvo i uvjerena sam da ćeš ti meni vratiti. Jer sam kažeš da svako dobro vratiš na deset puta više. Kada je došla služavka znala sam ili je ona uzela ili ti hljebovi nisu moji.<<“
Mladić, student na jednome fakultetu, hodao je jednoga dana u društvu svoga profesora, kojega svi zvaše “prijatelj studenata”, a što bijaše posljedica kako njegove dobrote tako i spremnosti da u svako doba pomogne studentu. Dok šetaše, ugledaše par ofucanih cipela. Shvatili su da je to obuća siromaha koji se izdržavaše radeći u polju pokraj kojega upravo prolaziše. Vidjevši cipele ostavljene “bez nadzora”, student reče profesoru:
“Hajmo se malo poigrati s ovim čovjekom. Sakrijmo mu cipele pa da vidimo njegovu reakciju. Mi ćemo se zakloniti iza onoga žbunja.”
Na to profesor odgovori: “Prijatelju moj, nikada se ne smijemo zabavljati na račun siromaha. Poslušaj šta drugo možeš uraditi. Umjesto da mu sakriješ cipele, stavi u svaku od njih po jedan novčić. Sakrijemo se i motrimo njegovu reakciju.”
Studentu se prijedlog dopade. Stavi po novčić u svaku cipelu te se obojica sakriše iza obližnjega žbunja.
Ne prođe dugo a siromah se vrati s polja. Ni ne sluteći šta se događa, poče oblačiti cipele. Osjeti nešto tvrdo te skide cipelu i pogleda kad ono – novčić. Pogleda oko sebe ali ne vidje nikoga. Sreća obasja njegovo lice. Nasmija se, zahvali Bogu glasno i poče oblačiti i drugu cipelu. Kad ono – i u njoj napipa nogom nešto tvrdo. Brže-bolje izuje i drugu cipelu i ugleda i u njoj novčić. Poče plakati, pade na koljena i kroz jecaje zahvali Bogu dragome što mu podari novčiće jer mu je žena jako bolesna i nema dovoljno da joj kupi lijekove a i djeca kući nemaju šta jesti.
Učitelj reče: “Eto, nisi li sada raspoloženiji nego da si se s njime poigrao?”
Suznih očiju, student odgovori: “Podučio si me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada shvatam istinitost riječi koje prije ne mogah u potpunosti razumjeti:
U ovom dvorcu što se dunjaluk zove, još od vremena Adema, a.s., ne bi viđeno nešto ovako…
Iz ove bašče stasaše mnoge ljepote… Iz ove zemlje nikoše lijepi fidani…
Ali, ovakav ne bi viđen…
Jednog dana čovjek po imenu Esved krenu iz predjela Abisinije I stiže u Medinu… Abisinac lica crnog poput ćumura, odmah stade pred Resulullaha, s.a.v.s. Bilo je očigledno, u njegovoj duši gorio je ašk… Usmjerio je pogled u Resulullahovo mubarek lice koje je sve strane obasipao nurom… Gledao ga je i gledao… Nakon nekog vremena stidljivo upita:
-Allahov Poslaniče, nešto ću da te pitam. Da li mi dozvoljavaš?
Rahmet Pejgamber, s.a.v.s., mu dozvoli, a Esved, r.a., zadrhta poput ružine grančice i upita:
-Allahov Poslaniče! Ti si u pitanju poslanstva i u pitanju boje i izgleda najveći od insana. Cio narod ovog svijeta tvoj je rob... Ti si rpvak na oba svijeta… Ako ja kao ti učinim iman I krenem da radim dobra djela, da li mogu biti zajedno sa tobom u Džennetu?
Allahov Poslanik, s.a.v.s., svojim dubokim očima pogleda crnog ashaba I reče:
-Kunem se Allahom što mi dušu u ruci kudreta drži, u Džennetu bjelina crnca vidjet će se sa udaljenosti od hiljadu godina!
Uplakanog Esveda zahvati uzbuđenje, stropošta se na tlo I ispusti svoju čistu dušu…
Covjek je otisao u brijacnicu da ošiša svoju kosu i skrati bradu kao i obicno. Poceo je pricati sa berberom koji ga je zabrinuo. Pricali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.
Berber je rekao:
“Pogledaj covjece, ja ne vjerujem da bog postoji kao što si ti to rekao.”
“Zasto si to rekao?“- upitao je covjek.
„Pa to je tako jednostavno samo moraš izaci na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti boga koji dopušta ove stvari.“ Covjek je zašutio jedno vrijeme misleci se, ali nije zelio odgovoriti bez argumenata.
Berber je završio svoj posao, i covjek je izašao iz brijacnice. Ubrzo nakon što je izašao iz brijacnice ugledao je covjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom (izgledao je sav neuredan).
Onda je covjek ponovo ušao u brijacnicu i rekao je berberu:
“Znaš šta? Beberi ne postoje”
„Kako ne postoje?“- upitao je berber.
„Ne!„-covjek je uzvikuo. „Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesredenih, kao što je onaj na ulici”
„Ah, berberi postoje samo što ljudi ne dolaze nama.“
„Tacno!”- potvrdio je covjek.
„To je poenta. Bog postoji, samo što ljudi ne vjeruju u Njega, i ne klanjaju Mu se.”
Godina je poput stabla voćke, mjeseci su poput stupaca stabla, dani su poput grana, sati poput listova, a uzdasi čovjeka, u tom vremenu,su poput plodova. Čiji uzdasi budu u pokornosti Allahu, plodovi njegovog stabla slatki su i ukusni,a čiji uzdasi budu u griješenju, plodovi njegovog stabla gorki su. A nešto kasnije, u sezoni ubiranja plodova, na dan susreta s Gospodarom Pravednim raspoznat će kvalitet plodova: da li su slatki ili gorki?! Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba, stupci tog stabla njegova su djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku. Širk, pripisivanje Allahu sudruga, laž i pretvaranje također predstavljaju jedno stablo u srcu čovjeka. Njegovi plodovi na dunjaluku su: strah, briga, tuga, tjeskoba u grudima, zatamnjenost srca, a njegovi ahiretski plodovi jesu: zekkum i neprekidna patnja. Allah Uzvišeni oba ova stabla spomenuo je u suri Ibrahim.
On je rekao:"Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer-lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka."(Ibrahim,24-26)
Izvor: "Riznica znanja"-Ibn Kajjim El-Džewzijje
O Allahu,zamalo sam prodao Islam za dvadeset centi!
Davno jednom jedan imam doselio se u London.Cesto bi se vozio autobus iz centra do njegovog stana, isti broj autobusa od mesdzida do stana gdje je zivio.Nekoliko sedmica, vozac autobusa slucajno mu je dao dvadeset centi vise kusura.Sjedajuci na sjediste iza, imam razmisljajuci poce govoriti sebi:vrati to vozacu, nije ispravno zadrzati taj novac.
Onda bi pomislio, ma to je samo dvadeset centi.Koga bi bilo briga za tako malo novca.Autobusna kompanija ionako dobije previse.Oni nece ni primjetiti da im fali.Prihvati to kao dar od Allaha i nastavi dalje.
Kada je stigao do svoje stanice, Imam je zastao na momenat i onda je pruzio vozacu dvadeset centi nazad, rekavsi: dali ste mi previse kusura.
Vozac se nasmija i odgovori:
Vi sto novi imam u mesdzidu, zar ne? Mislio sam da pocnem svracati u vas mesdzid da klanjam.Htio sam samo da vidim sta biste uradili s novcem, zato sam vam dao vise kusura.
Kad je imam napokon izisao iz autobusa, njegova koljena su zadrhtala i pocela klecati.Morao se sabrati na trenutak, pogledao je u nebu i zaplakao:
" O Allahu, zamalo sam prodao Islam za dvadeset centi!"
Dok u kaburima mu’mina traje džennetski živor, nevjernici u kandžama vješite patnje zapomažu... Podivljali nevjernik Ebu Leheb je u Bitki na Bedru ostao bez glave i poslan je u predjele azaba.
Jednog dana, nakon nekoliko godina, Abdullah ibn Omer, r.a., šetao je okolinom Bedra. Odjednom, iz jedne rupe je izašao neki čovjek. Na vratu je imao lanac. Tri puta je viknuo:
-Abdullah, daj mi vode!
Nije bilo sigurno da li mu je zaista znao ime ili ga je shodno arapskom običaju tako oslovio...
U jednom trenutku iz rupe je izašao drugi čovjek. U ruci je držao bič. Rekao je ibn Omeru:
-Abdullah, ni slučajno mu nemoj dati vode, jer on je nevjernik!
Nešto kasnije, udarajući ga bičem, vratio ga je u rupu iz koje je izašao.
Abdullah, r.a., odmah je ptrčao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.:
-Allahov Poslaniče, vidio sam jednog čovjeka na Bedru...
Zatim je ispričao sve što je vidio. Resulullah, s.a.v.s., ga je upitao:
-Jesi li ga zaista vidio?
-Da, Allahov Poslaniče!
-To je Allahov neprijatelj Ebu Džehl, a stanjekoje si vidio je njegova kazna koju će ispaštati do Dana kijameta...
Prodavao Hodža ulje i dođe mu susjetka udovica da kupi. Nikako da se pogode za cijenu. Poslije dugog cjenkanja Hodža joj reče:
- Probaj ti ovo ulje, pa ćemo se onda lahko pogoditi.
Zena je, u stvari, htjela da dobije na veresiju ulje, te zato kao slučajno podsjeti Hodžu na njegovo prijateljstvo s njenim mužem.
- Ama, deder ti prije svega vidi kakvo je ovo ulje! - navaljivao je Hodža.
Žena reče:
- Ne mogu da probam. Prije tri godine razboljela sam se uz Ramazan, tada nisam postila sedam dana pa ih bas sada nadoknađujem.
A Hodža joj onda reče:
- Draga moja, kad ti nisi mogla da odužiš za tri godine svoj dug Allahu, kako ćeš se moći odužiti meni za ulje! Nema od toga posla ništa!
Jedan od prijašnjih Poslanika, kojima je objava od Allaha dolazila u snu, usnije jedne noći kako mu je rečeno slijedeće:
- «Kada ustaneš, prvo na što naiđeš – to pojedi, drugo – sakrij, treće - prihvati, četvrto - ne odbij, a peto na što naiđeš - ti bježi od njega!»
Kada Poslanik ujutro ustade i krenu putem, prvo na što naiđe bijaše jedno ogromno brdo. On zbunjen zastade i poče da razmišlja:
- «Moj mi je Gospodar naredio da prvo na što naiđem pojedem... samo ne znam kako li ću ovo pojesti kad je to nemoguće... ali, moj Gospodar mi ne bi naredio da učinim ono što nisam u stanju...»
Onda on čvrsto odluči da pojede to brdo i krenu prema njemu, ali što mu se više približavao, brdo se sve više smanjivalo, dok na kraju osta kao jedan zalogaj. Poslanik to pojede uvjerivši se da je to slađe od meda, zahvali Allahu na tome te produži dalje.
Idući dalje naiđe na zlatnu posudu, pa pošto se sjeti da to treba da sakrije, on iskopa rupu u zemlji, zakopa to i krenu dalje. Kada se osvrnu, ugleda onu zlatnu posudu kako je opet na površini zemlje. On se vrati pa je ponovo zakopa, ali se tu opet pojavi, i tako se to ponovi nekoliko puta.
Poslanik onda reče sam sebi: - «Ja sam uradio ono što mi je naređeno.»
Onda produži dalje ne osvrćući se više.
Idući dalje ugleda jednu ptičicu koja je bježala od sokola i prije nego što će biti sustignuta ona viknu:
- «O Allahov Poslaniče, spasi me!»
On prihvati ptičicu i sakri je u rukav, a soko mu viknu: - «O Poslaniče! Ja sam veoma gladan i od jutros tražim nešto za jelo, i tamam kad htjedoh da uhvatim ovu pticu ti me spriječi i omete da uzmem svoju nafaku.»
Poslanik pomisli: «Naređeno mi je da treće na što naiđem prihvatim, i to sam i učinio, ali naređeno mi je i to da ne odbijem četvrto, a četvrto je ovaj soko koji traži svoju nafaku.»
Nakon kraćeg ra.zmišljanja, uze nož i odreza komad mesa od svoje noge, baci to sokolu, a on ga uze i ode.
Poslanik onda pusti pticu i krenu dalje. Peta stvar na koju naiđe bijaaše nekakva lešina koja se raspadala od smrada i truleži, a on, sjetivši se svoga sna, pobježe od toga.
Kada je uveče ponovo zanoćio on reče:
- «O Gospodaru! Ja sam uradio ono što si mi naredio, pa mi sada objasni značenje svega toga?»
U snu on ču glas koji mu reče:
- «Što se tiče prvog, onog što si pojeo, to je srdžba, koja ispoočetka izgleda kao brdo, a na kraju, kada se čovjek strpi i svoju srdžbu proguta, izgleda kao zalogaj slađi od meda!»
- Drugo znači: Ko uradi neko dobro djelo, pa i ako ga prikrije, ono će opet izaći na vidjelo!
- Treće znači: Ko ti se povjeri, nikad ga ne iznevjeri!
- Četvrto znači: Ako ti čovjek u nuždi nešto zatraži, nastoj da mu to daš makar i tebi bilo potrebno!
- Peto je ogovaranje, i uvijek bježi od onih ljudi koji druge ogovaraju!
Majko,pri pomisli na tebe osjecam se nekako tesko i turobno ,ne znam kako,ali osjecam da nisi dobro.Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode.Sve ove godine moje sluzbe covjecanstvu nisu mi donijele nista do uvreda i ponizenja.Jutros sam ustao prije nego je svanulo,jer sam ponovo cuo nesto sto vec duze vremena kroz san cujem u svojoj sobi.Cuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom lijepu tuzbalicu ili zov.Jutros sam otjerao san sa očiju i pritrdio da glas dolazi odasvakud i da ne mogu odrediti dali je s vana ili iznutra.
Bojim se da nisam razum izgubio.O ovome ne smijem pricati Dr.Layonelu jer ni njemu vise ne vjerujem.Cuo sam da je posjecivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.
Cetvrtak,19.novembar.
Opet mislim na tebe majko.Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu.Danas cu pisatiu ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije,jer ja moram krenuti kuci u domovinu,krenuti tebi.Znam sada sigurno da nisi dobro,jer onaj glas,onu tuzbalicu ponovo sam cuosasvim svjestan i budan.Jos sam razuman.
Petak, 20.novembar.
Nisam pisao u ured za patente,dosao je njihov agent da mi donese potvrde i reklao sam mu licno svoje naume.Rekao je da zali,ali da se termini ne mogu pomijerati obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin.Otisao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da cekaju na moj poziv sutra spremni.Ja sam odlucio da covjecanstvu darujem ono sto mu pripada i vracam se u Evropu,tebi majko.Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuce.Shvatio sam sada na kraju da je covjecanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne moze sam promijeniti svijet.
Ali onaj cudni glas me brine.Znam da nesto znaci i da ima veze sa tobom,sa mojim eksperimentom, sa necim trancendetalnim.
Subota, 21.novembar
majko, sutra polazim za Yugoslaviju.Gospođica Nora je otisla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona,odatle idem vozom do Ciriha,pa onda direktno do kuce.Racunam da mi treba oko deset dana ili dvije nedjelje najvise.
Danas sam usao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta paznje.Nije im bilo po volji ,ali dozvolili su mi.Trazio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinom vodopadima.Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom ,deset puta jacom od obicne,upravo onako kako sam i najavio.Nisu me interesovale njihove reakcije uopste.Izasao sam odmah napolje ,jer nisam ovo radio za njih vec za covjecanstvo.Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljku i cekao da "moja" bezična struja dodje sa turbina ,osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega.Osjetio sam da je neko ili nesto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu kojeg sam smatrao "mojim" otkricem,nesto sto je od uvijek postojalo,a da je samo meni dato nadahnuce da to uokvirim i covjecanstvu objasnim.Umjesto srece i trijumfa,pojavila se neka praznina.Shvatio sam da sam nesto veliko u zivotu propustio.Nesto kao da sam izostavio,kao da nisam nesto ponudjeno spoznao.neka je formula bila tako blizu moje spoznaje ,a ja je nisam nasao ili nisam htio da je nadjem.To ima veze sa onom maurskom tuzbalicom ,siguran sam sada.
Nedelja,22.novembar.
Ovo pismo neces nikada dobti majko.Ne znam zasto ga pisem tebi koja ga vise nikada procitati ne moze.Neka ti je lahka zemlja majko i oprosti mi sto su me moji putevi odveli od tebe,pa ti ne mogu doci ni na sahranu.Čitam telegram sa viješcu o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni jos prije dvije godine da shvate da struja moze da se prenese i bez zica.Sada su evo vidjeli da moze ,ali opet je nece znati stoljecima koristiti ,jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima.Rekli su mi davse sumnja na gospodina Edisona.Tako sam ravnodusan da ne prepoznajem sam sebe.Prije bih se mozda i jadio ,ali sada vise ne,jer znam dobro da neko ionako sve to drzi pod kontrolom i da je "moje" otkrice jos prerano doslo za covjecanstvo.I ustvari ono upste nije "moje".Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato mozda i ravnodusan.Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati.Kola me napolju cekaju.Ovo pismo cu poloziti na tvoj grob,kad stignem u Milanovac, nase seosko groblje.
Sad vjerujem u ono sto nikad nisam ,da sam tamo negdje jos uvijek "ti" i da tvoj zivot NIJE zauvijek prestao.Sad mi je i zao sto nisam htio nikad da se druzim sa Turcima ,jer su oni iste onakve tuzbalice pjevali kao ona iz mojih pradskozorja.Sada se sjecam da su oni znali puno vise nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.
Zalud moje godine provedene u nauci,kad ona bijase jalova.
Moli tamo za mene majko ,ako mozes, tom maurskom tuzbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.
Bio je jednom jedan kralj koji je imao veliko bogatstvo, divne njive, sume i parkove. Imao je sve sto je zelio, samo mu je nesto nedostajalo...nije imao djece. To ga je rastuzivalo. Pogotovo kad je gledao na svoje kraljevstvo. Razmisljao bi kako da nade naslijednika, koji ce biti dobar prema svojim podanicima. Tako je jednog dana pozvao svog ministra i rekao mu da pripreme za sutra...
puno hrane i zovnu svu djecu iz cijelog kraljevstva sa roditeljima. Sakupila su se sva djeca, radosna sto su mogli da skakucu i graju se u palaci, a roditelji radoznali zasto li su pozvani sa djecom.
Kralj je poceo svoj govor: " Dragi moji..vi svi znate da sam ja godinama bio pravedan i dobar prema vama, a vidite da sam ostario. Znate da nemam potomaka, pa zelim da neko od vase dijece mene naslijedi. Svako dijete ce dobiti po jednu sijemenku pa neka je zasadi, ja cu doci nakon tri mjeseca u grad, pa cu vidjeti koga cu izabrati za naslijednika."
Ljudi su se u cudjenju gledali. Tako je i mali Jusuf dosao kuci, odmah je uzeo jednu posudu, zemlje te rekao: "Bismillah" i zasadio sjemenku. Zalio je u stavio na prozor kako bi sunce grijalo sjemenku. Svako jutro kad bi se probudio, odtrcao bi do posude sa sjemenkom da vidi jeli nikla. Medjutim, svaki dan bi se razocarano vraco. Nakon 2 sedmice otiso je do svoje mame i reko: "Mama, ja sam stvarno sve uradio kako treba, zasadio sjemenku sa Bismillom i zalio i stavio na prozor, medjutim nista nece da nikne" i tada se mali djecak rasplaka.
Mama ga je zagrila i predlozila mu da uzme drugu posudu, novu zemlju i da pokusa jos jednom. I tako je mali Jusuf obrisao suze i pokusao jos jednom. Nova posuda, nova zemlja, lagano je stavio sjemenku unutra, rekao Bismillah i zalio sjemenku. Stavio opet na prozor i nadao se da ce uskoro nici klica. Opet je svako jutro odtrcao da vidi klicu..ali nista nije nicalo.
Tako je dosao dan u kojem je kralj trebao da izabere svog naslijednika. Djeca su, lijepo obucena, poredala jedno pored drugog, iza njih su stajali roditelji a u ruci su imali posude sa razlicitim, prelijepim biljkama. Samo je mali Jusuf je stajao svojoj siromasnoj odjeci, iza njega njegova mama a u ruci posuda sa..zemljom. Drzao je je u ruci a suze su mu tekle niz lice, dok je gledao te lijepe cvijetove svojih prijatelja.
I eto ga, stize kralj. Izadje iz svojih kola i krenu do prvog djeteta. Zastao je, a na licu mu neki cudan izraz - iako je dijete imalo prelijepu biljku. Svi su se cudili sto je kralj izgledao razocaran, tuzan. Isao je kralj od djeteta do djeteta, gledao u biljke i cvijetove, jedan lijepsi od drugoga, ali nije bio sretan. Dok nije dosao do malog Jusufa, zastao je i pomilovao dijete po glavi. Pitao ga je zasto place. Mali Jusuf mu je objasnio okako je sve uradio kako treba, kako je fino sa Bismillom zalio cvijece i stavio na sunce, ali da nista nije niklo.
Kralj se nasmija, uze maloga za ruku i povede ga kako bi se obratio ljudima. "Zelim da vam predstavim mog naslijednika!" Ljudi su gledali na malog Jusufa, koji je drzao u ruci zdjelu bez biljke. Cudili su se i cekali objasnjanje.
"Vidim da se cudite. Ja sam dao svakom djetetu po jednu sjemenku, jedino ovaj djecacic nema nista u svojoj zdjeli sa zemljom. Ja sam zelio da nakon moje smrti dode neko na vlast, ko ce biti iskren i bogobojazan. On je zasluzio da naslijedi svo moje bogatstvo-jer me nije prevario. Smjemenke koje sam dao vasoj djeci su bile skuhane, tako da nista i nije moglo da nikne, a vasa djeca su zamjelila sjemenke, zeleci doci do vlasti".
Roditelji koji su znali za tu prevaru su se postidjeli, a bilo im je ujedno drago da ce njihov buduci vladar biti taj iskreni djecak.
Nasmijao sam se, pa rekoše - zašto si neozbiljan?
Zaplakao sam, pa rekoše - zašto se ne smiješ?
Osmjehnuo sam se, pa rekoše pretvara se pred ljudima.
Smrknuo sam se, pa rekoše težak insan.
Sutio sam, pa rekoše-ne zna da govori.
Progovorio sam, pa rekoše-puno priča.
Oprostio sam,pa rekoše-slab i kukavica, jer da je u stanju on bi se osvetio.
Uzvratio sam na nepravdu, pa rekoše-zbog oholosti koja je pri njemu, a da je pravedan ne bi bio takav.
Onda sam shvatio da koliko god želim ljudsko zadovoljstvo, ja moram biti kritikovan, jer je zadovoljstvo ljudi cilj do kojeg ne možeš doći! (Ibn Kajjim)
Hadždžadž je jednog vrelog dana bio na putu, pa je jako ogladnio. Naredio je svojim slugama da mu pripreme obilan obrok. Zatim im naredi da nađu nekog kog bi počastio svojim obrokom. Kako su bili daleko od naselja, ne nađoše nikog do jednog neukog beduina. Kada ga dovedoše da se gosti na emirovoj trpezi, među njima se povede sledeći dijalog:
Hadždžadž: „Hajde, o beduine, da zajedno ručamo.“
Beduin: „Pozvao me je mnogo plemenitiji od tebe, pa sam se odazvao njemu, i zato se ne mogu odazvati tebi.“
Hadždžadž: „A ko je taj?“
Beduin: „Allah Uzvišeni! Pozvao me je da postim, pa sam se Njemu odazvao, i ne mogu se odazvati tebi da sa tobom ručam.“
Hadždžadž: „Zar postiš po ovako vrelom danu?“
Beduin: „Postim danas, da bi se sačuvao od mnogo vrelijeg (Sudnjeg) dana“.
Hadždžadž: „Prekini post danas, pa možeš postiti sjutra.“
Beduin: „Može li mi njegovo veličanstvo emir garantovati da ću živjeti do sjutra?“
Hadždžadž: „To nije u mojoj moći, jedino Allah to može znati.“
Beduin: „Kako onda od mene možeš da tražiš da učinim nešto danas, na štetu sjutra koje mi ne možeš garantovati?“
Hadždžadž: „Ali hrana moja je tako ukusna!“
Beduin: „Tako mi Allaha, tvoju hranu ukusnom ne čine tvoji pekari i kuhari, već zdravlje onog ko jede hranu čini ukusnom.“ (I najukusnija hrana bolesnom ne prija, a zdravom je i voda slatka, kako kaže izreka)
Hadždžadž: „Tako mi Allaha, nikada nisam sreo ovakvog čovjeka. Allah te dobrom nagradio o beduine!
Hadždžadž naredi da puste beduina da ide za svojim poslom, i naredi da mu se zbog ustrajnosti u postu i mudrosti u odgovoru da lijepa nagrada.
Trebalo bi ubijati prošlost svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Uspomene i sjećanje me najviše bole. Da nije njih, poslije ovih 12 godina provedenih ovdje, bio bih pravi Amerikanac. Bio bih ravnodušan, radio bih od jutra do mraka, jeo hamburgere, gledao televiziju i štedio pare da, jednom kad napunim (ako napunim) 70, odem na put oko svijeta.
Dobio sam novi broj telefona. Požurio da ga javim staroj raji širom svijeta. Novi broj za staru raju. Sjetio sam se poslije da me niko nije zvao ni na stari, pa sam zaključio da bi bilo najbolje da im svima kažem da ih više neću zvat sa onog starog broja nego sa novog. Nervira me i ta odluka, i stara raja, a nervira me i to što nemam nove raje, pa njima ne moram javljat ovaj broj. Ima u svakom zlu i malo dobra.
Sve mi smeta. Nervira me što mi je žena, kako je starija, sve sličnija svojoj majci.
Nervira me što mi djeca neće u Bosnu. Kažu radije bi na Havaje, dosadno im u Sarajevu. Eto, nervira me i Bosna, i Sarajevo, i prije i sad. Nerviraju me i Havaji, jer je i mene baš briga za Havaje.
Bio sam u Bosni, do sad, osam puta. Potrošio silne pare i nervira me i to jer sam mogao mirno živjeti bez duga na kreditnim karticama, pa me sad nervira i dug. Nervira me i to što mi nije žao para, a kad mi nije žao, vidim da ću još dugo ostati samo „skoro Amerikanac“.
Nervira me i naglasak, pa kad god progovorim, uvijek me neko pita odakle sam. Zato najradije šutim. Baš njih briga odakle sam ja.
Vrućina na Floridi i uragani me pravo nerviraju. Na plaže ne idem već godinama. Od kad su zabranili pušenje u restoranima, jedem samo kući. Nervira me što ne mogu pusiti gdje ja hoću, a nerviraju me i cigare od kojih sve teže dišem.
Nervira me američka unutrašnja i vanjska politika. Nervira me američki predsednik i svi oko njega i do njega. Nerviraju me visoki porezi, skup benzin i slab odnos dolara prema euru.
Nerviraju me Crnci, Španci, Meksikanci, Kubanci, njihov jezik, njihova muzika. Nervira me i to što više ne mogu slušati ni našu muziku.
Nervira me američka televizija, američki filmovi, a nerviraju me i naši novi filmovi koji su svi kao, ono, poučni. Kad mi je teško i kad mi se skupi, idem trošit pare - kupovat. Tako se ovde prazni. Nervira me to što ne znam drugačiji način da se ispraznim, osim da kupujem. Nervira me što više ne pišem i što nemam motiva. Nervira me što osjećam da sam postao glup i što mislim da prije nisam bio. Možda me to najviše nervira.
Svoj stav više nemam. Izvlačim iz sjećanja ono što mi odgovara pa pravim neke teze i zaključke.
Nervira me rat u Bosni. Nerviraju me priče iz tog rata. Nerviraju me Srbi, Hrvati i Muslimani, oni sadašnji i prošli.
Nerviraju me priče o herojima, lopovima i političarima iz tog rata. Nervira me rat, a sad me nervira i mir. Nervira me što ništa nije kao prije, što ni ja nisam kao prije, što mi nismo kao prije i nervira me to nije.
Budućnost, sadašnjost i prošlost me opako nerviraju. Gdje ću biti za godinu ili 5, pojma nemam. Nervira me što ne znam gdje bi. Nervira me što mi se ne ide nazad u Bosnu i što mi se ovde ne ostaje. Nerviraju me obziri prema sebi i prema drugima. Sadašnjost me razvaljuje, pomiješana sa prošlošću, a ova budućnost čeka iza ćoška da prevagne.
Prije neki dan sam uselio u novu kuću. Na silu priveo dvojicu da mi u lice kažu kako im se kuća sviđa. U novoj kući imam i novi broj telefona. Dosad me još niko nije zvao, ali sigurno hoće. Nemaju ljudi vremena i para. Zovu me oni kojima broj nisam ni javio. Kažu: ovo je vaš sretan dan, hoćete li novu kreditnu karticu? Kako samo znaju moj broj, a nisam im javio? Nerviraju me ovi
što sve znaju, pa i telefone. Nervira me tehnika. Novi tv ne kupujem. Koristim ovaj star 10 godina. Sumnjam da sad svaki novi u sebi ima kameru.
Nervira me špijuniranje svega što se kreće i živi, a tek da misli... Doduše nerviraju me i veliki računi za telefon. To dok sam svima javio. Poslije opet izgube ljudi broj kad ga zapišu na komadić papira.
Nervira me i to što svakom Amerikancu moram objašnjavati da su kod nas bolnice i škole bile besplatne i da su nam komarci k'o njihovi, a ne veliki ko rode. Nervira me što mi ne vjeruju kad im pričam o uspomenama. Toliko su lijepe da je u njih i teško povjerovati.
Nervira me i to što me zovu dijaspora ili dijareja i dijaliza, ne znam više ni sam. Nervira me nesvjesna laž i svjesna istina. Nerviraju me bivši građani i sadašnji papci. Nerviraju me njihove životne priče i istorije. Nervira me prostor bivše Jugoslavije sa kojih su ti došli. Nerviraju me i zemlje koje su nastale na tom prostoru.
Nervira me i ujedinjena Evropa. Nervira me Njemačka bez marke i Italija bez lire i Ponte Rosa. Nerviraju me i Rumunija i Bugarska koje su tu u Evropi. Nervira me Prag sa svim našim izbjeglicama u njemu. Nervira me što Mađarska i dalje nema mora. Fudbal više ne znam gledati. Nervira me dosadni NBA i glupi bezbol, gdje neki guzati ljudi mlate toljagama po jadnoj lopti.
Nerviraju me i auto dileri u bijelim košuljama i sa velikim znojnim flekama ispod pazuha. Američko školstvo me pravo nervira sa djecom koja uče 6 predmeta cijelu godinu, od kojih čak tri biraju po želji.
To što je Zenica imala 3 pozorišta i 30 dimnjaka me pravo nervira, jer u Orlandu koji ima 3 miliona stanovnika nema pozorišta, a kladim se u milion dolara da na ulici nikad niko nije čuo za čovjeka, recimo, koji se zove Gabrijel Garsija Markes. Nerviraju me i američki homlesi, koje tinejdžeri ubijaju svakodnevno k'o kerove po ulici. Nervira me i američko pravosuđe, gdje ima prava samo onoliko koliko ima para. Nervira me i to što me stalno pozivaju u porotu, jer nemaju nikog ili gotovo nikog ko nije bio osuđivan, pa ih baš briga što i ne govorim engleski. Nervira me što nema Boema. Nerviraju me i rep i džez i bluz. Narkomani svih vrsta me pravo nerviraju.
Nerviraju me i njihovi doktori, koji će ti do kraja života držat' gips na slomljenoj ruci, samo da bi ti naplaćivali slijedećih 100 godina. Nervira me američki lažni moral i što k'o čovjek ne mogu vidjet' ženske gole grudi na televiziji.
Nervira me što moram stalno gledati kako neki pilama sijeku drugima glave. Nervira me ta pila i te grudi. Svejedno je.
Nervira me mafija jer je više nema. Sad su to bankari i poslovni ljudi sa laptopima u ruci, a ne sa pištoljima.
Nerviraju me izbjeglice svih boja i vrsta. Nervira me njihova nada i priča o Americi kao zemlji gdje možeš uspjeti.
Rasizam me pravo nervira. Mrzim sve boje ljudi - od crnih do bijelih. Ja sam pravi bosanski rasista. Dedo mi je takođe bio rasista. Rasizam je nasljedan, a i to me nervira.
Nervira me priča o našim kamiondžijama što mlate lovu i mokre u boce od Gatorada. Nervira me i priča o jednom našem što je bez prekida radio 72 sata pa onda pao u nesvijest.
Nerviraju me ovi naši što hodaju u trenerkama i što voze Fordove Mustange. Nerviraju me i njihovi roditelji, što ih ovdje obilaze iz Bosne i imaju vize na 6 mjeseci, a svi se vrate nakon mjesec ili 2.
Nerviraju me bosanska djeca što između sebe pričaju engleski, bez akcenta.To što sam ja volio Selimovića me pravo nervira kao i to što znam napamet puno toga što je on napisao.
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se gasi; izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje i ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvara i život, pa nema ni čistog sjećanja, a ni čistog života.
Dave se i osporavaju neprestano.
N.N. Orlando, Florida, SAD
Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasići, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogođ kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta će lasica raditi kad ne nađe svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasiće. Uzvrti se i počne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzalud traženje. Onda počne gledati na svaku stranu stojeći na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona činila, seljak brzo uzme leglo sa lasićima i stavi ga na ono mjesto, odakle ga je digao. Lasica kad siđe s drveta ode opet tražiti svoje drage lasiće, i na radost njezinu nađe svoje male, gole lasiće. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizući zubima duže vremena kanapu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, reče:
"Čini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa će ti biti dobro".
"Zlo čini, zlo će te i snaći".
Životinja, pa i ona zna šta je "osveta".
U podnozju jednog brda zivjelo je pleme Benu Abs. Allah im je dao sve sto se moglo pozeljeti. Imali su hrane napretek, zemlja je bila plodna i dovoljna za sve ljude i zivotinje. Stoka je imala dobru ispasu, a vode su tekle na sve strane...
Usto, ovo je pleme bilo jako imucno. Jednog dana dio stoke izasao je iz tora i otisao u planinu. Starjesina plemena odluci potraziti stoku. Tako je proveo tri dana u sumi i na planini. Za to vrijeme pala je obilna kisa koja je sa sobom nosila stijene, drvece i ogromno kamenje. U trenutku kada su spavali, naisla je silovita poplava, srusila njihove domove, probila u kuce i sve stanovnike usmrtila. Istu sudbinu dozivjele su zivotinje, kuce, kao i svako dobro na tom mjestu.
"O ti koji spavas zadovoljan i bezbrizan,
Znaj da nesrece kucaju kad zarudi i pocne dan."
Ukratko, ujutru je na mjestu gdje je pleme stanovalo bila samo jedna pustopoljina. Kamen na kamenu nije ostao nakon poplave. Medjutim, kada je dosao na mjesto gdje su bile kuce i stale, nije cuo ni vidio nista. Vladala je samo pustos i beskrajna tisina. O Allahu! Kakva je to bila katastrofa i nesreca! Covjek je izgubio zenu, sinove, kceri, rodbinu, komsije, kucu, blago, stoku, novac i sve ostalo. To je bio strahovit sok za njega.
U trenutku kada je kleknuo na mjesto gdje mu je nekada bila kuca, jos ga je udarila ovca koju je doveo iz planine i oslijepila ga. Covjek je plakao i dozivao, ne bi li mu neko dosao u pomoc. Nakon nekog vremena do njega je dosao jedan beduin i uzeo ga sa sobom da mu pruzi utociste. naposljetku, beduin ga je odveo u Damask do halife Velida ibn Abdul-Melika. Kada je halifa cuo njegovu pricu, pitao ga je:
"Pa, kako se sada osjecas?"
"Zadovoljan sam Allahovom odlukom", odgovorio je covjek.
Ovo je, uistinu, najuzviseniji i najvredniji odgovor. Kazao ga je covjek koji je u srcu nosio iman i postao primjer za sve generacije muslimana. S druge strane, razmislite o onima koji ne vjeruju u odredjenje i ne mire se s propisanim. Oni su u bolnoj tjeskobi i nesreci. Voljeli bi da nadju kakvu rupu u zemlji da se sakriju ili da se nekako na nebesa popnu, ali im to nece poci za rukom.
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
