Mogulski car Akbar jednog je dana bio u šumi u lovu. Kad je došlo vrijeme za večernju molitvu, sišao je s konja, po zemlji je prostro svoju hasuru i kleknuo da se moli, kako to pobožni muslimani čine.
Upravo je u tom trenutku jedna seljakinja, uznemirena zbog nestanka svog muža koji je jutros otišao od kuće i još se nije vratio, žurno prošla pokraj, tjeskobno tražeći muža. Bila je toliko zaokupljena da nije ni opazila cara kako kleči, nogom je stupila na njega i, ne ispričavši se, žurno otišla u šumu.
Akbar se zbog tog prekida ljutio, ali kako je bio dobar musliman, držao se pravila da za vrijeme namaza ni s kim ne razgovara.
Upravo kad je završio molitvu, vratila se žena s mužem, sva radosna što ga je pronašla. Bila je iznenađena i prestrašena kad je ugledala cara i njegovu pratnju. Akbar je dao oduška svojoj ljutnji na nju i viknuo: "Protumači mi svoje nedolično ponašanje ili ćeš biti kažnjena!"
Žena je odjednom postala neustrašiva, gledala je cara u oči i rekla: "Vaše Veličanstvo, ja sam bila toliko zaokupljena mišlju na svog muža da vas uopće nisam opazila, i, kako vi kažete, da sam se spotakla o vas. Kad ste vi bili u namazu, bili ste zaokupIjeni Jednim koji je beskrajno vrjedniji od mog muža. Kako ste me mogli opaziti?"
Vladar je osramoćen šutio, i kasnije je povjerio svojim prijateljima da ga je jedna seljakinja, koja nije ni učenjak ni hodža, poučila molitvi.
Moja prica je duga,a njen kraj je bolan i gorak zbog strahote koja me je pogodila:
"Bilo nas je tri sestre i brat.Ja,sestra i brat nismo klanjali.Stalno smo slusali pjesme,isli na zabave,gledali filmove i setali.Skoro cijeli dan smo provodili u gardu,kada bismo stigli kuci gledali bi satelitske programe.Ako tu ne bismo nista nasli,ukljucili bi video a ako ne bismo imali ni jedan film onda bismo citali casopise.Ostatak raspolozivog vremena provodili smo u jelu i spavanju daleko od Allahove vjere kao istok od zapada.Nismo znali ni kada nastupa vrijeme namaza.Sve je ovo bilo bez ikakvog racuna.uzivanje i udovoljavanje strastima bio je prioritet.Ljeti smo putovali daleko kako bismo nadoknadili izgubljeno tokom skolske godine.
Otac je bio zauste kompanijom i poslovnim putovanjima s majkom.vecinu vremena smo provodili daleko od njih.Imali su svoje brige,a mi svoje.Nismo imali nikakve kontrole niti ikoga ko bi nas podsjetio na namaz i zikr.Ko ce nam to govoriti.Sluzavka koja je jos gora od nas?Ali ipak u nasoj kuci je bio neko ko je spominjao i obozavao Allaha.starija sestra je zivjela u Allahovoj vjeri.U poredjenju sa nama bila je susta suprotnost.
Cesto nam je bila zamjena za majku,uvjek nas je podjecala na namaz.Mi je ne bismo slusali,vec grdili i govorili:Nemas ti nista s nama..Ostani ti sa svojim Gospodarom.Ali cijeli zivot je bio ispunjen tugom i nesrecom.Mi smo to zanemarivali,uvjereni da cemo bit sretni ukoliko vrijeme ispunimo zabavama i zurkama.
Logika nam je bila pogresna.Svakodnevno smo radili iste stvari,umorili smo se od zivota.Ali smo mu se vracali povecavajuci udaljenost i otudjenost os Allaha,uprkos sestrinim upozorenjima.
Bila je divna,klanjala,postila i udjeljivala sadaku od dzeparca.odjecu koju smo joj donosili iz inostranstva davala je siromasnim i potrebnim,nije marila zbog toga.Zeljela je ono sto je kod Allaha.
Jednog dana zeljeli smo ici tetki.Posla je sa nama.Zajedno smo bile sve tri,a brat se poceo okretati oko kasete.Mi smo pjevale uz njega,a ona ga upozori: utisaj ovog sejtana!Ucuti ga! Svi smo odbacili njena predlog.Takodjer je trazila da smanji brzinu,ali se nismo slozile.
Iznenada,bez prethodnog upozorenja,dogodi nam se saobracajni udes.Auto se prevrnulo nekoliko puta,posto je udarilo o metalni barnik pored puta.Auto je u potpunosti unisten.Uz veliki napor su nas izvadili i hitno prebacili u bolnicu.Nesreca je bila stvarno teska.imali smo lomova,ozljeda i potres mozga.Kada smo ustali iz kome i upitali za sestru,rekli su da je van zivotne opasnosti,ali da je na oporavku zbog teskih povreda.
Za dvadeset cetiri sata su dosli roditelji.Pitali su doktora za sestru,rekao im je da je umrla.tada smo saznali sta se dogodilo,nismo se mogli uzdrazati.Zestoko smo plakali,imali smo osjecaj da smo uzrok njene smrti.Dugo smo ostali u bolnici.Odbijala sam hranu zbog tuge zbog nje.Dusevno sam oslabila,pa su mi doktori i roditelji pokusavali pomoci.
Poslije izlecenja ja,sestra i brat smo zamolili Allaha za oprost.Iskreno smo se pokajali Uzvisenom i Plemenitom Allahu.On nas je uputio na put svjetla s kojeg smo skrenuli.Ali,opomnea je bila gorka-otisla je nasa sestra u 21. godini zivota.
Hvala Allahu u Ramazanu smo svi obavili umru.Otac je obavio hadz za sestru.Sada smo puno sretni zbog Allahove blizine.Poceli smo ciniti dobra djela,udeljivali sadaku,prisustvovati vjerskim predavanjima i angazirati se na polju da’ ve kako bi smo pozivali one koji su daleko od Allaha,ne bi li ih Allah uputio na pokornosti kao sto je nas.Otac i majka su nakon ovoga vise vremena provodili s nama,jer su spoznali da imetak i bogastvo ne predstavljaju sve u zivotu,vec da je to istinski ibadet i robovanje Allahu i oslanjanje na NJega,jer On je Svemocan.
Molim Allaha da nas ucvrsti u pokornosti Njemu i u slijedjenju sunneta Njegovog Poslanika s.a.v.s."
Mogulski car Akbar jednog je dana bio u šumi u lovu. Kad je došlo vrijeme za večernju molitvu, sišao je s konja, po zemlji je prostro svoju hasuru i kleknuo da se moli, kako to pobožni muslimani čine.
Upravo je u tom trenutku jedna seljakinja, uznemirena zbog nestanka svog muža koji je jutros otišao od kuće i još se nije vratio, žurno prošla pokraj, tjeskobno tražeći muža. Bila je toliko zaokupljena da nije ni opazila cara kako kleči, nogom je stupila na njega i, ne ispričavši se, žurno otišla u šumu.
Akbar se zbog tog prekida ljutio, ali kako je bio dobar musliman, držao se pravila da za vrijeme namaza ni s kim ne razgovara.
Upravo kad je završio molitvu, vratila se žena s mužem, sva radosna što ga je pronašla. Bila je iznenađena i prestrašena kad je ugledala cara i njegovu pratnju. Akbar je dao oduška svojoj ljutnji na nju i viknuo: "Protumači mi svoje nedolično ponašanje ili ćeš biti kažnjena!"
Žena je odjednom postala neustrašiva, gledala je cara u oči i rekla: "Vaše Veličanstvo, ja sam bila toliko zaokupljena mišlju na svog muža da vas uopće nisam opazila, i, kako vi kažete, da sam se spotakla o vas. Kad ste vi bili u namazu, bili ste zaokupIjeni Jednim koji je beskrajno vrjedniji od mog muža. Kako ste me mogli opaziti?"
Vladar je osramoćen šutio, i kasnije je povjerio svojim prijateljima da ga je jedna seljakinja, koja nije ni učenjak ni hodža, poučila molitvi.
Bijase nekad neki mladic koji je prodavao odjecu i, radeci taj posao, obilazio domacinstva. Bio je, uz to, veoma lijep. Jednog dana ugledala ga je neka zena i pozvala da udje u njenu kucu. Kada je usao, kazala mu je: "Ja te nisam pozvala da bih nesto od tebe kupila, nego sam te pozvala zato sto mi se svidjas, a sada u kuci...
...nema nikoga." Nakon sto ga je pozvala da s njom ode u postelju, on ju je podsjetio na to da postoji Allah i pokusao ju je zastrasiti Njegovom bolnom kaznom, ali, bez uspjeha. Ona nije odustajala. Stavise, bila je sve nasrtljivija. Kada je vidjela da se on susteze od harama, rekla mu je: "Ako ne budes uradio ono sto ti naredjujem, ja cu zapomagati pred ljudima i reci im: "Usao je u moju kucu da me obecasti! Ljudi ce u to povjerovati jer si ti vec u mojoj kuci."
Kada je shvatio da je ona ustrajna u namjeri da ucini grijeh, rekao joj je: "Hoces li mi dozvoliti da udjem u zahod?" Ona se obradobvala i pomislila da je on pristao na njen ultimatum. Dok je ulazio u zahod, njegovo tijelo se treslo od straha da ne bi pao u grijeh. Govorio je sam sebi: "Gospodaru moj, sta da radim? Uputi me, o Ti koji upucujes smetene!"
Iznenada mu sinu ideja: "Znam dobro da ce jedan od onih koje ce Allah staviti u svoj hlad, na Dan kada drugog hlada osim Njegovog nece biti,covjek koga je pozvala ugledna i lijepa zena da s njom ucini blud, a on joj je odgovorio: "Ja se bojim Allaha! Ja znam da ko ostavi nesto u ime Allaha, Allah ce mu u zamjenu dati ono sto je bolje od toga. Mnoge strasti uzrokuju kajanje do kraja zivota: " Sta cu dobiti od ovoga grijeha osim to da ce Allah iz moga srca srca podici svjetlo imana i njegovu slast? Necu uciniti nikada haram, ali sta da uradim?
Da li da se bacim sa ovog prozora? Ne, ne mogu to uciniti! On je zatvoren i tesko ga je otvoriti...Onda cu namazat svoje tijelo ovim izmetom i prljavstinom, valjda ce me kada me vidi u takvom stanju, ostaviti na miru. Odlucio je, uistinu, da to uradi. Potom je zaplakao i rekao: "Gospodaru moj i Stvoritelju moj! Strah od tebe naveo me je da uradim ovo djelo. Zamjeni mi ga necim sto je bolje od toga!"
Izasao je takav iz zahoda, a ona, kada ga je vidjela, povikala je: "Izlazi napolje, o ludace!" Uzeo je svoje stvari i krenuo prestrasen, iscekajuci reakcije - sta ce ljudi kazati o njemu...Ljudi mu se, na putu kojim je prosao, smijali, sve dok nije stigao kuci. Tu je, sretan sto se spasio, odahnuo, a onda skinuo odjecu, usao u kupatilo i okupao se. Medjutim sta se desava?
Hoce li Allah ostaviti Svoga roba i sticenika tek tako, nezasticenog? Ne, nikako! Kada je izasao iz kupatila, Allah dz.s., mu je, zauzvrat, dao nesto velicanstveno. Dao mu je nesto sto je ostalo u njegovom tijelu cijelog zivota, a i poslije. Allah mu je dao miris koji je poput miska izlazio iz njegovh tijela. Ljudi su osjecali taj miris na nekoliko metara udaljenosti pa je zbog toga prozvan Mirisavi Miski.
Taj je miris stvarno izlazio iz njegovog tijela. Allah mu je dao to u zamjenu za neugodni miris nedzaseta koji je, za nekoliko trenutaka, nestao zauvijek. Kada je umro i kada su ga stavili u kabur, nad kaburom su napisali: " Ovo je kabur Mirisavog Miskija". Taj kabur se nalazi u Siriji.
Tako je to, o covjece, muslimanu! Allah dz.s. ne ostavlja svog dobrog roba nezasticenog, nego ga brani: "Allah zaista stiti vjernike; Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika." (El-Hadzdz, 38)
Sa arapskog preveo: Hfz. Mustafa ef. Efendic (casopis: "Novi Horizonti"
Od Džabira ibn Abdullaha El-Ensarija se prenosi da je rekao: Jedan od ensarijskih mladića po imenu Sa'lebeh ibn Abdurrahman je služio Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je primio islam.Jedne prilike ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poslao negdje zbog neke svoje potrebe. U putu je prošao pored jedne ensarijske kuće i ugledao ženu kako se kupa. Pobjegao je u brda između Mekke i Medine iz straha da Poslanik ne sazna nešto u vezi toga putem objave.Bio je odsutan četrdeset dana i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jako nedostajao. Kada se Džibril, alejhis-selam, spustio donoseći objavu Allahovom Poslaniku, prenio mu je selam od njegovog Gospodara i poruku da jedan od sljedbenika njegova ummeta boravi među tim i tim brdima i da traži kod Allaha utočište. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi Omeru i Selmanu da ga pronađu i dovedu k njemu.
Njih dvojica pođoše da ga traže prolazeći kroz medinske klance sve dok ne dođoše do jednog pastira koji se zvao Zufafeh. Omer ga zapita: "Da nisi, možda, u ovim brdima čuo za mladića po imenu Sa'lebeh?"
- Misliš na "bjegunca" od Džehennema? - upita ga čobanin.
- A kako ti znaš da on od Džehennema bježi? - na to će Omer.
- Zato što svaku noć izađe izmedju ovih stijena i hvatajući se za glavu počne da doziva: "Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!" - odgovori mu pastir.
- E, baš tog trebamo - reče Omer.
Pa ih je poveo do mjesta na kojem je izlazio Sa'lebeh i kada se spustila duboka tama noći začuli su njegov vapaj: "Da si mi bogdo i dušu i tijelo usmrtio, pa da me na suđenje ne izvodiš!" Omer pohita njemu i zagrli ga.
- Omere, je li Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, saznao za moj grijeh?
- Ne znam ništa, osim da te se jučer sjetio, pa je poslao Selmana i mene da te dovedemo.
- Omere, ne uvodi me kod njega osim kada bude u namazu.
Nakon što stigoše, Omer i Selman stadoše iza saffova, a Sa'lebeh, čuvši Poslanikovo učenje Kur'ana, pade u nesvjest. Nakon što završi namaz Vjerovjesnik zapita: "Omere! Selmane! Gdje vam je Sa'lebeh?"
- Evo ga ovdje, Božiji Poslaniče - rekoše njih dvojica.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustade, prodrma ga i on dođe sebi.
- Šta je razlog tvoje odsutnosti?
- Moj grijeh, Allahov Poslaniče.
- A zar nećeš da te uputim na ajet koji briše grijehe i prijestupe?!
- Naravno, Allahov Poslaniče.
- Reci: "Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u ognju!"
- Moj grijeh je, Allahov Poslaniče, veći od toga.
- Nije! Allahove riječi su veće - reče mu Poslanik i naredi mu da ode svojoj kući.
Nakon toga se ovaj ashab razboli i bolova osam dana. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dođe Selman i reče: "O Allahov Poslaniče, Znaš li šta je sa Sa'lebetom? Izgleda da je gotov, umire!" Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Hajmo k njemu." Kada je došao kod njega, stavio je njegovu glavu u svoje, sallallahu alejhi ve sellem, krilo, a ovaj ju je odmakeo. Na to ga Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zapita: "Što odmaknu svoju glavu iz moga krila?"
- Zato što je prepuna grijeha - reče Sa'lebeh.
- Na šta se zališ? - upita ga Rasulullah, sallallahu alejhi ve sellem.
- Kao da mi mravi hodaju između kostiju, mesa i kože - odgovori mu Sa'lebeh.
- A šta želiš? - opet ga upita Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
- Oprost svoga Gospodara - odvrati Sa'lebeh.
Toga trena se spustio Džibril, alejhis-selam, rekavši: "O Muhammede, uistinu ti tvoj Gospodar šalje selam i poručuje ti: »Da me ovaj moj rob susretne sa grijesima koliko je pijeska na Zemlji Ja bih ga susreo sa isto toliko oprosta.«" Poslanik ga obavjesti o tome, a on uskliknu i pade mrtav.
Zatim naredi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ga okupaju i obuku u ćefine, a dok mu je klanjao dženazu hodao je na prstima. Nakon što ga je ukopao bi upitan: "O Božiji Poslaniče, vidjeli smo te kako hodaš na vrhovima nožnih prstiju?!" A on, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Tako mi Onoga koji me je poslao sa istinom kao poslanika, nisam bio u stanju da spustim svoje stopalo na zemlju zbog mnogobrojnosti meleka koji su sišli da ga isprate."
Istorija nije zabiljezila njeno ime ali se pamte njena djela. Dobra zena koja je zivjela sa svojom porodicom u sjeni faraonova zla. Njen muz bio je veoma blizak faraonu (vladaru u to doba) a ona je bila sluga i odgajateljica faraonovih kcerki. Allah ih je uputio pa su bili vjernici. Kada je faraon saznao da je on vjernik ubio ga je bez oklijevanja a ona je i dalje radila kod njega. Tako je izdrzavala svoju djecu... hranila ih je onako kako ptica hrani svoje ptice.
Dok je jedanput cesljala faraonovu kcerku ispao joj je cesalj iz ruke pa je rekla: "Bismillah ( u ime Allaha), a faraonova kcerka je iznenadzeno upita: " Allah... moj otac ?", a ona joj uzviknu:" ne... nego Allah moj i tvoj Gospodar i Gospodar tvoga oca" faraonova kcerka se iznenadi, zar ima drugi bog osim njenog oca. Obavijestila je faraona o tome a i on se takodze iznenadio pa zar ima neko na njegovom dvoru da obozava nekog drugog osim njega. Pozvao ju je i upitao:"Ko je tvoj gospodar" ? Odgovorila je:" Moj i tvoj Gospodar je Allah" . Naredio joj je da napusti vjeru... zatvorio je, udarao je... ali uprkos svemu tome ona je ostala cvrsta u svojoj vjeri.
Zatim je naredio da se donese veliki bakreni kazan i da ga napune kljucalim uljem... doveo je ispred posude i kada je vidjela to, bila je ubjedzena da ce za koji trenutak umrijeti i sresti svoga Gospodara. Znao je faraon, zalim, da su njoj najdraza njena djeca, jetimi koje ona s mukom hrani i izdrzava, pa je pozelio da joj poveca bol i muke i naredio je da dovedu petero njene djece.. Djeca su uplaseno gledala, ne znajuci sta ce biti s njima pa kada su je vidjeli, potrcali su joj placuci. Vidjevsi nesrecu koja se sprema zagrlila ih je a najmanjeg je privila na svoje grudi... nahranila ga je.
Kada je ovo vidio faraon naredio je vojnicima da najveceg bace u kazan. Djecak vristi, trazi pomoc, moli vojnike da mu se smiluju, prekljinje faraona... pokusava da pobjegne, doziva svoju mladzu bracu, svojim nejakim rucicama udara vojnike koji ga nemilosrdno vuku prema kazanu... a majka gleda i oprasta se sa njim i eto ne prodze ni trenutak bacise ga u kljucalo ulje, majka gleda i place... i eto odvoji se meso od kostiju a njegove male bijele koscice isplivase na povrsinu ulja.
Pogleda je faraon i naredi joj da napusti vjeru u Allaha, a ona to odlucno odbi. Jos vise se rasrdi pa naredi da urade sa drugim djecakom kao i sa prvim. Otrgnuse ga od nje a on vristi, doziva je i eto bacise i njega u vrelo ulje... a ona gleda... dok se i njegove kosti ne pomijesase sa kostima njegovog brata. A majka i dalje cvrsta u svojo vjeri, sigurna u susret sa svojim Gospodarom.
Zatim je faraon naredio da to urade i sa trecim djetetom, odveden je i bacen u kazan i sa njim uradise isto ono sta su uradili sa njegovom bracom. A majka i dalje cvrsta u svojoj vjeri... pa je naredio da i sa cetvrti baci u kazan, dodzose vojnici da ga uzmu a on se odupire drzeci se za majcinu odjecu, pade pod majcina stopala a ona pokusava da ga podigne, pokusava da se oprosti s njim, da ga poljubi, da osjeti njegov miris prije nego sto ih rastave.
Otrgose i njega vucuci ga za njegove male rucice a on pokusava da izgovori neke nepoznate rijeci moleci ih za pomoc... a oni milosti nemaju. I eto utopi se i on u vrelom ulju, nestade tijela, prekide se glas i njegove koscice isplivase na povrsinu ulja. Gleda majka sve to, eto i on je otisao u vjecnu kucu, gleda i place, tijelo joj se kida od bolova. Koliko dugo ga je drzala na svojim grudima, hranila ga njima, duge noci nije spavala zbog njega, kako se samo igrao njenom kosom...
DOJENCE
Istrgose i peto dijete od nje dok je dojio, poce da vristi, ona place... pa kada je Allah Subhanehu we Teala vidio njenu tugu i slomljenost i njenu poniznost ucinio je da djecak dojence progovori, pa joj je rekao: "O majko strpi se, ti si u pravu", a zatim se i njegov glas izgubi i on nestade u kazanu zajedno sa svojom bracom. Bacen je u ulje a u ustima mu jos njeno mlijeko a u ruci vlas njene kose a na odjeci tragovi njenih suza.
I tako nestade svih petero djece, gleda jadnica u bijele male kosti... cije kosti? kosti njene djece koji su sve do malo prije skakutali oko nje, punili joj kucu igrom i veseljem... a sada su otrgnuti od nje, ubijeni pred njenim ocima, sama a ubrzo ce im se i ona pridruziti. Mogla je da sprijeci ovu kaznu i ove muke samo da je izgovorila jednu rijec, rijec kufra da je cuje faraon ali je znala da je ono sto je kod Allaha bolje i da je vjecno.
Pridzose i njoj vojnici, kao gladni psi, gurnuse je prema kazanu i kad su htjeli da je bace u njega pogledala je u kosti svoje djece, zatim se okrenula faraonu i rekla: "Imam jednu zelju ". " Sta ti je zelja" - ljutito je upita. Ogovorila mu je:"Zelim da sastavis moje kosti i kosti moje djece i da ih pokopas u isti kabur". Zatvorila je oci, bacena je u kazan i tako i njeno tijelo izgori i njene kosti isplivase na povrsinu ulja. Kako je bila cvrstog imana i kako joj je velika nagrada.
Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi we sellem) u noci Isra i Miradza osjetio je nesto od njenih blagodati. Prenosi Bejheki da je rekao Poslanik saws : "Kad sam bio na Israu osjetio sam lijepi miris, pa sam upitao kakav je ovo miris? Pa mi je receno: ovo je ona koja je cesljala faraonovu kcerku."
Bijaše jedno pleme među Izraelićanima koje se, zavedeno od šejtana, klanjalo jednom velikom stablu. To suho drvo su smatrali božanstvom i svaku večer i svaki dan bacali su se ničice pred njim. Neki musliman prođe pored njih i opazi ih kako se klanjaju i smatraju ga božanstvom. Potaknut žarom Božije vjere, naljuti se, razbjesni pa u ime Uzvišenog Gospodara ustade, uze sjekiru i htjede da posiječe ono stablo. Sejtan, u liku čovjeka, pojavi se pred njim i reče mu.
- Božiji robe, gdje ideš?
- Idem da se klanjam Allahu i da izvršim Allahovu naredbu - da posiječem stablo kome se klanjaju - odgovori.
- Kakvu korist imaš od toga ako posiječeš to stablo? Bojim se da se ne sakupe idolopoklonici i ne stave te na muke. Odustani od te nakane! Ja ću te uputiti na nešto od čega ćes imati više koristi i dobiti veću nagradu.
- Sta je to? - upita čovjek.
- Ja ću ti donijeti svako jutro jedan zlatnik i stavit ću ga pod serdžadu - reče šejtan. Ti uzmi taj zlatnik i podijeli ga sirotinji kao sadaku, jer za to će biti bolja plaća i nagrada. Čovjek se zadovolji, povrati se, srdžba mu se smiri. Dan-dva šejtan je dolazio i donosio obećani zlatnik, ali kasnije presta da dolazi i da donosi. Čovjek se ponovo razljuti, ustade, stavi sjekiru na rame i, sav bijesan, uputi se stablu da ga posiječe. Sejtan ponovo dođe pred njega i reče:
- Čovječe, kuda ćeš s tom sjekirom?
- Idem da posiječem ono stablo - odgovori.
- Prevario si se! Tu šansu si propustio prekjučer - reče mu. - Vrati se dok si zdrav, inače ću ti opaliti takav šamar da ćeš se sravniti sa zemljom.
- Zašto to nisi učinio prekjučer kad imaš takvu snagu? - upita ga čovjek.
- Tada si bio u srdžbi, ponesen žarom za pravu vjeru i u ljubavi prema Allahu. Tvoja namjera je bila čista. Tada te Allah pomagao. Sve što si htio, mogao si da učiniš. Ali sada si se naljutio zbog novaca i pitao si se: Zašto ih nije donio? Budući da je nestalo one tvoje iskrenosti, ti više ne možeš posjeći to stablo.
Čovjeku bi jasno da sve što nije učinjeno sa iskrenošću ne donosi koristi niti uspjeha.
Jedna premudra hikaja nam kazuje da je jedan od mudrih halifa sa svojom svitom šetao parkovima drevnog Bagdada kada je u jednom vrtu ugledao starca koji u ruci drži mladicu palme sa jasnom namjerom da je posadi.
Halifa mu kaza, cestiti covjece, deder mi reci zašto ciniš uzaludan posao? Šta te nagnalo da ciniš ono od cega ti pouzdano nikakve koristi neceš imati?
Starac se nije dao zbuniti vec je halifi kazao da je tacno da on nece plodove ubirati sa ovog drveta ali je on za svoga života jeo plodove koje su zasadili njegovi preci pa i on isto cini za buduca pokoljenja.
Zacudi se halifa dubokoumnošcu starca pa mu rece aferim, cestitam ti na tome. Napomenimo da je u taj vakat bio obicaj da onoga koga halifa javno pohvali iz državne hazne bude nagracen sa 1000 dukata. Starac primivši pare nastavi da govori.
Vidiš cestiti halifa moja palma koju još ni posadio nisam plod mi vec dade. Halifa se nasmija i ponovo kaza aferim i starom baštovanu bude isplacena još 1000 dukata. Stari baštovan još dometnu na svoje rijeci sljedecu mudrost. Svaka palma raca u godini dana tek jedanput ova moja, uzoriti halifa, evo rodi dva puta za jednu godinu. Halifa rece još jedanput aferim i uskliknu svojim dvorjanima. Požurimo odavde, ovaj starac kako je krenuo cijelu državnu blagajnu ce nam isprazniti.
Bio jedan prodavac. Taj prodavac imao je zelenog papagaja sa lijepim glasom. Znao je i pricati. Papagaj je imao ulogu strazara u ducanu. Sa kupcima je razmjenjivao po koju rijec i obracao im se kao da govori covjek, ali je umio i cvrkutati kao ptica.
Jedan dan prodavac je otisao kuci. Iznenada je u prodavnicu utrcala macka da bi uhvatila misa.ustrahu za goli zivot papagaj pobjeze iz glavnog coska na stranu i proli flasu sa ruzinim uljem.
Ubrzo stize i vlasnik ducana. Prodje kroz prodavnicu i zadovoljan sjede na svoje mjesto. Kad ima sta vidjeti!sav ducan je zaprljan uljem. I odjecu je zaprljao uljem.ljutito udari papagaja po glavi. Papagaj od uzasa zanijemi, nestade mu glasa. I to nije sve, opade mu perje i glava mu ocelavi.zabrinuti prodavac poce uzdisati i gladiti se po glavi.
„Da sam Bogdo ruku slomio sebi! Kako sam mogao udariti glavu nekog sa tako milozvucnim glasom?!“-govorio je.
Podjelio je sadaku siromasima da bi papagaj ponovo progovorio. Od toga su prosla tri dana i tri noci. Vlasnik ducana sjedio je zbunjen, bez nade i tuzan. Razmisljao je kada li ce papagaj progovoriti. Iznenada ispred ducana prodje celavi dervis. Papagaju se odjednom povrati glas i povika:
„O celo, sto se mjesas sa celavim? Jesi li i ti prosuo flasu sa ruzinim uljem?“
Ljudi, koji su ovo culi, poceli su se smijati, jer je papagaj mislio da je i dervis ocelavio zbog iste greskekoju je papagaj napravio.
Mustafa, velik i bogat trgovac, poznat je po iskrenosti i poztenju medu ljudima. Zato mu mnogi ljudi vjeruju, i saradjuju s njim sigurni u kvalitetu robe koju prodaje. Bio je vrlo omiljen i broj njegovih muzterija sve se vize povezavao. I njegovo je bogatstvo stoga naraslo. Kupio je veliki trgovacki brod kako bi mogao nabavljati najkvalitetniju i skupocjenu robu iz razlicitih krajeva Indije i Kine, i drugih zemalja bogatih mirodijama, svilom i parfemima.
Dozlo je vrijeme za hadziluk i mujezin je to oglasio, kako bi se ljudi pravovremeno pripremili za obavezu koju je Allah propisao svim muslimanima. Taj poziv cuo je i Mustafa i pozelio krenuti na put. Rekao je sam sebi: "To mi je obaveza prema Allahu, jer sam imuzan i moram se odazvati Allahovom pozivu!"
Allah, dz.z., rekao je: "Hodocastiti Hram duzan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u moguznosti!" (Ali 'Imran, 97)
ODLAZAK NA HADz
Mustafa se pripremio za put i pozao je, uz Allahovu pomoz, s karavanom za hadz.
I karavan je krenuo prema casnoj Meki. Na putu zastajao je na vize mjesta kako bi se vjernici odmorili i obavili neke potrebe. Prenozili su na nekoliko mjesta, sve dok karavan nije stigao u grad svjetlosti, Medinu (El-Medinetu-l-munevvere). S njima je bio i Mustafa. Nakon kratkog odmora u gradu, Mustafa je htio nabaviti neke stvari koje su mu potrebne. Kad je gurnuo ruku u dzep, da bi izvadio novcanik, novcanika nije bilo. Trazio ga je medju svojim stvarima i zaprepastio se kad ga ni tamo nije nazao. Na svoju nesrezu, postao je siguran da je izgubio novcanik i s njime sav novac koji je ponio na put. A bilo je u novcaniku tri tisuze dinara, zto je bila velika svota. Taj bi mu novac bio dovoljan da pokrije trozkove puta za hadz i joz bi mu puno ostalo, zto je namjeravao pokloniti sirotinji u casnoj Meki.
Sta sada da radi? Izgubio je svu potrebnu imovinu!
Mustafa je razmizljao kako mu se to moglo dogoditi, ali se nije zalostio i nije se pokolebao u namjeri da dovrzi svoju obavezu. Pomirio se s tim, rekavzi da je to sudbina koju mu je odredio Allah. On je ipak bogat, ima bogatstvo koje vrijedi tisuze dinara, pa moze posuditi od svojih prijatelja, koji su se nazli na putu s njim. Kad bude obavio hadz i vratio se kuzi, vratit ze im posudjeni novac. Zatrazio je da mu posude nezto novca i svi su bili spremni uciniti mu uslugu, jer su ga cijenili, pa su sakupili koliko je trazio. Zavrzio je svoju obavezu hadz i poklonio nezto novca sirotinji, onako kako je u pocetku puta namjeravao, te se vratio u svoj grad. Bio je radostan i zadovoljan zto mu je Allah, dz.z., pruzio takvu priliku da ispuni casnu duznost. Ubrzo je vratio dug ljudima od kojih je posudio novac, srdacno im zahvalivzi.
JEDNA ZA DROGOM, NEVOLJE SU SNASLE MUSTAFU
Prolazili su dani, a Mustafa je i dalje bio veliki trgovac, koji je uzivao dobar glas i ugled. Zivio je u blagostanju jer mu je pruzen bogat imetak i Allah mu je omoguzio da njega i njegovu djecu prate sreza i zdravlje. Uvijek je slavio i hvalio Allaha za blagodati zto mu ih je dao. Nikad nije zaboravio da uci svoju djecu da budu dobri i uzorni vjernici, da se besprijekorno ponazaju i da zahvaljuju Allahu i traze Njegov oprost, u osami i javno.
Imao je Mustafa dva mala sina, i kzer koja je joz bila dojence. On ih je hranio, odgajao i bdio nad njima. Naucio ih je pristojnom ponazanju i da poztuju svoje roditelje.
Jednog dana, kad je Mustafa sjedio za stolom i rucao sa svojom zenom i djecom, pokuca neko na vrata njegove kuze. Jedan od Mustafinih sinova ode otvoriti vrata. To je bio sluga, Hasan, koji je trazio gospodara radi necega veoma vaznog. Mustafa se digne od stola i upita: "Sta je to toliko vazno zbog cega me uznemiravaz?"
Sluga je jedno vrijeme zutio kao nijem, sav uzbudjen i blijed, te se tresao od straha. Mustafa ga joz jednom upita: "Izusti nezto, cega se bojiz? Drziz me u nedoumici!" Hasan odgovori: "Gospodaru, vaz brod potonuo je na povratku iz Indije, sa svom robom na njemu!"
Mustafa je malo pognuo glavu zbog te bolne vijesti, pa je samo rekao: "Nema izlaza ni pomozi bez Sveviznjeg Allaha! Vrati se lijepo nazad u duzan. To je Bozija volja i nizta ne moze promijeniti moju sudbinu koju je odredio Allah."
Mustafa je uzao u svoju kuzu i vratio se za stol da dovrzi rucak sa svojom zenom i djecom. Nije se zalostio ni jadikovao, vez je prepustio svoju sudbinu Bozijoj volji, iako je taj brod cinio tri cetvrtine njegovog imetka. Vratio se svom poslu, pun elana i volje, s odlucnozzu da vrati zto prije svoje izgubljeno bogatstvo.
Nakon nekoliko dana, pogodila ga je kobna vijest o pogibiji njegovih sinova. Sruzio se na njih stari zid, pa su umrli pod ruzevinama, iako su ih ljudi nastojali izvuzi zive.
Otac ih je oplakivao i zalio za njima, ali uskoro se pribrao, jer je znao da mora strpljivo podnositi sve nedaze, te je molio Allaha da mu oprosti a njih prihvati u Svoje okrilje.
Njegovu bol i tugu ublazila je pomisao da su njegovi sinovi bili dobri i posluzni svojim roditeljima. Prepustio je potpuno svoju sudbinu Allahu, dz.z., jer On ztiti koga hoze.
Mustafa je ostao sa svojom zenom i malom kzeri. Medjutim, njegov posao vize nije tekao glatko kao prije i njegova zarada postajala je sve manja. Morao je prodati svoju veliku kuzu i kupiti manju, skromniju. Duzan vize nije bio pun skupocjene robe, pa se i broj kupaca sve vize smanjivao. Sluge su ga napuztale trazezi bogatije gospodare. I Mustafin je ugled splasnuo, tako da je na kraju morao napustiti svoj grad, jer ga je bilo stid gledati ljudima u oci. Postao je slikovit primjer bogatog covjeka koji se naglo srozao i postao siromah. Nakon raskozi i prelijepih odijela, sada nosi samo dronjke. Imao je nekada oko sebe sluge i znao cesto pomagati sirotinji, a sada je jedva zivotario.
zvrsto je odlucio napustiti svoj grad, a mozda ze Allah, dz.z., promijeniti uskoro njegovo finansijsko stanje nabolje. Mozda promjena donosi srezu. O tome je razgovarao sa suprugom, pa je ona pristala na to i ohrabrila ga da tako ucini. Ni ona nije mogla vize podnositi zlobne poglede i ogovaranja zluradih zena, zto je nakon silnog bogatstva ostala bez icega i zto je njihovu obitelj napustila sreza. Trpjela je podsmijehe i nastojala, unatoc svemu, poduprijeti supruga u njegovoj nevolji i nagovoriti ga da ne napusti svoj grad. Medjutim, sada je stanje postalo nesnosno i odlucili su zajedno napustiti svoje dosadaznje prebivalizte i potraziti bolju zaradu i sretniji zivot.
ODLAZAK
Mustafina je strpljiva supruga pripremila malo hrane i zto je bilo potrebno za put. On je gledao tuzno svoj grad kroz maleni prozor, prisjezajuzi se svojih sretnih dana. zuo je, kao kroz san, svoju suprugu kako mu dovikuje da je sve pripremila za put. Uzeo je malu u ruke i njezno je zagrlio, a u ocima su mu se pojavila suze, koje je pokuzao sakriti od supruge. Njegova je zena uzela ono malo hrane za put. Bila je dobra, strpljiva i posluzna supruga. Nekad je bila bogata, ali uvijek prema svakom uljudna. Kad su osiromazili, mirno je prihvatila sudbinu koju im je namijenio Allah, dz.z. Ostala je i u ovim tezkim trenucima uz svog muza i zajedno se s njima odupirala nevolji. A sada odlazi s njim u nepoznato, iako je bila u devetom mjesecu trudnoze i porodjaj je mogao slijediti za koji dan.
Putem su se Mustafa i njegova zena odmarali i kupili neke potrepztine u selu kroz koje su prolazili. Nakon tezkog i dugotrajnog puta, stigli su do jednog velikog grada, kamo su i nakanili dozi. Neposredno prije ulaska u grad, pozali se njegova zena na bolove. zini se, dozao je trenutak porodjaja. Mustafa je nazao neku staru napuztenu kuzu na kraju grada, bez vrata i krova, i tu se smjestize. On je zatim pohitao u grad da kupi nezto hrane, a vez se spuztala noz. Dozao je u grad, ali nije nizta uspio kupiti, jer je vez sve bilo zatvoreno, pa i restorani. Obilazio je ulicama grada i srce mu je molilo Allaha ne bi li ipak naizao na koji otvoren restoran. Na kraju je nazao jedan i srce mu zaigra od sreze.
KRAJ NEVOLJAMA
Mustafa je u restoranu kupio mlijeka i ulja. Prodavac ga je upitao: "Gdje ti je zup?" Mustafa je odgovorio: "Ja sam stranac i nemam zupa." "Onda plati kauciju za zup!" Mustafa se rastuzi i upita ga koliko trazi. "Pet dirhema!" -odgovori prodavac. Mustafa zanijemi. A prodavac ze: "Sta je s tobom covjece?" Mustafa: "Nemam, imam samo jedan dirhem! Dajte mi, a ja vam obezavam da zu ga vratiti!"
Dobri prodavac shvazao je sta je siromaztvo i Mustafina potreba, te se smilovao, napunio mu zup mlijekom i nalio nad njim ulje. Dao ga je Mustafi, s rijecima: "Ne zaboravi da mi ujutro vratiz!" Mustafa mu zahvali i obeza da ze vratiti zup bez zakaznjenja. Uzme u ruke zup te, veseo i radostan krene, zaboravivzi na trenutak svoje probleme. Ucinilo mu se kao da je nosio skupocjen dar svojoj zeni. zekat ze je ukusna hrana nakon bolnog porodjaja. Shvati da je ona na kraju grada u ruzevnoj, napuztenoj kuzi i uhvati ga odjednom strah da joj se nije nezto kod porodjaja dogodilo, mozda joj je trebala pomoz. Ubrzao je korake prolazezi mracnim gradskim ulicama, gdje se nije moglo vidjeti kuda covjek hoda. Nije vize nigdje bilo prolaznika. Ljudi su otizli svojim kuzama da se odmore nakon napornog dana.
Kako je Mustafa sve brze koracao, spotakne se odjednom i padne, a zup s mlijekom izleti mu iz ruku i razbije se u komadice. Popipao je Mustafa rukom oko sebe, ne bili nazao zup, ali napipao je samo mokre komadize razbijenog zupa. Mustafa je sjedio na putu pokraj komadiza razbijenog zupa, neopisivo nesretan. Pred njegovim su se ocima redale slike iz njegovog zivota - raskoz, bogatstvo, a sada jad, bijeda, brige i tuge. Ma koliko bio strpljiv, to vize nije mogao podnijeti. Otvorio je Allahu svoje slomljeno srce i ispraznio svu tugu u gorkom placu. Plakao je i ridao tako glasno kako joz od djetinjstva nije plakao. Njegov je plac, u tizini nozi, dopro do bliskih kuza. Jedan je covjek otvorio prozor, trudezi se da kroz mrak vidi ko to place, te dovikne: "Sta ti je, covjece? Zazto placez?" Mustafa okrene glavu prema prozoru i odgovori: "Pao mi je zup s mlijekom i razbio se!" zovjek s prozora rece: "O Boze, pa zar odrastao covjek kao vi, place zto mu je pao zup s mlijekom; pa zar ste sluga tako zkrtog gospodara? Sta s ljudima ovih dana? Ometaju ljude i dizu ih iz sna zbog par dirhema!" Potom je zalupio prozor. Mustafa rece: "Neka ti Bog oprosti!" Odmah je skrenuo pogled na krhotine zupa i na tlo, mokro od razlivenog mlijeka i sjetio se svoje zene, koja ze roditi, a neze imati zta jesti. zivot je bio crn u njegovim ocima, a osobito kad je pomislio da se njegovoj zeni nezto loze dogodilo. Mozda je vez mrtva, a mozda je i njegova mala djevojcica umrla s njom.
Odjednom brizne u plac na sav glas, da nema ni prebijene pare, otkud ze nabaviti hranu?! Ponovo onaj covjek otvori prozor i ukori ga: "Pa zaboga, uzuti covjece! Zazto nam smetaz? Pusti nas da spavamo i idi! Ljudima se dogadjaju puno gore stvari, pa ne zapomazu niti placu!" Mustafa na to rece: "Neka ti Allah oprosti! Ja sam prije deset godina izgubio novcanik sa tri hiljade dinara, pa, Allaha mi, ni suzu nisam ispustio niti sam tugovao, jer sam bio bogat! Sada, vidiz, placem zbog nekoliko dirhema, jer nizta vize nemam!" A covjek upita: "Sta si izgubio?" A Mustafa: "Novcanik sa tri hiljade dinara!" zovjek: "Allaha ti, opisi mi ga!" Mustafa: "Zar me joz i ismijavaz? Pusti me, zta imam od toga ako ti ga opizem?" zovjek: "Allaha ti, opisi mi ga, mislim ozbiljno i ne zalim se!" Mustafa je zazutio i rece u sebi: "Nema izlaza, ni pomozi, ni snage bez Sveviznjeg Allaha, pa ja sam u ovoj bezizlaznoj situaciji, a ovaj covjek trazi da mu opizem novcanik koji sam igubio prije deset godina. Pa on se hoze zabavljati!"
Odjednom iz kuze, s cijeg je prozora covjek razgovarao sa Mustafom, izadje taj isti covjek i uputi se prema Mustafi, uhvati ga za ruku i rece ponovo: "Opisi mi izgubljeni novcanik' Mustafa odgovori: "Rezi zu ti, kako bi me konacno pustio - to je crni novcanik, zivan crvenim koncem i sastoji se od tri dzepiza; u svakom je bilo po hiljadu dinara. Jesi li sad zadovoljan? Pusti me, Allah ti se smilovao!"
zovjek upita: "Kome si nosio hranu?" Mustafa: "Svojoj zeni, koju sam ostavio u napuztenoj kuzi pri porodjaju, a mozda je sad vez i rodila, a nema joj ko pomozi!" zovjek: "Ti i tvoja zena bit zete moji gosti! Hajdemo do nje da je dovedemo!"
Mustafa je bio sretan zbog iznenadne plemenitosti ovog covjeka. Pozurili su zajedno da dovedu zenu i njenu kzer. Nazli su je i doveli, a zena joz nije rodila. Dao im je sobu i trazio od svoje zene da se pobrine za Mustafinu zenu.
Usred nozi, Mustafina zena je rodila sina. Mustafa je bio sretan i zahvalio se Allahu, dz.z.
RAD05T
Ujutro je domazin donio Mustafi dorucak i, dok su jeli, zapoceo je razgovor. Zapita domazin Mustafu: "zime se baviz?" Mustafa rece: "Bio sam trgovac i znam taj posao, ali sada sam siromazan covjek, kao zto vidite, i nemam cime trgovati. Ovamo sam dozao traziti posao, mozda kod nekog drugog trgovca."
Domazin kaza: "Sta misliz, da sudjelujez sa mnom u jednom malom trgovackom pothvatu? Dat zu ti sada sto dinara kako bi mogao poceti, potom zemo podijeliti zaradu!" Mustafa se veselio tom prijedlogu i velikoduznosti toga covjeka.
Uzeo je tih sto dinara i pozao na pazar. Tamo je kupio neku robu, jednom je prodao i zaradio nezto. I tako svaki dan je Mustafa radio i zaradjivao. Nakon nekoliko dana, vratio se svom domazinu i novom prijatelju i rekao: "Trgovao sam i zaradio pedeset dinara; vama od toga pola!" covjek mu rece: "Dodaj ovu zaradu glavnici i s tim trguj, kako bi joz vize zaradio!"
Vratio se Mustafa pazaru, pun volje za rad. Napustio ga je strah od neimaztine, te vize nije gledao crno na zivot. Allah daje i Allah zabranjuje. Allah ga je spasio od siromaztva kad mu je bilo najteze, zato sada radi neumorno, i svoj jezik i srce koristi da stalno slavi i hvali Allaha, dz.z.
Znao je iskazati duboku zahvalnost i svom domazinu za ukazanu pomoz. Vratio se kad je isteklo nekoliko sedmica i dao mu pola zarade.
zovjek rece Mustafi: Prijatelju, hozu ti rezi sada nezto, nakon zto si uspio i vratio mir i spokoj svome srcu."
Mustafa zapita: "Sta hozez, brate, da kazez?" zovjek rece: "Sjezaz li se da si izgubio novcanik?" "Da, sjezam se, to nikad nezu zaboraviti!"
zovjek: "Pitao sam te da mi opizez novcanik i ti si to ucinio."
Mustafa: "Da, to sam ucinio one nozi kad sam plakao!"
zovjek pruzi ruku prema sanduku ukrazenom sedefom: "Je li ovo tvoj novcanik?"
Mustafa je tezko uzdahnuo i gotovo mu je duza izazla kad je ugledao svoj novcanik. Pao je u nesvijest od uzbudjenja i goleme radosti. Kad je dozao sebi, rece covjeku: Za ime Boga, recite mi otkud vam on?"
zovjek: "Nazao sam ga prije deset godina na putu za hadz. Dao sam jednom covjeku da naglas vice ko je izgubio novcanik, ali niko se nije odazvao, pa sam ga cuvao i molio Allaha, dz.z., da mi pomogne ne bi li se mozda pojavio njegov vlasnik. Ja ne volim jesti haram. Hvala Allahu, dz.z., koji te je poslao u ovaj grad kako bih ti mogao vratiti novcanik onda kad ti je novac najpotrebniji! To je halal zaradjeni novac. Uzmi svoj novcanik i novac koji si nedavno zaradio, jer ja sam ti dao sto dinara iz tvoga novcanika!"
Mustafa je zahvalio covjeku za sve zto je ucinio i zamolio Allaha, dz.z., da mu joz vize pomogne za njegovo poztenje i plemenitost.
zivot se ponovo probudio u Mustafi i njegovoj porodici, nakon zto mu je prijetila potpuna propast: "Muslimanski svijet joz je pun dobra i poztenja, kad ima takvih kao zto ste vi. Allah iskuzava svoja stvorenja. Kao da vam je Allah dao u amanet ovaj novac kako bi mi ga vratio kad mi bude najpotrebniji."
Potom je citirao iz zasnog Kur'ana:
"I koji o povjerenim amanetima i obavezama svojim brinu. I koji molitve svoje na vrijeme obavljaju - oni su dostojni nasljednici, koji ze Dzennet naslijediti; oni ze u njemu vjecno boraviti."
Ovu dovu poklanjam svima onima koji navracaju na ovu stranicu,
onima koji se vesele lijepim,poucnim i nada sve duhovnim pricanma
o koje se moremo svi okoristiti ako ih pazljivo procitamo, pa i ponesto
zapamtima:Insala!
Boze Jedini, nad onima koji vjeruju u Tebe, koji Te vole I koji Ti se klanjaju rasprostri Milost Svoju. Obaspi ih, Boze darovima Svojim, Naklonoscu Svojom I Kisom Svojom; vrati im snagu u posustale ruke I nadu u ucviljena srca: potakni u njima odlucnost za dobrocinstvom I zudnju za ljepotom blagorodne zemlje probudjene Tvojom Kisom. Usadi u grudi njihove ljubav za bujnoscu I raznolikoscu zivota koji Tebe slavi. Otvori im dvere Tvoga Sveobilja, smakni im sa ociju zastor opsjene, obodari ih svojom Blagoscu I Oprostom, rasprostri pred njih radosti Tvoje raskosne trpeze, prosvijetli im poglede I vidike prozracnoscu I jasnoscu suncanih proljetnih jutara poslije nocne kise. Ocisti ih, Boze, Vodom Svojom zivotodajnom, prospi po njima blistave kapljice Vrela Tvojih nepresusnih I daj im da piju bistru Vodu iz Tvojih Mora bezdanih. Opomeni ih da je zivot ljudski na ovome svijetu poput plahe ljetne kise, nahrupi svom silinom I obiljem, pa ga zacas nestane u suhome pijeski sudbine.Allahu dragi Ti im se smiluj.AMIN!
Jedan gluhi covjek saznao je da mu je komsija bolestan, pa rece:
„Kako cu cuti ovim gluhim usima ono sto prica bolesnik? Glas bolesnika ionako je tih, ali , ga ipak moram posjetiti. Kada vidim da mice ustima, pokusat cu logicno, odgonetnuti sta kaze. Reci cu mu:
„O bolni prijatelju, kako si?, a on ce mi odgovoriti: ’Dobro sam’.
Pitat cu ga sta jedes kad si ovako bolestan?, a on ce mi odgovoriti da jede corbu, recimo od lece. Ja cu mu reci: ’Prijatno’.
Pitat cu ga kod kojeg doktora se lijeci, a on ce odgovoriti kod tamo nekog. Na to cu ja dodati: ’On je sretne ruke. Je li vam dolazi? Znaci uspio vam je pomoci. I mi smo probali kod tog doktora...’“
Razmisljajuci o unaprijed pripremljenim odgovorima, covjek je otisao kod bolesnika da ga upita za zdravlje.
-Kako si?-upita ga gluhi komsija.
-Mrtav sam. Gotovo je sa mnom.
-Divno! Hvala Bogu.
Bolesnik se razljuti na ovaj odgovor i prilicno se uznemiri. Posjetilac ga ponovo upita:
-Sta jedes i pijes?
-Jedem otrov, a pijem cemer-odgovori bolesnik kojem je vec ponestalo strpljenje.
Kao sto je vec unaprijed pripremio odgovor, posjetilac dodade:
-Prijatno!
Bolesnik se jos vise razljuti.
-Koji ti doktor dolazi da te lijeci?
-Azrail mi dolazi.
-On je veoma sretne i spretne ruke. Raduj se i budi sretan?
„Vidi se da mi ovaj covjek zeli zlo i raduje se mojoj bolesti“, razmisljao je bolesnik.
Misleci kako je obavio svoju komsijsku duznost, gluhi covjek radosno izadje iz kuce. Bolesnik je mislio da mu je ovaj komsija
najgori neprijatelj i bio je veoma ljut na njega.
Ovo je priča o ljudima sa crvenom ružom. Događaj se zbiva negdje pred kraj II svjetskog rata, na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku. Priča govori o jednom mladiću koji je tražio osobu koju nikada nije vidio, a koju je volio.
On je poručnik Džon Blanšard. "Ustao je, kaže, sa svoga sjedišta sa klupe na kojoj je sjedio na Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo da pažljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku stanicu u Njujorku. Tražio je djevojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna. Djevojku sa crvenom ružom. Njegovo interesovanje za ovu djevojku počelo je 13 mjeseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, privukao ga je sadržaj te knjige, ne sa tekstom u toj knjizi, već sa zabilješkama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lijep rukopis i on je zaključio da iza tog rukopisa stoji jedno biće koje je promišljena duša i jedan duboki um. Na prvoj stranici knjige našao je čak i ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je dosta vremena i truda i pronašao je čak i njenu adresu. Živjela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sljedećeg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svjetskog rata. Sljedeće cijele godine i još jednog mjeseca, dakle 13 mjeseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Započela je romansa. Oficir Blanšard je u jednom pismu, pri kraju 13 mjeseci zatražio sliku, ali djevojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo jos privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće mu puno značiti kako ona izgleda. Kada je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. Sedam sati uveče na velikoj Glavnoj centralnoj stanici u Njujorku.
" Prepoznaćeš me", - pisala je djevojka - "po crvenoj ruži koju ću nositi na mom reveru."
I tako, u 7 sati uveče on je bio na stanici i tražio očima djevojku koju je njegovo srce voljelo ali čije lice nikada do tada nije vidio. Oficir kaže:
"Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvjetovi. Crte lica bile su besprijekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svijetlozeleni kostim i izgledala je kao proljeće koje je oživjelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odijela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmijeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: "Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smjeru?"
"Skoro nekontrolisano, načinio sam još samo jedan korak ka njoj a onda, tačno iz nje, ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne djevojke. Na sebi je imala prosijedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tijela isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Djevojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osjetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da slijedim djevojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno blijedo i okruglo lice bilo je plemenito i osjećajno; njene sive oči su imale svjetlucavi sjaj.
Nisam oklijevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama - to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvijek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi i dok sam govorio osjećao sam neku gorčinu razočarenja.
Ja sam poručnik Džon Blanšard, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovdje na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru?" Ženino lice se rasteglo u prijatan osmijeh.
"Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću" - odgovorila je. "Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda prošla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na rever mog kaputa. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je rekla da me upotrebljava kao neku vrstu testa."
**
Prava vrijednost ljudske duše se vidi u odgovoru na neprivlačno. Neko je napisao: "Kaži mi koga voliš i ja ću ti reći ko si". Ko nosi crvenu ružu?! Obično oni koji nisu za primjećivanje. Obično oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ružu. Da li ste se ikada zapitali kako postupamo sa njima, u našim svakodnevnim kontaktima
Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala: "Skrivaca? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost se nije trebalo niti traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine ni kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla, pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik. Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto da ucini.
Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.
Kad se u Indiji govori o stvaranju muškarca i žene, pripovijeda se slijedeća legenda: kad je Stvoritelj završio sa stvaranjem muškarca, bio je svjestan da je iskoristio sve sastojke, koji su mu bili na raspolaganju. Nije bilo više ničega trajnog, stabilnog, čvrstog od čega bi mogao stvoriti ženu.
Stvoritelj je dugo vremena razmišljao i na kraju uze:
mjesečevu puninu, savitljivost vinove loze i treperenje trave, vitkost trstike i cvjetanje cvjetova, lakoću listića i svjetlost sunčevih zraka, plačljivost oblaka i nestalnost vjetrova, zečju plašljivost, paunovo šepurenje, mekoću ptičjeg perja i tvrdoću dijamanta, slatkoću meda i okrutnost (ljutinu) tigra, žar vatre i hladnoću snijega, brbljavost papige i pjev slavuja, dvoličnost lisice i vjernost majke lavice.
Pomiješavši sve te netrajne elemente, Stvoritelj stvori ženu i dade je muškarcu.
Nakon tjedan dana dođe muškarac i reče: "Gospodine, stvorenje koje si mi dao jako me unesrećuje. Toliko govori i tako me nemilosrdno muči da ne mogu odahnuti. Hoće da se neprestano brinem oko nje i tako gubim vrijeme. Plače za svaku sitnicu i živi besposleno. Došao sam da Ti je vratim, jer ne mogu s njom živjeti."
"Dobro" - odgovori Stvoritelj i uze je natrag.
Nakon tjedan dana vrati se muškarac i reče: "Gospodine, od kad sam vratio ono stvorenje, život mi je postao tako prazan. Stalno mislim na nju - kako je plesala i pjevala, kako me je ispod oko gledala, kako me je zadirkivala i kako se naslanjala na mene. Bila je tako lijepa i tako nježna u dodiru. Obožavao sam slušati njezin smijeh. Molim Te, vrati mi je natrag.
"Dobro" - odgovori Stvoritelj. I muškarac je opet uze k sebi.
Nakon tri dana opet dođe i reče: "Gospodine, ne razumijem i ne znam to objasniti, ali nakon svih mojih iskustva s onim stvorenjem, došao sam do zaključka da mi pravi više problema nego radosti. Preklinjem Te, uzmi je natrag! Ne mogu s njom živjeti!"
"Ali ne možeš živjeti ni bez nje" - odvrati Stvoritelj.
Zatim se okrenu leđima do muškarca i nastavi svoj posao.
Muškarac sav razočaran reče: "Što da radim? Niti mogu živjeti s njom, a niti bez nje!"
Ljubav je osjećaj koji treba učiti.
To je napetost i ostvarenje.
To je velika čežnja i neprijateljstvo.
To je radost i bol.
Nema jednoga bez drugoga.
Sreća je samo dio ljubavi - onoga što treba naučiti. Patnja također spada u ljubav. Ona je tajna ljubavi, njezina ljepota i njezin teret.
Ljubav je osjećaj koji treba učiti.
Ateist: Ne vjerujem.
Budist: Samo da si ti sretna.
Katolik: Ja sam kriv.
Židov: To ću ti vratiti!
Pravoslavac: Marš!
Agnostik: Zašto nemaš obojicu?
Mormon: Jedna više, ili manje...
Melankolik: Ubit ću se!
Kolerik: Ubit ću te!
Apatik: Dobro...
Pesimist: Ma znao sam što će se dogoditi.
Optimist: Uzmi ključ - za svaki slučaj.
Realist: To je moj kofer...
Naivko: Kad se vraćaš?
Racionalist: Nemaš argumenata.
Skeptik: Jesi li sigurna?
Romantiičar: Ja te ipak volim!
Filozof: Zašto baš danas?
Advokat: To će te skupo koštati.
Bankar: To će me skupo koštati.
Japi: Koliko zarađuje?
Liberal: Konačno slobodan!
Komunist: Imam obavezu da te dijelim.
Zeleni: Idi biciklom.
Klerikalac: Griješila si?!
Socijaldemokrat: Poštujem tvoju odluku.
Imao sam druga kojeg sam volio zbog njegove dobrote i morala. Radovala me je njegova pojava. Navikao sam se na njegovo prisustvo. Provodio sam mnogo vremena u njegovom društvu. Nisam potcjenjivao ni jednu njegovu osobinu, a ni on moju. Zatim sam otputovao iz svoga grada...
Ponekad smo se dopisivali, sve dok se veze medju nama potpuno nisu prekinule... Nakon dužeg vremena, vratio sam se u svoj grad. Najveca želja bila mi je da njega ponovo vidim. Tražio sam ga na svim mjestima gdje smo se sastajali, ali ga nisam našao. Otišao sam njegovoj kuci, komšije mi rekoše da se preselio još davno na drugo mjesto. Našao sam se izmedju ocajanja i nade. Pomislio sam da ga više nikada necu vidjeti. Izgubio sam svoga prijatelja....
Jedne noci vracao sam se kuci i u neznanju krenuh mracnim putem koji me odvede na stari napušteni drum. Covjeku bi se pricinilo da je on stanište džinna, jer ljudi nije bilo. Osjecao sam se kao da gazim kroz vodu. Kao da zalazim u more. Kao da me talasi zapljuskuju. Prešao sam pola druma, kad najednom zacuh jecanje koje je odjekivalo, u dubini mrkle noci, iz jedne od starih napuštenih kuca. Zatim se još jednom ponovilo. To jecanje ostavi trag u mojoj duši. Rekoh sebi: Koliko samo ova noc krije tajni?! Allahu sam se obavezao da necu vidjeti tužnu osobu a da joj ne priteknem u pomoc. Zaputio sam se prema toj kuci. Pokucao sam lagano na vrata, a zatim pokucah jace. Vrata se otvoriše i preda mnom se pojavi mala djevojcica. Pogledah je. U ruci je držala svijecu, a na sebi je imala poderanu odjecu. Upitah je: "Da li je kod vas neko bolestan?" Uzdahnu duboko, gotovo da joj srce u grudima prsne, i odgovori mi: "Da. Pomozi mi, moj otac umire!" Njen otac?!...
Zatim je krenula ispred mene, a ja sam je slijedio. Dodjosmo do sobe sa niskim vratima. Djevojcica udje, a meni se ucinilo kao da ulazim u grob, a ne u sobu; kao da dolazim mejitu, a ne bolesniku. Približih se bolesniku i osjetih njegovo teško disanje. Stavih svoju ruku na njegovo telo. On otvori oci i pogleda me dubokim pogledom. Dugo me je gledao. Zatim otvori usne i tiho mi rece: "Najzad sam te pronašao, prijatelju moj."
Osjetih kao da ce mi srce iz grudi iskociti. Uvjerih se da sam pronašao svoga dugogodišnjeg prijatelja. Preda mnom je ležao moj prijatelj kojeg znam od davnina, ali zbog žestine bolesti u kojoj se nalazio jedva sam ga prepoznao. Rekoh mu: "Ispricaj mi šta ti se desilo, prijatelju moj?" On mi odgovori:"Poslušaj šta cu ti reci." Zatim mi poce pripovijedati šta mu se desilo.....
"Kao što znaš, živio sam sa majkom u svojoj kuci. U našem komšiluku živio je covjek, bogataš, u svojoj ogromnoj palati. U njoj je živjela prelijepa djevojka, kcerka tog bogataša, koja je svojim izgledom u meni budila strasti i žudnju koju nisam mogao izdržati. Nisam je prestajao uhoditi i truditi se oko nje sve dok nije upala u moju mrežu, moju zamku.
Njeno srce ispunilo je ono što je i moje. Ucinio sam da posrne i unesrecio sam je u trenutku nemarnosti i zaborava na Allaha. Obecao sam joj da cu je oženiti. Odazvala mi se i predala. Oteo sam njenu cast, njenu nevinost....
Nakon odredjenog vremena otkrili smo da je trudna. Pala je na moje ruke... Poceo sam da je izbjegavam, kidajuci veze ljubavi. Napustio sam kucu u kojoj smo se sastajali. Nije me interesovalo njeno stanje....
Prošlo je mnogo vremena. Toga dana stiglo mi je pismo. Otvorio sam ga i poceo citati. Prepoznao sam njen rukopis, pisala je: ?Što se mene tice i obnavljanja naše stare ljubavi, tako mi Allaha, ne bih ti napisala ni jedan red, ne bih ti napisala niti jedno slovo. Ja sam uvjerena da je covjek poput tebe prevarant. Tvoja ljubav je lažna i ne zaslužuje pažnju. Žao mi je što ti i pišem. Ti znaš kako si me ostavio. Ostavio si me u najtežem položaju sa djetetom u stomaku, da tugujem za prošlošcu i strahujem u buducnosti.
Nisi mi pridavao znacaja i pobjegao si od mene kako me ne bi gledao u nesreci i patnji koju si ti prouzrokovao, kako ne bi brisao suze sa moga lica, suze koje si ti izazvao. Zar nakon svega toga da pomislim da si ti plemenit covjek? Ne, tako mi Allaha! Ne mogu te zamisliti kao insana. Ti si vuk u ljudskom obliku! Nisi ostavio ljubav i prijateljstvo u dušama divljaci a da je nisi za sebe prikupio. Prevario si me kada si obecavao da ceš me oženiti. Pronevjerio si svoje obecanje! Pogledao si u svoje srce i rekao sebi: ?Kako da oženim ovakvu ženu?! Zlocinca!? Ali šta je taj zlocin nego djelo ruku tvojih i tvoj prijestup. Da nije bilo tebe, ne bih postala zlocinac i ovako bijedna. Uložila sam svoj trud i oboljela zbog tebe! Pala sam u tvoje ruke kao malo dijete. Ukrao si moju cednost i postala sam ponižena, slomljenog srca. Zagorcan je moj život. Kakva je slast života u kome žena ne može imati buducnost kao supruga svome mužu i kao majka svome djetetu? Ne mogu živjeti u ovom društvu osim pognute glave, uplakanih ociju, sa dlanovima na obrazima, drhteci. Išcezava posljednji dah moga života u strahu, ništavnosti i podsmijevanju. Ukrao si moj odmor i dokrajcio moj život. Ubio si me. Ubio si moju cast i ugled. Ubio si moju majku i oca. Majka i otac su mi umrli, a uzrok njihove smrti je tuga za mnom i mojim nestankom. Doista si me ubio, jer život koji sam okusila iz tvoje caše je gorak. Ta gorcina ispunila je moje tijelo i dušu. Evo sada sam na samrtnickoj postelji kao mušica koja gori i nestaje dio po dio.
Pobjegla sam iz kuce svojih roditelja jer nisam imala snage da ih pogledam u oci u ovakvom stanju. Nastanila sam staru napuštenu kucu. U njoj živim životom punim poniženja. Pokajala sam se Allahu zbog ucinjenog grijeha. Nadam se da je Allah primio moje pokajanje i uslišao moje dove. Molim Allaha da me preseli iz kuce smrti i nesrece u kucu života i blagostanja. Ja sada umirem, a ti si lažov, prevarant, lopov i ubica. Ne mislim da ce te Allah ostaviti a da ne uzme od tebe moje pravo.
Ovo što ti napisah nema za cilj obnavljanje veze sa tobom ili ispoljavanje ljubavi, ti to ne zaslužuješ. Ja sam pred vratima kabura i opraštam se od života, života srece i nesrece, i ja ne žudim za njim. Sve ovo ti pišem jer je kod mene nešto tvoje, to je tvoja kcerka.
I ako je išta ostalo u tvome srcu od samilosti, i ako ima u tvome srcu ocinske ljubavi, dodji i uzmi je, da i nju ne sustigne nesreca kao što je njenu majku.?
Zatim mi rece prijatelj:"Nisam dovršio sa citanjem pisma, a primijetih tragove njenih suza na papiru, koje su tekle dok je ovo pisala. Tako mi Allaha, kada završih sa citanjem pisma osjetih žestoku drhtavicu kako se krece mojim tijelom. cinilo mi se kao da ce mi se srce rasprsnuti u grudima. Požurio sam ka toj kuci gdje se ona nalazila, a to je ova kuca u kojoj sada mene vidiš. Našao sam je u ovoj sobi. Ležala je nepomicna na krevetu. Pored nje ugledah našu kcerku, a to je ova djevojcica od 10 godina koju sada vidiš. Plakala je za svojom majkom. Prikazaše mi se moja zlodjela, u ovoj mojoj klonulosti, kao da su divlje zvjeri koje ce mi naškoditi. Jednoj upadam u kandže, dok druga oštri ocnjake. Zavjetovao sam se Allahu da necu napustiti ovu sobu, koju sam nazvao soba tuge, dok ne budem živio njenim životom i dok ne umrem kao što je i ona umrla....
Evo, ja danas umirem, zadovoljan, sretan, kajuci se zbog svojih zlodjela, tražeci oprost od Allaha, a Allahovo je obecanje i On ga nece pronevjeriti. Možda sve ovo što iskusih od muke, teškoce, bolova i nesrece bude otkup mojih grijeha.?? I rece: ??O, gruba ljudska srca, blago postupajte sa nježnim i slabašnim ženskim dušama. Vi ne znate kada ih varate i prljate njihovu cast kojem srcu bol zadajete i ciju krv prosipate i šta je ishod koji proizilazi iz takvog gnusnog djela."
Predavac u jednoj medresi napunio je svoj turban pamukom, vunom i komadima koze kako bi mu izgledao sto veci i ugledniji. Na taj nacin je zelio da ga drugi vise cijene i da bude glavni u vijecu. Njegov turban je izvana izgledao kao Dzennetska odjeca, a iznutra je bio ruzan kao licemjerova dusa.
Dok je jedno jutro sav ponosan isao u medresu, cekao ga je lopov u jednoj uskoj ulicici. Kada je ucenjak naisao tuda, lopov se zaskoci, uze mu turban i poce bjezati. Ucenjak povika za njim:
„Prvo odrijesi turban, pa ga onda nosi. Bjezis, a ne gledas sta je u njemu. Prvo ga odrijesi ,pa ti halalim da ga nosis.“
Lopov je bjezao i istovremeno odmotavao turban. Kada ga je odmotao, iz njega ispade na stotine komada vune i pamucnog platna. Bilo je i vise od metra platna. Lopov baci turban i rece:
„O ti podli covjece, uzaludno si me zamucio.“
„Zamucio te jesam, ali sam ti rekao istinu.“
Svijet je nalik ovom turbanu i ovoj prici.odmotava se lijepo, a iz njega viri izdaja.
Zemljotres mu srusio dio kuce koju je sagradio haramom
Zivio je u skladnoj bracnoj zajednici sa svojom suprugom koja je bila prava sljedbenica Kur'ana i suneta u rijecima i djelima. Ona je bila ta koja ga je opominjala i podsticala na cinjenje dobih dijela i odvaracala od losih. Zelila je da mu bude sebeb ulaska u dzennet i da na ahiretu budu zajedno sretni kao sto su na dunjaluku...
Uvijek je svog dragog muza upozoravala na Allaha i molila da dobro pazi cime hrani svoju porodicu. Priklinjala ga da ih ne hrani haramamom govoreci: “Mi mozemo da trpimo zedj i glad, mozemo da budemo u staroj i pohabanoj odjeci ali ne mozemo da trpimo dzehenemsku vatru koja je teska i strasna“.
Uvijek je tvrdio da se on boji Svevisnjeg Gospodara i da sebi nece nikada dozvoliti da svojoj porodici donese bilo sta sto je stekao haram zaradom. Bio je ponosan na svoju suprugu koja je bila spremna na veliki sabur i odricanje od dunjaluckih ljepota kako bi zajedno usli u dzennet.
Medjutim, sejtan, l.a., je htio da on zamjeni zelju da zadovolji Allaha, dželle šanuhu, u zelji da usreci i zadovolji svoju dragu suprugu. Gradili su svoju kucu, svoj dom koji mu je ona jos prije braka opisivala u detalje kako bi trebao da izgeda. Opisala je prostranu kucu sa velikim balkonima i bastama prepunim cvijeca. Ona u to vrijeme nije znala vrijednosti skromnosti i bezvrijednosti dunjaluka, koju je vremenom naucila, pa su tako i njene zelje i snovi bili jako veliki i skupocjeni.
Izgradili su prvi sprat kuce i zbog lose finansijske situacije, godinama nisu nastavljali dalje. On je poceo da razmislja na koji nacin da ispuni snove svoje mlade zene i kako da napravi upravo onakvu kucu kakvu mu je jednoga dana u setnji pored rijeke opisala zena njegovog srca... Poceo je da se savjetuje sa prijateljima koji su, na zalost malo islamskog znanja i ahlaka imali i koji su uz pomoc sejtana, l.a., uspjeli da ga nagovore da uzme dugorocni kredit, uz kamatnu stopu koju ce morati placati, i rekli su mu da o tome nista ne govori svojoj dragoj zeni. Ubjedjivali su ga kako nece ni osjetit mjesecne rate koje budu stizale i kako ce bez poteskoce izgraditi kucu o kojoj je pricao.
Ubrzo je to i uradio i nastavio sa gradnjom kuce upravo onako kako je je njegova supruga nekad davno zamisljala... Ona se cudila gradjevinskom materijalu koji je svakodnevno stizao i radnicima koji su tvrdili da ih njen muz uredno i posteno placa. Sumnjicavo ga ispitivala o izvoru tih prihoda znajuci da ga je njegova plata nedovoljna za tako ubrzanu gradnju, ali je on uvijek ubjedjivao da se radi o nekom ranije zaradjenom novcu koji je stigao sa zakasnjenjem.. Iako je sumnjala u istinitost njegovih tvrdnji, ipak mu se nije suprostavljala. Pouzdala se u Allaha i molila Ga da uputi njenog muza, te da ga sprijeci da ih hrani haramom.
Uskoro je bila gotova kuca iz snova, ali u kojoj se ova mlada vjernica nije nikako dobro osjecala. Stalno je govorila kako se boji Allaha zbog svake neiskoristene prostorije. Osjecala je stid i tugu zbog siromasnih komsija ciji je krov prokisnjavao, a nisu imali novca da ga poprave. Bojala se Allaha da izadje na one prostrane balkone da popije kahvu, dok drugi nemaju novca ni jednu sobicu da izgrade.... Nije bila rahat u toj kuci i osjecala je griznju savjest zbog gafleta u kome su se nasli... Svemu tome se cudio njen muz jer je izgradio kucu upravo onakvu kakvu je ona opisala onog nezaboravnog dana.
Jedne noci, dok je klanjala nocni namaz i dovila na sedzdi, zacula je lagano podrhtavanje tla. Brzo je probudila svog muza te su u posljednjim trenutcima iznijeli njihovu djecu vani gledajuci kako se njihova kuca rusi iako je zemljotres bio sasvim mali i njihove komsije ga nisu ni osjetile osim sto su culi kako se nesto rusi i prasina dize...
Za deset minuta je nestalo njihovog drugog sprata i potkrovlja. Bili su potpuno unisteni. Dok su se svi cudili ovom fenomenu i cinjenici da zemljotres nije bio uposte razarajuci ali je unistio ovu kucu, osim prvog sprata koji je ostao netaknut, mladi covjek je drzao ruke ipruzene ka nebu i dovio: “Gospodaru moj, oprosti mi, ja sam veliki grijesnik “Primi moje pokajanje, ja sam prema sebi nasilje ucinio“!
Njegova je supruga prisla i zatrazila objasnjenje za novac kojim je izgradio ovaj poruseni dio kuce te nakon sto je saznala istinu, zahvalila Allahu sto ih je kaznio jos na dunjaluku i sto ih je sprijecio da zive u haramu ostatak svog zivota. Njen muz vise nikada nije dozvolio da ga privuce ljepota dunjaluka i od tog dana se posvetio halal zaradi i opskrbi svoje porodice kojom je Allah zadovoljan.
Jednog turobnog dana, na pijac grada Haber na istoku Saudijske Arabije, sjedio sam u jednom restoranu i pijuckao kahvu. Dok sam čitao novine, primjetih djevojku lijepih očiju, privlačnog tijela i koketnog hoda. Prolazila je ispred gledajući me strasnim
pogledom žednim moje ljepote, korpulentnosti i pedantnosti. Ustao sam bez ikakvog osjećaja i krenuo...
za njom. Ušla je u jednu prodavnicu. Nisam je mogao pratiti plašeći se ljudi iz obezbjeđenja - a ne Allaha - da me Allah sačuva. Okrenula se licem prema meni i bijelom, lijepom, nježnom i gracioznom rukom pokazala burmu i narukvice. Bez ikakvog osjećaja sam ušao u prodavnicu. Ona mi, učtivo, reče: „Molim vas, ako mogu dobiti vaš broj?“ Usmeno sam ga izdiktirao, a ona zapisala u bilježnici koja će nam izazvati
probleme. U posljednjim noćnim satima me je pozvala. Počeli smo slatkorječivim i zadivljujućim govorom. Rekla je da je raspušćenica, da ima veliki imetak i 31 godinu. Kada sam je vidio, pomislio sam da je osamnaestogodišnjakinja.
Nakon čestih razgovora, počeli smo dogovarati susret. Na početku smo se susretali u restoranima. Prilikom susreta, nisam je mogao poljubiti ili joj bar cjelivati ruku. Moje vezivanje za nju se povećalo. Govorio sam sebi: “Ona je čestita, nikoga prije mene nije upoznala. Ja sam u njenim očima divan mladić, jer sam obdaren ljepotom.’’
Jednog dana me je nazvala:
- Želim da dođeš zbog nečega veoma važnog.
- Ja sam pod tvojom naredbom, živote moj!
- Želim da se sretnemo u restoranu za sat.
- Dolazim, i u vatru ako treba.
Sreli smo se u restoranu i počeli razgovarati. Rekoh joj: „Živote, šta želiš da učinim za tebe?“ U tom trenutku, iz torbe izvadi avionsku kartu, prve klase, za Kairo koja je glasila na moje ime i boravak od tri dana u hotelu od pet zvjezdica. Također je izvadila i ovjeren ček od deset hiljada saudijskih rijala rekavši: „Želim da odeš u Kairo sutra kao što stoji u karti, odsjedneš u tom hotelu i sretneš se s jednim čovjekom, evo ti njegov broj telefona. On će te povesti u jednu agenciju. Ti ćeš, u moje ime potpisati s njim dogovor o odjeći koja dolazi iz Pariza. Ovaj papir ti je punomoćje. Molim te da to uradiš.“
Uzeo sam ovlašćenje i krenuo istog trenutka. Kamo sreće da nisam. Kada sam stigao, u četiri sata poslije podne, riješio sam se malo odmoriti. U devet sati, sam uzeo telefonski imenik i potražio broj koji mi je dala. Kamo sreće da ga nisam tražio! Možete li pretpostaviti ko je bio na tom broju? Moja prijateljica! Rekao sam: „Da?“, a ona: „Došla sam da ti bolje pojasnim stvari. Dragi, dođi u taj i taj apartman.“ Istog trena sam otišao i zatekao je u prozirnoj i izazovnoj odjeći. Ko god bi je vidio u takvoj odjeći, ne bi se mogao kontrolirati, osim onoga koga Allah zaštiti. Zagrlila me je i počela ljubiti i dodirivati. Zaboravio sam se i imao odnos s njom, počinio sam blud. Produžio sam rezervaciju na deset dana i svo vrijeme ostao s njom.
Nakon toga smo se istim avionom vratili sjedeći zajedno. Letjeli smo, a nismo bili svjesni da je Uzvišeni Allah iznad nas. Izgubili smo osjećaj o Njegovom postojanju. Ovako smo proveli punu godinu. Imali smo odnose u njenom stanu, ali je često dolazila i u moj, skromni stan. Jednog dana sam s bratom bio u Rijadu, prijestolnici Saudijske
Arabije. Allah je odredio - imali smo saobraćajnu nesreću. Brat je iskrvario, a meni se nije dogodilo ništa, hvala Allahu. Imao sam svega nekoliko neznatnih povreda. Ljudi su se okupili oko nas, došla su ambulantna kola.
Prebačeni smo u obližnju bolnicu. Brata su odmah uveli u operacionu salu. Doktor je tražio da mu dam krv, jer smo istih krvnih grupa. Odgovorih da sam spreman. Odveli su
me do transfuzione sale i uzeli malu količinu zbog provjere. Bio sam siguran u sebe. Ni na um mi nije padala žena s kojom sam imao seksualne odnose. Nakon analize, uđe doktor tužnog lica. Ja ga upitah:
- Doktore, šta se dogodilo mome bratu? Molim te, reci mi!
- Sinko, molim te da budeš čvrst vjernik u Allahovu odredbu.
Ustao sam sa kreveta i uzviknuo:
- Je li brat umro, je li umro?
- Ne.
- Šta se, dogodilo?
- Tvoja krv je zaražena HIV-virusom.
To me je ošinulo poput munje. Kamo sreće da se zemlja otvorila i progutala me. Kada mi je ovo doktor rekao, onesvijestio sam se. Pošto sam malo došao sebi, upitah doktora:
- Jesam li stvarno bolestan od te neizlječive bolesti? Allahu, od kada sam u takvom stanju?
- Još nisi bolestan, samo nosiš virus koji će bit u tebi cijelog života.
Dva dana po nesreći, brat je preselio. To me je jako rastužilo. Nije mi bio samo brat, već i iskreni prijatelj koji me je, od prvog trenutka, savjetovao da se klonim ove žene, jer sam mu ispričaoza našu vezu.
Deset dana nakon bratove smrti, pozvala me je prijateljica i rekla:
- Dragi, gdje si ti? Prošlo je puno vremena...
- Šta želiš?
- Šta ti je?
- Poginuo mi je brat u saobraćajnoj nesreći i žalostan sam
zbog njega.
- Kada te mogu vidjeti?
- Više se nećemo viđati.
Otvoreno sam joj rekao da je volim, ali da se više nećemo viđati, jer joj ne želim nanijeti zlo. Upitala me je zbog čega, ispričah joj za virus. Upitala me je da li sam imao odnos s drugim djevojkama, što sam negirao. Opet me je upitala da li sam ikada primao krv odnekoga, što sam odbacio. Tada reče:
- Znači, moja namjera se ostvarila!
- Kakva namjera, ženo?
- Želim se osvetiti svim muškarcima zato što su uzrok moje bolesti. Vidjet će to! Ti si prvi, a ostali su na putu.Zatim me je pljunula i spustila slušalicu. Rekao sam:
- Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik. Ti, ženo, imaš sidu!
Ostale riječi ne želim spominjati kako vam ne bi povrijedio osjećanja. Sada imam 32 godine i još se nisam oženio. U dvadeset devetoj godini sam bio pred ženidbom i tada sam se razbolio od ove bolesti. Majka i braća i dalje insistiraju da se ženim. Odbijam, jer sam zarobljenik ove opake bolesti. Oni to ne znaju, a ja je ne želim prenijeti na suprugu i djecu. Obzirom da sam najstariji, otac me je želio oženiti, ali je umro i ne dočekavši ispunjenje želje. Čak mi i kolege s posla stalno spočitavaju da se trebam ženiti.
Sada sam pod velikim duševnim umorom. Imam 55 kg, iako sam prije bolesti imao 68. Sve to zbog duševnog stanja i opake bolesti koja će mi prije ili poslije okončati život.
Iskreno sam se pokajao, klanjam namaze i napamet učim Kur’an, iako je, možda, kasno.
Ovo pismo šaljem svim muslimanima, braći i sestrama, ne bi li se klonili svega što srdi Allaha, kao što je nemoral i druge zabranjene stvari. Šaljem svoj savjet internetom i novinama i kažem: "život je lijep i njegova slast je ljepota, ali je pokornost Allahu ljepša... Nije slast u nekoliko minuta spolnog odnosa na nedozvoljen način, koji uništavaju tvoj život i bacaju te u Džehennem i probleme koje
ja danas, i svaki dan, preživljavam."
Ovu priču sam napisao iz ljubavi prema vama i straha za vas od prljavih bolesti. Želim da vas ova moja priča približi Allahu i pojača vaše vjerovanje, pa da vas šejtan ne može zavesti. Očekujem da ćete moliti Allaha za moje izlječenje. Molim Ga da nagradi svakog ko pomogne širenju ove priče.
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
