"Ja volim bolest, jer me čisti od grijeha; volim glad, jer umiruje moje srce i volim smrt, jer je to susret sa mojim Gospodarom." (Ebu Zer El-Gaffari)
Odavno nisam razmišljala o bolesti. Odavno nisam bila „pravo“ bolesna, na način da te približi momentu u kojem će duša napustiti tijelo. Možda zato. Noćas, dok osjetim kako temperatura pada sa skoro 39 na onih 37 koji su granica, osluškujem tijelo i zahvaljujem...
U bunilu sam dočekala noć, iscrpljena danom u kojem jedva da sam jedan keks i gutljaj čaja prinijela ustima. Želudac uporno odbija hranu i piće. Osnovne potrebe za život i snagu tijela ne mogu doći do njega. Slabost svud u meni, ne uspijevam stajati na nogama. Ne uspijevam ni sjediti, već samo klonem na prvi ležaj. Abdest bi mi tako prijao, ali ne mogu do vode. S mukom se pridižem u sjedeći položaj, dotičem dlanovima zid i potarem ruke i lice. Hvala Allahu koji olakšava robovima Svojim.
Ono stanje kada ne podnosiš ama baš nijednu stvar: zvuk, slika, slova, snimak – sve ti smeta.
Jedva da sam svjesna ičega oko mene. Tek što bih se probudila otvorivši oči, već za minut bi opet klonule...
Čujem jedno „bip“ – poruka na mobitelu. Drago biće govori o čarima noći, pozivajući da mu se pridružim u traganju, ali ja sada putujem njenim drugim putevima, kojima nikada još nisam prošla.
Iz bunila me u svijet budnosti doziva plač bebe. Jedva razaznajem stvarnost od sna, no sestra i njen mali alkaponac koji se odjednom u ponoć „raspjevao“, mi ne daju da se vratim tamo gdje ništa ne čujem.
Gutljaj čaja koji klizi niz grlo, kao kamen pada na izmučeni želudac. Ovo je trenutak kada se suočavam sa onih 39 stepeni. Bože mili, to su samo dva stepena veća od normalnog, a ovo tijelo, inače sklono samodopadnosti i osjećaju kako je jako i sve može, ne uspijeva napraviti ni dva koraka. Samo jedan stepen, i postaješ nemoćan. A znao si se osiliti, i zaboraviti o Kome si ovisan.
Mokar peškir u rukama kao da povlači temperaturu iz glave, a noge skoro ne osjećam od pritiska koji se u njima nakuplja. Ne ključa mozak kada je vani toplo za ljetnih dana iako se tako čini, tek sada vidim šta je vrućina... Ne prži kožu, ne prži uopšte, ona te obuzme obarajući u stanje skoro apsolutne nemoći, vatra ti umrtvljuje svaku snagu.. U mislima se iznova i iznova vrte riječi sahabijke za koje sam prošle sedmice čula. Zaboljela ju je glava, pa je svezala čelo maramom govoreći: „Moji grijesi, moji grijesi, moji grijesi... Kakvi ste, dobro me nije snašlo gore od ovog!“ Govorim i ja: moji grijesi, moji grijesi, moji grijesi... Pokušavam dokučiti šta sam to sve ovih dana činila, i slike se raduju jedna za drugom... „Allahu, Tebi se kajem i od Tebe oprosta tražim...“
Tableta, i mokri peškir u rukama još nisu djelovali. Opet toneš u san, noć te vodi iz budnosti u potpunu otupljenost svijesti.
Nakon sat-dva otvaraš oči. Bože, je li moguće. Osjećam da bih mogla poletjeti. Još su mi noge teške, i ruke traže bilo šta hladno, ali glava, misao je bistrija. Uspijevam čak pojesti komad hljeba, apetit se vratio. Želudac je prekinuo bojkot, i sada se želi oporaviti.
Gledam u srebrnu liniju na toplomjeru, pokazuje jedan stepen manje. Čelo oblijevaju kapi znoja, i osjećam kao da isparava ona toplota iz mene. Ruke se i dalje maze sa mokrim peškirom. Dozivam Ga: „Allahu, Tebi se kajem, i od Tebe oprosta tražim...“ Momenti kada se putevi noći otvoraju preda mnom, vodeći dušu daleko... Sama sa Onim koji se u ovo vrijeme spušta na najbliže nebo govoreći: "Ima li neko da Me moli kako bih mu udovoljio? Ima li neko ko od Mene traži da mu dam? Ima li neko da traži oprosta da Mu oprostim?"
Bože, kako se ovo tijelo osili i osjeća da jako je, neovisno od bilo čega. Hvala Ti za ovaj poklon, iskušenje, hvala ti za ovu bolest tijela jer je ona ozdravila srce.
Spoznaja: Jedan stepen više, i već si nemoćan. Samo jedan stepen. Sjeti se toga kada ti temperatura bude u normali, koju ti je On dao da normalno živiš i funkcionišeš, a ti bio nesvjestan te blagodati. Sada ti je otvorio oči, pa učini svoje sjećanje na ove trenutke otkrovljenja stalno živim, koje ne obuzima malaksalost zahvaljivanja.
Kada te jedan stepen temperature tako ophrva, slomi ti tijelo, učini nemoćnim, izgubljenim i bunovnim, shvatiš koliko si mali. Koliko si potreban Onoga koji liječi, koji daje zdravlje i bolest. Koliko si potreban Stvoritelja, koji sve održava. Nebesa i Zemlja su u Njegovoj vlasti i On ih u ravnoteži drži, pa kako ti tako majušan i nebitan da možeš prstom mrdnuti bez Njega.
Osjećam kako iz mene izlazi vatra koja je grijala krv, i zahvaljujem. Kao što vatra gori metal da bi ostalo čisto zlato, tako se i iz ove vatre odvaja zlato od otpada. Hvala Allahu koji u svemu daje znak, i u nama samima, i koji nadahnjuje vodeći nas spoznaji Njegove veličanstvenosti.
I ljudi misle kazna, pa te sažaljevaju. A ono milost – čisti od grijeha, vodi skrušenosti, pa širiš ruke da ponizno padneš u zagrljaj Njegove milosti i ljepote.
I šta drugo u takvim momentima, do dozivati Jedinog: Gospodaru, hvala Ti na beskrajnoj milosti kojom me obasipaš, svakim trenutkom i stanjem kojim me Sebi pozivaš i vraćaš. Sada sve ima više smisla, i oni ispravni koraci, i posrtanja. I ono iza, ali i ono ispred mene, što tek će doći. Da pri narednim koracima budemo bolji...
„Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe. Stvorio si me i ja sam Tvoj rob i trudim se da ugovor i obećanje Tebi dato sprovedem koliko mogu. Utječem Ti se od zla koje sam počinio. Priznajem Tvoju blagodat prema meni i priznajem svoj grijeh pa mi oprosti jer grijehe opraštaš samo Ti.“
Ps.Hvala j-asmina.Svako ce biti nagradjen kako za dobro tako i za zlo.
Kazu da: ON! nikada ne kaznjava svoje robove, samo ih nagradjuje po
njihovim djelima.A tebi i tvojima zelim da Ukaze Svoju dobrotu,milost,
i beskrajnu uputu na Njegovom putu spasa.AMIN!
Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se majke i sestrine suze kada su te ispraćali u Hrvatsku, Sloveniju, Evropu, Ameriku i Australiju. To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete. Upamti Bošnjo!
Ibrahim je bio druga godina fakulteta. Bio je poznat po čestitosti i bogobojaznosti. Najviše je pazio na sabah namaz, obavljao ga je redovno u džematu a poslije sabaha je sjedio sve do izlaska sunca i učio Kur'an. Bio je veoma zgodan i lijep, djevojke na fakultetu su mu često slale ljubavna pisma i poruke, ali i pored svih iskušenja koje je sa sobom nosio fakultet, Ibrahim je uspijevao uz Allahovu pomoć da odolijeva svim „napadima“ koji su se zvali: grijeh i strast.
Bio je od onih koji su se čvrsto i iskreno držali Kur'ana i Sunneta, to je pokazivao svojim djelima, riječima ali i izgledom. Dok je studirao, Ibrahim je kao privremeni posao našao jednu malu trgovinu u kojoj će prodavati obuću. Nije imao baš slobodnog vremena, nakon predavanja žurio je u radnju a nakon posla žurio je kući i tako svaki dan.
Jednog dana u radnju mu dođe jedan od njegovih prijatelja koji je bio iz plemena (porodice) Ez-Zijat i reče:“Ibrahime, vidio sam jedan čudan san vezan za tebe.“ Ibrahim nestrpljivo reče:“Pričaj, šta si sanjao?“ On mu odgovori:“ Sanjam tebe na jednom lijepom mjestu, oko tebe zelenilo i divne ruže a pored tebe sa tvoje desne ruke neka žena. Kada sam te upitao ko je ta žena, ti si mi rekao da je to tvoja supruga.“
Ibrahim se nasmija i reče:“Hajr si vidio inshaAllah.“
Prošlo je određeno vrijeme nakon toga. Dok je Ibrahim bio u radnji ušao je čovjek i sa njim tri ženske osobe. Nakon što ih je Ibrahim selamio, imao je osjećaj da je tog čovjek a već negdje viđao. Kad se bolje zagledao, vidio je da je to ustvari njegov učitelj koji ga ja učio kad je on bio prvi razred. On je takođe bio iz porodice Ez-Zijat. Nije mu Ibrahim ništa spominjao, ali dok su izlazili iz radnje, zadnja djevojka koja je izašla, okrenula se prema Ibrahimu a glas mu je na uho rekao:“Ovo ti je Ibrahime žena.“
Odmah je nazvao svog prijatelja koji mu je neki dan ispričao onaj san da mu se raspita o tom čovjeku jer su obadvojica iz istog plemena, gdje bude jer bi on zaprosio jednu od njegovih kćerki. Prijatelj mu reče:“Kako da je zaprosiš kada ga dobro i ne poznaješ a ni on tebe?“ Ibrahim mu odgovori:“Samo mi ga nazovi i tako mu reci, osjetio sam pored njega neku smirenost“.
Ibrahimov prijatelj je nazvao ovog čovjeka te mu spomenuo Ibrahima iz radnje od kojeg je kupi cipele. Čovjek se iznenadi pa upita:“Da mu nisam nešto učinio nažao ili ostao dužan?“ „Ma ne, niste“ – reče Ibrahimov prijatelj,, nego on pita da dođe kod vas i da zaprosi vašu jednu kćerku.“ Čovjek je bio iznenađen. Tražio je od njega da mu malo Ibrahima opiše. Opisao ga je nako kakav jeste, vjera, ahlak, bogobojaznost i da nije baš imučan. Čovjek je pristao, rekao je da Ibrahim može da dođe.
Kad je Ibrahim čuo da može ih posjetiti, bio je jako radostan a i uzbuđen. Međutim dok je se Ibrahim spremao da posjeti tog čovjeka, počeo je da se pomalo brine: šta ako budu tražili veliki mehr (jer inače u arapskim držvama vjenčani darovi su ogormni), šta ako bude tražila namješten stan, šta ako...a ja ništa od toga ne posjedujem. Ipak se odlučio te pokucao na vrata njenog oca. Dočekao ga je prijatan osmijeh i dobrodošlica.
Šta mislite šta je njen otac prvo pitao Ibrahima? Možda koliko je obrazovan, koliko ima novca, kakvo mu je porijeklo? Ne, ništa od toga, prvo pitanje nakon što je Ibrahim sjeo bilo je: “Kako stojiš sa namazom, jel redovno klanjaš i koliko klanjaš u džematu, te kakav imaš odnos prema roditeljima svojim?“
Ibrahim mu je kratko odgovorio:“Radim samo ono čime nas je Allah zadužio i što nam je naredio.“ Otac se nasmiješi i reče: “Moja kćerka ide na fakultet, pa je moram pitati, ako se složi ja ću te obavijestiti.“
Prošle su i sedmice, njen otac mu nije ništa javljao. U srijedu ujutro, majka mu reče kako je svadba njegovog brata sutra, pa treba da bude. Znao je Ibrahim kakva će to svadba da bude, biće muzike, mješanja muškaraca i žena, plesa...tu noć je razgovarao sa svojim bratom:“Brate, ne dozvoli da prvi dan svoje sreće izazivaš Allahovu srdžbu, zar da uđeš u brak sa tolikim haramima, e moj brate..“
Sutradan, Ibrahim je ostao u svojoj radnji, bilo ga je strah i stid Allaha da bude na takvom mjestu gdje se krše Allahove granice. Ostao je Ibrahim kasno u noć u svojoj radnji, čekao je da se svadba završi. Sva su se svjetla pogasila u gradu i na pijaci, Ibrahim je u radnji učio Kur'an. Zazvoni telefon, bio je to njen otac. Kada mu ej Ibrahim rekao da je još u radnji, iznenadio se. Rekao mu je da sačeka jer želi da ga vidi. Nakon nekog vremena stajao je njen otac na vratima u u ruci je držao sahan halve.
Kad ga je počastio, njen otac reče: “Dođi ti i tvoja porodica, pa ako sve bude u redu, neka tako i ostane, na hajr ako Bog da.“ Ibrahim je obavijestio roditelje koji nisu ništa znali, kada im je sve ispričao, oni su mu dali svoj pristanak te sa njim otišli kod njenih roditelja.
Kad su počeli da razgovaraju, njen otac reče: “Vi znate da djevojka ima pravo da traži određene stvari od svog budućeg muža, moja kćerka je pjesnikinja, pa želi da mu pokloni jednu kasidu.“ Tada je djevojka ušla među njih i pročitala kasidu koja se zvala „Snovi jedne muslimanke“ u kojoj se gvori o namazu, džamiji, ibadetu, sreći, ljubavi, Allahovom zadovoljstvu, pokornosti....
Dogovor je sklopljen, vjeridba se obavila a mehr je bio jednocifreni broj..bila je skromna, jer je znala za hadis u kojem je Poslanik, savs rekao: “Žene što je manjeg mehra, većeg je bereketa.“
Sada je Ibrahim presretan čovjek, ima predivan brak i predivne dvoje djece..a nebi toga bilo da ga Allah, s.w.t. nije počastio hairli ženom.
Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav.... Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.
Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke....
Nisam zao, da onome tko se ne boji, propast predstoji. Želio sam živjeti u miru sa susjedima.
Trebam znati!
Sve dok nešto želim, željeno ostaje na nivou želje. - Kakova mi korist od toga.?
„ N i k a k o v a ! “
*
Što mi je činiti?
*
Prvo slovo u abecedi života je znati i prihvatiti da imam Stvoritelja.
To, kao „znam!?“
Iako znam brzo zaboravljam.
Olako shvaćam i prihvatam izababrati Gospodara.
Znati svoj pririodni položaj.
Živjeti sretan život u slobodi i miru.
Činiti dobro i odvraćati od zla, milosti Gospodara svoga nadati se.
Ne dozvoliti zaplitanje.
Zašto sam sebi komplicirati život.
Zar mi nije dosta to što mi ga drugi kompliciraju i zagorčavaju.
Učim, učim, znam! Znam da je najbolje ono znanje koje dolazi odozgo (vjera) a da sam najsigurniji u znanje do kojeg dolazim osobnim iskustvom, za to nije potrebna vjera, dovoljno je da se opečem.
Kako će dijete koje odraste samo uz majku najlakše saznati tko mu je otac?
Majku neka pita! - „Mama tko je moj babo - tata?“
*
„ S v e s t v o r e n o i m a S t v o r i t e lj a „
*
Potvrda toga je naše znanje.
Na primjer: Ovu zgradu neko je sazidao, za nju materijal priredio, ...............................,.... .
Ovo odjelo netko je skroio, sašio, ovu sliku netko je naslikao, ovu
knjigu netko je napisao, opremio i tiskao i tako u nedogled. Sve
gore iznijeto lako prihvatamo, ...... ali ,ali;
Kada se ljudima kaže da sve stvoreno ima Stvoritelja onda mnogi zdvajaju
ne žele prihvatiti.
Z a š t o ?
Zašto ljudi ne žele prihvatiti Stvoritelja i Upravitelja svemira veličanstvenog?
O d g o v o r : Žele da i nadalje žive griješnim načinom života, životom na koji su navikli misleći da ih nitko nikada neće upitati što su sa slobodom svojom činili?! - A hoće!, sigurno hoće pitan biti!
To je osnovni uzrok bezbožnosti, izvor svekolikog zla.
Ibrahim ib Edhem je pričao:
Kupih jednom sebi roba.
-Kako ti je ime?-upitah ga, a on mi reče:
-Kako me ti budeš zvao.
-Čime se hraniš?-upitah ga, a on mi odgovori:
-Onim što mi ti budeš dao da pojedem.
-Šta ćeš odjenuti?-upitah ga , a on kaza:
-Ono u šta me ti odjeneš.
-Šta ćeš raditi?-upitah ga, a on odgovori:
-Ono što mi ti narediš da radim.
-Želiš li nešto?-zapitah onda, a on mi reče:
-Odkud robu pravo na želje.
Tad rekoh sebi: „O slabiću, jesi li ti za života ovako robovao Bogu? Neka ti je ovo pouka šta je pravo robovanje.“
Kao što mnoge priče počinju, počinje i ova naša: Bio jednom jedan čovjek...
Bio jednom jedan čovjek, seljak, poljoprivrednik, ruke mu ispucale od tereta, koliko god kratio nokte onaj pesinluk čestitosti mu se podvlačio pod njih, a zemlja svakako nije pesinava, nego je čista, rahat njome možeš tejemum uzeti, još rahatnije u namazu na sedždi licem zemlju doticati. Blagodat je to pa se i ovaj naš ljudina ne stidi svojih ispucalih dlanova, nit' zemlje pod noktima, važno je da djeci halal nafaku donese i da se rahat Bogu zahvali na nebrojenim blagodatima. Seljak radi mnogo poslova, stručan je u mnogim stvarima: i kako voćku nakalemiti i kada pšenicu posijati a kada je pognojiti; ma zna bukadar stvari, nešto na svojoj koži naučio, nešto od oca a nešto vala i iz knjiga, svašta i u knjigama ima.
Da plaho ne duljim, imao je naš poljoprivrednik dobar voćnjak, u voćnjaku raznih sorti jabuka, ponajviše domaćih a među njima lederica. Lederice su jedna od najplemenitijih domaćih sorti jabuka, veoma cijenjena i tražena kod kupaca. Lederice kad odvezeš na pijacu, prsnu baš k'o da krila dobiju.
Kad je bilo vrijeme da jabuke dozrijevaju, još malo pa ih vakat brati, posebno ih je obilazio, nadgledao, grane podupirao da se koja ne slomi pod težinom roda. Jazuk je, tovari jabuka mogu propasti ako se ne pripaze. Jednog dana kada je došao u voćnjak i počeo razgledati jabuke na granama, primijetio je kako na jednoj grani ima crvljivih jabuka. On poče čupati crvljive, al' vidje da ih ima podosta, brže bolje ode po pilu da otpili cijelu granu dok mu crvi ne pređu na ostale grane i ostale jabuke. Tamam kad pođe da otpili cijelu granu vidje da i na ostalim granama tog stabla ima crvljivih jabuka, to ga još više razljuti pa ode po veću pilu da cijelo stablo posiječe i tamam kad htjede da posiječe cijelo stablo vidje da je i na ostalim stablima ista situacija. Umjesto da posiječe sve voćke, sjeo je skrhan i naslonio se na jedno od stabala.
Misli jedna drugu sustizaše:„Kako ovo na vrijeme nisam vidio?! Kako sam mogao dopustiti da mi cijeli urod propadne?! To mi je zato što nisam htio one otrove koristiti, a gdje ću otrove prskati po voću pa onda to narodu prodavati, nisam ni to mogao uraditi, al' zato sad od uroda nemam ništa. Ne znam kako ću ovo na pijacu odnijeti sve i da ih crvi ne pojedu u potpunosti. Gospodaru, ja se prepuštam u okrilje Tvoje milosti pa mi pomozi i izbavi me iz ove situacije!"
Te noći je dugo klanjao, i dove učio, da mu dragi Bog podari smiraj pa da bude zadovoljan Njegovom odredbom...
Još sa nekom zebnjom je obrao jabuke, onako crvljive ih u trapove složio da dozriju i nadođu kako bi bile spremne za prodaju.
Nastupi vrijeme kad je trebalo na pijacu ići, morali su ga podsjetiti, pokušavao je da to preskoči da zaboravi tovare jabuka što ih je u trapove složio, pa gdje će ih iznijeti pred narod onakve!? Kako da ih na sto istrese!? Svi će mu se smijati što je crvljive jabuke donio na prodaju. Ove i gore misli su mu kroz glavu prolazile dok je jabuke u gajbe kitio, a jabuke se uzmirušaše mirisom što vodu na usta tjera, uzmirušaše se kao da nikad crv u njih ušao nije ali čak ni miris jabuka nije mogao našeg seljaka od crnih misli da odvrati. Nevoljko je krenuo na put, što sporije, kao da je htio da pazarni dan bude već gotov dok on stigne na pijacu.
Kad stiže na pijacu, pognute glave dođe do slobodnog stola za prodaju i istrese jabuke na sto ne gledajući u ljude, izvadi vagu i sjede da odmori. Dok je odmarao pogleda po drugim stolovima i vidje kakve sve robe ima u drugih trgovaca, posebno mu za oko zapeše jabuke, gdje god ih je primijetio vidio je kako su krupne, rumene, bez ikakve vidljive mahane, za oko prelijepe, to ga još više skrha pa pomisli: "Kakve jabuke ljudi prodaju! Ja ovu svoju sramotu samo u potok mogu svaliti, a tako će i biti kad krenem kući. Sve ću ih istresti, pa nek' ih crvi dokrajče jal' životinje pojedu!"
Miris njegovih jabuka se brzo proširi, što privuče jednog ozbiljnog gospodina, sređenog, u odijelo obučenog, vidi se da je ugledan čovjek. Gospodin priđe i upita:"Jesu li ovo tvoje jabuke, prijatelju?" Seljak se trznu misleći kako će ga ovaj gospodin naružiti jer je crvljive jabuke donio na pijacu, pa nevoljko odgovori da jesu. „A koliko koštaju jabuke?", upita gospodin. „Ma ne znam šta da vam kažem, nisu ovo jabuke za vas gospodine, crvljive su, ima kod komšija mnogo ljepših i većih a ni crvljive nisu." „Kažeš da su crvljive je li?", ponovo upita gospodin. „Zar ti ne koristiš pesticide, prijatelju?" „Ma ne koristim, bilo mi teško da narodu prodajem jabuke prskane otrovom, mislio sam ako crv neće u jabuke zar da ih onda insan jede? Ali evo kod mene zbog toga previše crvljivih, trebao sam ih poprskati, izvukao bih neku korist iz njih, ovako ne znam ko će ih crvljive kupiti." Gospodin reče: "Dobro veliš, zar da insan jede što ni crv neće, tu si u pravu, e vidiš, ja baš cijelo vrijeme tražim ovakvih jabuka kao što su kod tebe, ako su zdrave crvima pa ih vole i jedu onda su još bolje nama, a ja imam dvije unučice koje plaho vole jabuke, a ja plaho njih volim i ne želim da se nezdravo hrane. Daj mi der izvagaj jedno pet kilograma ovako mirišljivih jabuka." Seljak ćutke i u čudu izvaga jabuke i uze novac, a već je druga mušterija čekala dok se njihov govor odvijao. Do podne istog dana naš seljak je prodao sve jabuke, a imao je i naručeno za slijedeći put kad dođe. Čudom se čudio, šta je ovom svijetu pa pokupova njegove crvljive jabuke a one lijepe, rumene i krupne i dalje ostadoše na pijačnim stolovima!? S tom mišlju u glavi i brigom da nije koga prevario ode kući, umoran i zamišljen više nego što je zamišljen bio dok je dovozio jabuke na pijacu.
Poljoprivrednik je svako od nas, prečesto nas zavaraju na oko lijepe stvari pa pomislimo da su mnogo lijepe i dobre, a one koje našem oku izgledaju loše ili ružne možda su bolje i ljepše u svojoj suštini. Zato kad ocjenjujemo iz više uglova ocjenjujmo, gledajmo stvari na više načina i uvijek budimo oprezni i pažljivi, a ne brzopleti i hitri!
Voćnjak i stabla jabuka su naša ljudska zajednica pa kad bi u voćnjaku posjekli sve voćke to više ne bi bio voćnjak bio bi pustara, strnište, zgarište, kao što bi i ovaj svijet bio pustara bez ljudi na njemu.
Stablo voćke je naš narod, naša nacija, naša vjerska zajednica koja ima mnogo grana na kojima rastu plodovi, kao što je i naš narod raštrkan po svijetu, opet se okupio u džemate, zajednice u kojima ima raznih voćki.
Grane stabla su manje zajednice, džemati, skupine našeg naroda koji su dio nacije, dio istog stabla. Ako bi odsjekao jednu granu pa makar da je presadiš na drugo mjesto, ili bi se osušila i propala ili bi se primila pa opet iste plodove davala. Ako bi je presadio na drugo mjesto onako malu, odvojenu od stabla, možda bi je životinje pojele, jal' bi je bolesti napale, jal' bi joj manje svjetlosti dolazilo, sporije bi rasla i manje vode iz zemlje dobijala. Sigurno je da bi bolje napredovala vezana za svoje matično stablo, tako bi lakše vjetru odolijevala, ako je suša lakše bi do vode dolazila, sa stablom istu sudbu dijelila. Stoga granu ne valja sjeći, možda samo ponekad potkresati. Isto tako ne valja naše zajednice odvajati, pa ako su u jednoj zemlji uvezane ne valja ih razdvajati, oni koju to budu pokušavali samo štete narodu i naciji, i za to će odgovarati pred dragim Bogom.
Ako izdvojiš jedan naš džemat, skupinu našeg naroda on bi ili presušio, prestao da postoji ili bi se primio i asimilirao, ali snagu cijele zajednice ne bi imao kao ni grana odvojena od svog stabla. Ako bi se na manje grupe podijelio, uvehnuo bi poput grančica odvojenih od stabla. Zato je neophodno naš narod skupljati i okupljati, u jednu zajednicu ih spajati i zbližavati ako želimo da prežive, ako želimo da izrastu, da se ne odrode kao što voćka podivlja, ako želimo da znaju ko su i šta su, odakle su i zbog čega su tu gdje jesu!
Crvljive jabuke smo svi mi. Puni smo mahana i nedostataka, ako udaljiš nas nekoliko kao i da si nekoliko crvljivih jabuka sa grane otkinuo, i dalje će ih biti još mnogo. Ne možeš nas uklonuti sve, ali zato shvati da sa svim mahnama i kvalitetima koje posjedujemo, baš takvi smo dobri, kao crvljiva jabuka, koja miriši, plaho je ukusna, dobro se prodaje, rado se jede pa možda baš zato što je crvljiva kvalitetnija je i vrijednija. Tako i mi, možda smo bolji baš zbog svojih mahana; zato blago sa nama postupaj, jer mi smo blago, mi smo Bošnjaci, mi smo Dobri Bošnjani!
One druge nacifrane rumene jabuke su neki drugi ili neki naši koji ne žele da budu naši, jer misle kako smo zaostali, kako je bolje biti nacifran i ličiti na nekog drugog, misle kako je bolje biti umjetan nego prirodan, takvi su zatrovani kao što je ona jabuka, poprskana otrovom, zatrovana, na prvi pogled lijepi a u suštini opori i gorki. E takvi mi nismo i nemojte nas takvima praviti, mi smo prirodni kao crvljiva jabuka lederica, zbog toga ukusni i na to smo ponosni!
Onaj gospodin su svi čestiti i pošteni ljudi koji nas prihvataju onakve kakvi smo, koji vide naše kvalitete i pored naših mahana, oni koji nas cijene i poštuju. Takve ljude i mi još više cijenimo i poštujemo, a ostali koji više vole varljivo od stvarnog, koji više vole našminkano od prirodnog, nek' uzmu našminkano, nas nek' samo na miru ostave. I neka se ne udave o crvljivu jabuku, jer mi smo ponosni baš ovakvi kakvi jesmo!
Oženjen sam već sedam godina. Sve što sam očekivao u braku to sam i našao. Lijepu i bogobojaznu ženu, krov nad glavom, stalan i siguran posao....Međutim, mene i moju ženu Allah, dz.s. nije opskrbio djetetom. U naš život počela se polako uvlačiti dosada, nesigurnost i gubljenje nade.
Počeli smo obilaziti doktore i bolnice. Velike napore smo ulagali, svakog poznatog doktora u zemlji smo posjetili, čak smo putovali i van države. Raspitivao sam se za doktore koji su iskusni i specijalisti za neplodnost (sterilnost). Mnogo nalaza, analiza, terapija i lijekova....ali ništa, nije bilo nikakve koristi!
Razgovori između mene i moje žene svodili su se uglavnom o „tom“ i „tom“ doktoru. Kakav je, šta li će da nam kaže......?
Naša očekivanja i liječenje kroz razne terapije odužile su se dvije godine. Neko od njih kaže da je do mene, neki kažu da je do moje žene..bilo kako bilo, dani su prolazili, naša psiha je bila sve više i više opterećena tim problemom.. Kroz svoje ponašanje i razgovor, pokušavao sam da se „pravim“ da ne razmišljam o tome kako bih isto i kod žene probudio zanimanje za nečim drugim...ali nije išlo, jednostavno o tome smo samo mislili i govorili.
Dodatni teret su bili ljudi oko nas. Mnogo pitanja a nema odgovora.
„Pa šta više čekate?“ „Do koga je, da li ste išli doktoru?“ „Ja sam čula za ženu čim je otišla tom i tom doktoru, odmah zatrudnila“?....Hmm, kao da je stvar u našim rukama, ali ko narod..
Jedne noći dok sam se spremao da pređem put, kad pored mene čovjek slijep, koji je takođe krenuo da pređe preko puta. Uzeo sam ga za ruku, razgledao da nema automobila i preveo ga na drugu stranu.
Kad smo stali na pločnik, zahvalio mi se na pomoći i zaželio mi zdravlje i bereket u životu.
Taman kad sam htio da krenem, osjetio sam da me i dalje drži za ruku i ne pušta je..kao da želi da ostanem. Zatim je upitao:“Da li si oženjen?“ Odgovorio sam:“Da, jesam.“ Onda je upitao: “Aaa, imaš li djece?“ Iznenadio sam se njegovom drugom pitanju odgovorivsi: “Ne, nemam, nije nas Gospodar opskrbio djecom, već sedam godina čekamo.“ Slijepac pusti moju ruku i reče:“Sinko moj, meni se to isto desilo u životu. Dosta godina nisam imao djece, sve sam obišao i pokušao, samo mi je jedno ostalo, DOVA ALLAHU, s.w.t. Na svakom namazu sam dovio kur'anskom dovom koju je koristio Zekerija: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!“ (Al-Enbija, 89)
Nakon ustrajnosti u dovi, Allah me opskrbio sa sedam sinova..hvala Allahu! Kad smo se htjeli rastati, on me ponovo uhvati za ruku i reče:“Ne zaboravi dovu!“
Da, na jedno i glavno smo zaboravili, DOVA! Rekao sam ženi šta mi se desilo. Razgovarali smo i analizirali naše stanje. Sve smo pokušali, samo još nismo pokucali na vrata Onoga koji ne odbija ničiji zahtjev! Podsjetio sam ženu da mi je prije dvije godina jedna starica govorila:“Sinko, samo dova i dova!“ Ali sam to bio nekako smetnuo subhanAllah.
Očistili smo svoje nijjete. Počeli smo iskreno na svakom namazu, na svakoj sedždi da dovimo. Posebno smo bili ustrajni u zadnjoj trečini noći. Birali smo vremena u kojima Allah prima dove svojih robova...... Bili smo stpljivi, nadali smo se Allahov milosti. Nismo ni sekunde posumljali da će nam Allah odbiti naše dove.....
SubhanAllah..nakon nekog vremena otišao sam sa ženom na redovnu kontrolu. Nakon pregleda, doktorica se nasmijala. Samo je rekla: “Nek je sa hajrom, postat će te ako Bog da roditelji!“
Allahu ekber, nisam ništa mogao da kažem, osim: “Hvala ti Gospodaru!“ Dok smo se ja i žena gledali u našim mislima bila je ista misao: “Kako je samo Gospodar Milostiv!“
Nakon što nam je Allah iz svoje milosti podario dijete, trenutno na sedždama dovimo: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.“ (El-Furkan, 74)
Hodao čovek plažom i ugleda lampu. Protrlja je da je očisti od peska, kad, koje li sreće, pojavi se duh i reče:
- Dobro, dobro, oslobodio si me iz lampe i znaš kako već dalje ide. Ali ovo je već treci put ovaj mesec i već ste mi dosadili pa se možeš oprostiti od tri želje. Možeš tražiti samo jednu.
Čovek duboko razmisli i reče:
- Evo vec dvadeset godina živim u Americi i voleo bih da posetim stari kraj. Ali aviona se užasno bojim, a na brodu imam morsku bolest. Možeš li mi izgraditi most preko okeana da mogu otići kolima.
Duh se nasmeja i reče:
- To je nemoguće. Zamisli koliko ljudi samo treba da se most izgradi, kako uopšte da stubovi dohvate dno Atlantika. Zamisli drugu želju.
Čovek se zamisli duboko i reče:
- Četiri puta sam se ženio i razvodio. Žene su mi uvek govorile da ne marim za njih i da sam bezosećajan. Voleo bih da mogu da razumem žene... da mogu da znam šta one osećaju, šta misle kad iznenada zaćute... da znam zašto plaču... da znam šta one zbilja žele kad kažu "ma ništa"... da znam kako da ih usrećim.
Duh reče:
- Hoćeš li most sa dve ili četiri trake?
Profesor je stajao pred grupom studenata na času filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je čas počeo, bez reči je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jeste.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor izmedu loptica.
Tada je ponovo upitao studente da li je tegla puna.
Opet su odgovorili da jeste.
Sledeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pjeska. Kada ga je sipao, pjesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jedared da li je tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.
Onda je profesor ispod stola izvadio dve šoljice pune kafe i sipao ih u teglu. Kafa je natopila pesak. Studenti su se smejali.
'’Sada!'’, rekao je profesor, dok je smeh zamirao, '’hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pjesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pjeskom, nema mesta za kamenčiće i teniske loptice.
Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vreme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mesta za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa decom.
Nađite vremena za odlazak ljekaru. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se
ponovo kao da vam je 18. Uvek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pjesak.'’
Jedna od studentkinja je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kafa.
Profesor se nasmejao. '’Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvek ima prostora za šoljicu kafe sa prijateljem.'’
Nabasa na dva zanimljiva slucaja koja su se kako rece pisac dogodila
prije ovoga zadnjeg genocida nad nama muslimanima te nemogoh
kidisat a da svama ne podjelim.Pa bujrum.
Prvi slucaj koji se dogodio u rejonu Prijedora devedesetih.
Dogadjaj se zbio u skoli u kojoj su dva aktera u dogadjaju radili kao prosvijetni radnici.
Jedan je bio Bosnjak, drugi srbin.
Dobio Bosnjak sina i dolazi u zbornicu, kolege mu prilaze i cestitaju prinovu (sina), izmedju ostalih prilazi mu i kolega Pero, cestita kao i ostali i usput ga pita kako je dao ime sinu,a Bosnjo k'o iz topa HAMZA, da bi pero napravio "kiselu"facu pa veli Bosnji: "ih, sta ce ti to ime", ovaj ga pita zasto, kaze pero "pa to je staro zaostalo ime.
A bosnjo nije bio naivan da nasjedne na takve podvale kao sto su mnogi nasjedali pa ce ti on peri: "hebo ti svog oca pero,moj HAMZA je zastarjelo staro ime a imal starijeg imena od svetog petra?, pero koji je dobio ime najvjerovatnije po svetom petru je u jednom momentu izmjenjaao sve farbe i ostao bez rijeci.
Drugi slucaj: Mujo i bozo radii u firmi u Visegradu.
Oba bili u komunisti...
Ode Mujo kod boze na kahvu, i veli njemu bozo,sjedi ti sad cu ja da nam skuham kahvu.
Sjeo Mujo pa pceo "vijati" po sobi bozinoj na svakom zidu neka ikona i krstovi a bozo komunista.
Ellem nejse, dosla kahva poceli piti i muhabetiti pa ce ti Mujo u jednom trenutku bozi: "ti si bozo komunista", jesam veli bozo,
pa sto ce ti ovo po zidovima bozo, eeee, veli bozo, ja sam moju partisku knjizicu ostavio u firmi u radnom odjelu..
Mujo koji je isto komunista cak je i svojoj majci zabranio da klanja i svima ostalima sve sto je bio vezano za vjeru)
proguta knedlu i zasuti.
Dodje kuci, uzme abdest i na sred sobe pocne klanjati...
Usla majka u sobu i vidi Muju na serdzadi pa pocne lomiti prste blagosivjajuci onoga ko je njenog Muju nagovorio da stane na namaz a Muji je trebao bozo da kaze kako treba partisku knjizicu ostaviti u radnom odjelu u firmi...
Dzaba je Muji majka govorila da treba biti Mujo.....
Ljubavnu zudnju moju Ti jacaj i snazi, slast sto cutim od zudnje neka silnom se stvori...
Kralj je, slusajuci pricu o dvoje zaljubljenih, Lejli i Medznunu, saznao da je Medznun napustio svoj dotadasnji zivot u gradu i poceo ziviti u pustinji. On pozva svoje vezire i vojnike, te im naredi da mu dovedu Medznuna u palacu. Vojnici odose, pronadjose Medznuna i dovedose ga pred kralja.
“Zasto si napustio zivot, ostavio svoj dom i nastanio se u pustinji? Kako to da nisi osjetio slatkocu zivota?”, upita kralj.
“Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Kako bih volio da dodje dan kada ce i oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i pozaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputise.”, odgovori Medznun.
Nastavio je pricati o Lejlinoj ljepoti i kralj osjeti zelju da je vidi. Naredio je vojnicima da je dovedu. Vojnici odose, i dovedose je pred kralja. Na njegovo iznenadjenje, Lejla bijase nimalo lijepa.
“Ona nije nista posebno, sasvim je obicna. Moje sluskinje ljepse su od nje. Nema sjaja, niti ljepote u njoj”, pomisli kralj.
Medznun, osjetivsi kraljeve misli, rece:
“Kralju, trebas vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim ocima. Moras imati Medznunovo oko kako bi ti se tajna njene ljepote otkrila.”
Jadno li je srce u kome nema ljubavi, zato te molim Gospodaru, tako ti Tvoje Svemoci i tvoje Uzvisenosti i tvoje savrsene Vlasti, pusti da moja ljubav neprestano raste i traje, pa i nakon moje smrti. Daj mi da pijem s ovog izvora, i da moje oci ovo svjetlo nikad ne izgube. Prepusti me ljubavi Allahu, radi same ljubavi i ucini je stotinu puta vecom od one koja je bila i koja sada jeste.
Nova mlada je bila dočekana na tradicionalan način u kući svoga muža. Njena nova porodica je zatražila od nje da održi mali govor, na šta je mlada počela govoriti: “Moja voljena porodico, zahvaljujem vam se što ste me dočekali lijepo u svoj dom i svoju porodicu. Prije svega, želim da vam kažem da sa svojim prisustvom ne želim da vam izazovem neke neugodnosti, ili da zbog mene mjenjate svoje navike i običaje.
„ Kako misliš moje dijete“, upitao ju je babo ( mladin svekar)
„Ono što mislim, babo, je da su oni koji su prali suđe mogu slobodno nastaviti sa svojim poslom. Oni koji su prali odjeću, mogu nastaviti sa svojim poslom. Oni koji su kuhali, ne trebaju prestati sa svojim poslom zbog mene. I oni koji su čistili kući, također trebaju nastaviti sa svojim poslom.“ =DD
On je završio studij na Islamskom univerzitetu u Medini i bio je primjer inteligencije, a uz to je imao i druge diplome i preporuke. Ali i pored toga nije imao uspjeha u traženju posla, iako je obišao sve državne ustanove i privatne firme. Nije htio da zbog posla napusti Tajjibu, osvjetljenu Medinu, jer ne postoji niko da bi, nakon što okusi ljepotu življenja u njoj, iz nje iselio. On je u svakom pedlju tog grada vidio uspomene na voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove, radijellahu anhum, i želio je da živi u njemu radi hadisa u kojem se kaže:
"Nema zemlje da na nju neće stati Dedžal osim Mekke i Medine. Na svakom prilazu će stražu čuvati meleki poredani. Zatim će se Medina zatresti tri puta i iz nje će Allah izbaciti svakog nevjernika i licemjera." (bilježi El-Buhari i Muslim)
Otišao je kod jednog cijenjenog učenjaka i vrijednog odgajatelja kojeg kada vidiš sjetiš se Allaha, a kada mu čuješ glas znaš da Ga se boji, a pred Allahom nikoga ne hvalimo. Dalje nastavlja on sam pa kaže:
Rekao sam šejhu: "Znaš li nekoga ko bi me zaposlio? Nema vrata a da nisam na njih zakucao, ali su se sva zatvorila meni u lice, a ja ne želim da izađem iz Medine."
Šejh mi odgovori sa jezikom onoga ko je siguran u Allaha i ubjeđen u ispunjenje Njegovog obećanja:
"Da. Znam, tako mi Allaha, ko će te zaposliti, i to u najskorije vrijeme.", a ja mu kroz neskriven izraz sreće rekoh: "Allah ti dao svako dobro, ko je to?" Šejh mi odgovori: "Allah Uzvišeni!"
Na trenutak sam zašutio kao pokoleban, a on me pogleda i reče:
"Nevjerovatno! Da sam ti rekao da je to taj i taj ministar ili neka druga odgovorna osoba sigurno bi se obradovao i nadao dobru. A kada sam ti spomenuo Onoga u čijoj ruci je sva vlast i riznice nebesa i Zemlje i koji je svemoguć tebi se lice promijenilo kao da sumnjaš u Allahovo obećanje. '...a na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava.' (Ez-Zarijat, 22) Otiđi, sinko moj, u Poslanikovu džamiju prije sabaha na sat vremena i približi se Uzvišenom Allahu sa ibadetom u zadnjoj trećini noći i siguran sam da će ti Allah riješiti tvoj problem."
Jako sam se zastidio i oblivao me je znoj. Oprostio sam se sa šejhom i otišao. Budilnik sam naštimao da me probudi u tri sata poslije pola noći. Kada je došlo vrijeme ustao sam i abdestio se, a zatim sam otišao u Poslanikov harem noseći u sebi vrelinu imana koju ne mogu opisati.
Nakon što sam ušao u Harem klanjao sam koliko je Allah htio, a zatim sam zaželio da pružim ruke prema nebu kako bih molio, ali nisam mogao, jer su me zagušili plačni jecaji i pomislio sam da će mi duša izaći vani. Pobojao sam se da uznemiravam ljude oko sebe, pa sam Allaha molio sa par riječi, a On zna ono što se skriva u prsima. Klanjao sam sabah sa muslimanima, a zatim prisustvovao predavanju jednog od naših cijenjenih učenjaka.
Nakon toga sam se zaputio kući. Na putu sam zaboravio sve osim Allaha i kao da mi je neko rekao: "Pođi ovom ulicom!" Idući tako nabasam na jednu državnu instituciju pored koje nisam ranije prošao. Sam sebi rekoh: "Zašto da ih ne upitam da li imaju posla za mene?"
Ušao sam i dočekao me je nepoznat čovjek sa osmjehom na licu. Rekoh mu:
"Brate moj, ne znam nikoga ovdje, pa ako hoćeš da učiniš dobro dijelo... Ovo su moje akademske svjedodžbe. Ja već duže vrijeme tražim posao i još nisam našao."
Kada je vidio moje diplome ustao je i naslonivši se objema rukama na ivicu stola pogledao me rekavši:
"Subhanallah! Mi već duži period tražimo osobe koje posjeduju ovakve kvalifikacije. Gdje si do sada bio i otkuda dođe? Sada ćeš odmah da dobiješ posao, ako Bog da."
Sjetio sam se riječi šejha da će me Allah zaposliti. Ustao sam sa stolice i suznih očiju pao na sedždu zahvale Allahu.
Komentari: 26 Lokacija: bosna i hercegovina Registrovan: 06.04.08
Upisano u 07-11-2012 13:21
Dragi Grapcani, ne bi me dugo pa odlucih da se javim i da se malo pohvalim. Izdala sam knjigu. Zbirka prica pod nazivom "Išaret duše" ovdje ću vam ostaviti jednu priču po kojoj knjiga dobi ime...
Ljubav je išaret duše i halal
Poodmaklo je jutro jednog od prvih jesenjih dana. Sjedim pored otvorenog prozora, bolnih laktova od dugog naslanjanja na hrapavu površinu daske, sa komadićima farbe što su se kao mozaik zalijepili po nježnoj koži. Farba je ispucala od stalne izloženosti suncu koje ulažući posljednje snage vrelih zraka već godinama uništava sjajnu bjelinu drvenog rama, otimajući se od zapada i neumitne sudbine svakodnevnog zalaska.
Čekam.
S vremena na vrijeme bacim pogled iza sebe provjeravajući da li je u kući sve na svom mjestu. Na sećiji, skovanoj od dasaka, na kojoj upravo sjedim, na šiltetu prekrivač u boji bagremova meda, zategnut po vojnički, bez ijednog nabora. Jastuke krase novi jambezi, sašiveni od bijelog platna, raznobojnim koncima pretvoreni u cvjetnu bašču. Do kasno u noć vezla sam posljednje cvjetove, između kojih su se preplitale zelene grančice bršljana, a zatim oprala i uštirkala izvezeno platno kako bi jutros, u pročelju sobe, u isto vrijeme blistalo bjelinom i proljetnim šarenilom. Pažljivo prelazim pogledom po svim ćoškovima. Sve je na svom mjestu. Ručak u šerpama izmaknutim na kraj peći u kojoj pucketa vatra, lagahno krčka. Čuje se prigušeno šaputanje ispod poklopaca. Kućna vrata, širom otvorena, nude pogled na tek pometenu avliju. Kamenje poslagano jedno uz drugo, različitih boja, oblika i veličina, razdvajaju tamne fuge zemlje.
Plašeći se da ne propustim trenutak koji strpljivo iščekujem, drhtavog srca i vlažnih dlanova, žrtvujući glatkoću nježnih podlaktica, pogled ponovo usmjeravam u pravcu čaršije. Sunce, koje je isplovilo iza litice, lijeno klizi nebom, stvarajući sjenku kuće na kaldrmi, i čini mi se dok tako gledam da se kuća naginje naprijed, prema tlu. Kao da će se u jednom trenutku dotaći kaldrma i kuća, i da će se toplina mog mehkog obraza i hladnoća tvrdog kamena pomiješati, ostajući tako sjedinjeni u vječnosti.
U čaršiji svakodnevna prijepodnevna vreva. Pogledom obuhvatam širom otvorena vrata Čabrine kahvane. Kao da svojom raskriljenošću žele pustiti na slobodu zvuk drobljenja u kamenom havanu drvenim maljem mirišljavih zrna kahve, još prije sabaha uprženih u velikom šišu i dim iz peći koji ujeda za oči i grlo. Kasnije će tu kahvu ispeći i iznijeti mušterijama. Da, baš tako. U Čabrinoj kahvani, kahva se nije kuhala nego pekla. Zbog toga su Čabro, kahvana i čaršija bili poznati i putnicima namjernicima. Po kaldrmi, zbog čijeg sjaja koji je vjerovatno nastao od koraka onih kojih već odavno nema i onih koji i dan- danas, prema volji Allahovoj, po njoj koračaju, pa ne možeš odrediti da li je stara onoliko koliko stari zapisi kažu, a kažu da je stara skoro šest stotina godina, ili je tek poredana pa se baš zbog toga sjaji, bez nekog posebnog reda, postavljeni su kahvanski stolovi sa po četiri stolice. Oni koji redovno posjećuju kahvanu imaju svoje mjesto i do sada se nije desilo da to mjesto zauzme neko drugi, osim ako je, ne daj Bože, ponosni vlasnik stolice preselio. Tada bi, neko vrijeme, iz poštovanja prema rahmetliji, stolica ostajala prazna, a onda bi, jednoga dana, neka druga sijeda glava, upravo tu, našla svoje mjesto pod suncem.
Znalo se ko kada dolazi, gdje sjedi, kakvu kahvu pije, igra li šah ili tavlu… Sve se znalo.
Gledala sam i čekala.
Nisam znala u koje vrijeme niti gdje skoro svako jutro idu, ali sam sa sigurnošću znala da se vraćaju uvijek u isto vrijeme, uvijek na isti način, a opet, svaki put bilo je nekako drukčije… i ljepše. Zbog tog drukčijeg i ljepšeg, ni danas, nisam željela propustiti čas njihovog povratka.
Eminahanuma i Ibrahimaga. Tako smo ih zvali. Stanovali su poviš’ Jusuf-pašine džamije, koju mi, Maglajlije, nikada nismo zvali tako. Za nas je to oduvijek bila džamija Kuršumlija, čije su kupole prekrivene kuršum-olovom u mehke sutone blistale pri zalasku sunca. Stanovali su u bijelo okrečenoj kući, na kojoj su se isticali zeleno ofarbani drveni ramovi koji su uokvirivali blistava stakla iza kojih su se kočoperili zarovi, rukom rađeni, sitnim, nježnim vezom; u kući na koju se prislanjala drvena veranda.
Ispred Čabrine kahvane žagor. Redovni gosti, skoro pa inventar kahvane, zauzimaju svoja već kaparisana mjesta. Baš kao da im je babo ostavio u amanet. Oni stariji, već osjedjelih glava, ispod francuskih kapa, malo smaknutih s čela i nakrivljenih na jednu stranu, došli su tu da bi sa svojim ahbabima promuhabetili koju pametnu, ali i onu manje pametnu, a oni mlađi da kibicuju djevojke što žurno, poslom, iz gornje mahale silaze u čaršiju. Važnost poslova bi se mogla preispitati jer su vazda bile dotjerane, rumenih obraza, što od rumenila blago nanesenog na lice, što od onog slatkog djevojačkog uzbuđenja izazvanog iščekivanjem. Ali neka. Neka momci gledaju, a djevojke neka se prave da idu za svojim poslom. Lijepo je i jednima i drugima u toj nevinoj igri mladosti.
A onda, nekakav išaret, šta li, natjera pogled da se odbije od kaldrme i poleti niz čaršiju u pravcu Sametove slastičarnice. Ukopavam laktove u dasku koja je već postala dio mene… ili sam ja postala dio nje. Ne znam ni sama.
Naginjem se i vidim… dolaze. Oboje u kasnim šezdesetim godinama. Emina, sitna, nježna, u mantilu do ispod koljena, u boji bijele kahve, koji, iako dovoljno širok nije mogao sakriti krhkost njenog staračkog tijela. Usko, sitnim borama izvezeno lice, s dva duboko usađena mehka, topla oka iz kojih izvire nježnost, uokvireno je smeđom mahramom svezanom ispod brade. Šake skrivene u rukavicama. Smeđim. Heklanim. Njen ručni rad. Preko desne ruke prebačena crna ženska torbica s kopčom u boji zlata. To su one kopče koje kliknu i kada otvaraš i kada zatvaraš torbicu.
On, Ibrahim, nešto krupniji od svoje hanume, ali ako bi ga uporedili sa muškarcima njegovih godina, bio bi sitan. Lice usko, duguljasto, pomalo slično Emininom. Valjda se kroz duge godine zajedničkog života crte lica jednog preslikaju na crte lica onoga drugoga… i obratno, pa počinju da liče. Baš kao da ih je jedna mati rodila. Nos mu blago povijen. Sijeda kosa uredno podšišana i dijelom skrivena ispod na desno uho nakrivljenog fesa jarkocrvene boje s kičankom koja se ljuljala u ritmu njegovih koraka. Obrve guste, sijede, skrivale su oči kojima nisi mogao razaznati boju dok mu ne priđeš blizu. U sivom odijelu i do grla zakopčanoj bijeloj košulji, s tim fesom na glavi, djelovao je kao neko otrgnut sa stranica historije. U lijevoj ruci nosio je drvenu štaku kojom se poštapao, ali više mi se činilo da je ta štaka tu samo da upotpuni njegov izgled učena čovjeka.
Koračali su bez žurbe zaustavljajući se na sredini čaršije. To je trenutak koji sam s nestrpljenjem iščekivala. Prestajala bih da dišem kako mi ni vlastiti dah ne bi ukrao riječi koje će izgovoriti. Riječi koje sam toliko puta čula, ali ih želim opet čuti, jer iznova i iznova imaju neko novo značenje, novu poruku koju želim odgonetnuti.
Stali bi okrenuti jedno naspram drugoga gledajući se s ljubavlju. Možda drugi u njihovim pogledima ne vide ljubav, ali vidim ja… i osjećam.
S minareta, koje kod insana, svojom visinom, izaziva strahopoštovanje, razliježe se ezan. Podne je.
Do mene doleprša Ibrahimov glas;
- Sijeda, možeš li sama kući? Ja bih pravo u džamiju, da ne zakasnim.
-Mogu, Ibrahime. Samo ti idi. Idi uz Allahovu pomoć, odgovorila bi.
Onda opet nastavljaju koračati jedno uz drugo. U hodu im se dotaknu ramena, a oni se žurno, da svijet ne vidi, odmiču. Kao da se srame te slučajne prisnosti.
Došli bi tako do džamijskih vrata.
- Sijeda, halali mi ako sam ti šta zahaterio i allahimanet.
- Halali i ti meni moj Ibrahime. Allahimanet, odgovarala je Emina odlazeći put kuće dok bi je on pratio pogledom i čekao da zamakne u avliji, a onda, poštapajući se, prošao kroz džamijska vrata. Pratila sam ga pogledom. S poštovanjem bi stao, prislonivši štaku uz nogu, i tu u haremu džamije proučio Fatihu onima koji su nekada davno, još prije i njegovog vakta, živjeli i preselili.
Iz kahvane je još uvijek dopirao zvuk drobljenja kahve što će se uskoro naći u bakrenim, rezbarenim džezvama i bijelim porculanskim fildžanima, na čijem dnu, dok piješ kahvu, kao da vidiš komadić noćnog neba koji je tu, nekada, na neki tajanstven način zalutao.
Stolovi su prazni. Žagor je utihnuo. Podnevna je molitva.
Duša mi se na trenutak otrže lebdeći između ta dva insana što su i u ovom času razdvojenosti povezani nitima ljubavi spletenih kroz brige i radosti života koji je ostao iza njih. Ona, u kući, vjerovatno već zaposlena oko pripremanja ručka ili nekog drugog kućnog posla, a on, u džamiji, na sedždi, klanjajući se Svevišnjem i moleći da njegovu porodicu, cijeli dunjaluk, a i njega, Ibrahima, uputi na pravi put, da oprosti grijehe, a ako su grijesi takvi pa ne može, neka bude blag u kažnjavanju, jer ljudski je griješiti. Poznavajući Ibrahima, više iz priča drugih, znala sam da je u tom času predanosti Allahu prvo mislio na druge, pa tek onda na sebe.
Okrećem se i gledam sobu, avliju. Ručak još uvijek šapuće ispod spuštenih poklopaca u šerpama na kraju peći. Jambezi se bijele i šarene. Novi. Na rukama mi strpljivo čekanje izvezlo šare jer nisam željela propustiti još jedan dan događanja ljubavi, tu, na toj kaldrmi za koju nisam sigurna je li stara onoliko koliko stari zapisi kažu ili je tu odskora, ali sam sigurna da je ljubav tu, od postanka svijeta, da je uvijek bila i da će je uvijek biti. Treba je samo prepoznati.
Jer, ljubav nije samo poljubac i dodir. Ljubav je išaret duše i halal.
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
