Zivot je vrijeme izmedju ezana i namaza. odgovorio je dedo unuku. Medjutim, djecaka odgovor nije zadovoljio pa je dalje pitao:
Kako to? Pa zivot nije tako kratak?! Dedo mu je na to rekao:
Da, da, moje dijete, zivot je zaista tako kratak… te je nastavio govoriti: Postoji ezan bez namaza, a isto tako postoji namaz bez ezana, a zivot se odvija upravo izmedju toga dvoga. Ne razumijem... Reci mi dedo sta pod tim podrazumijevas? Sjecas li se kada smo prosle sedmice tvome novorodjenom rodjaku Aliju proucili ezan na uho?
E to ti je ezan bez namaza. Ma to znam, uzbudjeno je rekao unuk dedi. Ali, reci mi sta je namaz bez ezana? E to ces saznati kada ti dedo umre.
Zivot je uistinu kratak, pa iskoristimo ga u dobra djela zudeci za Allahovim zadovoljstvom i Njegovom nagradom
Hurmuz (jedan od poznatih perzijskih vojskovoda) je zarobljen i doveden halifi Omeru ibnul-Hattabu, r.a., koji tada nije bio u svojoj kuci. Cuvar koji je doveo Hurmuza tražio je halifu Omera i zatekao ga kako spava glave položene na savijeni ogrtac. Kada ga je Hurmuz ugledao (kako spokojno spava bez ikakve straže ili garde), rekao je:
„Ovo je lahka i ugodna vlast, uspostavio si pravdu, pa sad mirno spavaš. Služio sam cetverici perzijskih careva koji su imali krune na glavama, pa niko na mene nije ostavio poseban utisak ili izazvao osjecaj divljenja kao ovaj covjek sa ogrtacem.“
II
Uveo Alim ucenika u praznu sobu,bjeli zidovi, samo jedna tacka na zidu.
''Sta vidis?'' upita Alim.
''Vidim lijepu cistu sobu.''
Udje drugi ucenik i njega Alim upita:
''Sta vidis?''
"Vidim crnu tacku",rece ucenik.
"Ti prvi, kod ljudi cjenis dobro,a ti drugi .. ti samo trazis i primjecujes mahane!!"
Bila jedna grupa žabica koje su se htjele natjecati.
Željele su se popeti na vrlo visoku kulu.
Došlo je mnogo gledaoca za gledaju utrku i daju podršku žabicama.
Utrka je počela...
Ali...
Nitko od prisutnih gledaoca nije vjerovao da će neka žabica uspjeti doći do vrha kule. Klimali su glavama i govorili:
"Joj, to je jako teško!!! Nikad neće uspjeti!"
Ili:
"U tome neće uspjeti, jer je kula veoma visoka!"
Žabice su počele zaostajati...osim jedne, koja je brzo puzila sve više i više...
Gledaoci su vikali:
"To je jako teško! Nitko neće tako visoko dospjeti!"
Jedna po jedna žabice su odustajale i okretale se natrag...
Osim jedne koja je ustrajno išla naprijed... Nije se htjela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim te jedne žabice, koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci, željeli su saznati kako je uspjela napraviti ono što su ostali smatrali nemogućim.
Jedan je gledatelj pristupio žabici i upitao je gdje je uzela toliko snage da izdrži do samog vrha.
Tada se pokazalo:
POBJEDNIČKA ŽABICA JE GLUHA!!!!!
Prenosi se da je skupina haridzija sa isukanim sabljama dosla kod imama Ebu hanife dok je sjedio u mesdzidu i prijeteci mu rekla:
""O Ebu Hanife, postavit cemo ti dva pitanja, pa ako odgovoris spasio si se, a ako ne odgovoris, ubit cemo te!"
" Ebu Hanife im rece: ""Pitajte slobodno!"
" Zatim jedan od njih rece: ""Ljudi nose dvije dzenaze prema groblju. Jedan mejt je covjek koji je pio alkohol i umro u pijanom stanju, a drugi mejt je zena koja je zatrudnjela u bludnoj vezi i umrla je prije nego se pokajala. Jesu li oni vjernici ili nisu?"
" Nakon toga Ebu Hanife upita njih: ""Jesu li bili Zidovi?" "Nisu", " odgovorise. ""A jesu li bili krscani?" "Nisu." "A jesu li bili vatropoklonici?" "Nisu." "A koje su onda vjere bili?" "Bili su muslimani", " odgovorise haridzije. ""Pa sami ste dali odgovor" ", rece im Ebu Hanife...
Haridzije zatim upitase: ""A jesu li oni u Dzennetu ili Dzehennemu?" " Imam Ebu Hanife im rece:
""Odgovorit cu vam rijecima Ibrahima a.s.: " "Ko me bude slijedio on je moj, a ko mi bude nepokoran, pa Ti zaista oprastas i milostiv si."
"i rijecima Isaa, a.s.: " "Ako ih kaznis robovi su Tvoji, a ako im oprostis pa Ti si uistinu Silan i Mudar." Poslije takvog odgovora haridzije su otisle pognutih glava iz mesdzida
Bio jedan covjek i imao sina. Sin mu poraste za skolu, ali u skolu nece nikako da krene.
-Necu, necu, pa necu! - plakao je.
Bice-nece, na kraju otac popusti.
Poraste dijete u mladica i stasa za zenidbu. Kaze sin ocu:
- Daj mi para sad hocu u skolu!
- E, sine moj, sad je kasno. Ti treba da se sada brines za zivot, a ne za skolu.
- Hocu, hocu, hocu - navaljivao je sin - hocu, i naci cu covjeka koji ce me nauciti svemu za tri dana.
- Ne moze, i ne postoji takav covjek- odgovarao ga je otac - ljudi uce i sedamdeset godina pa nauci ne mogu da stanu na kraj.
- Mogu, naci cu ga, daj mi pare!
Otac na kraju pristade i dade mu pare. On krenu na put. Isao je, isao i dosao do jednog grada. Ne udje u grad vec sjede ispod puta, izvadi iz torbe hljeb i poce da jede.
Putem naidje jedan starac i upita ga:
- Mladicu, gdje si krenuo?
- Idem u svijet da trazim covjeka koji ce me nauciti znanju za tri dana.
- Ej, ja sam taj covjek, odvescu te na jedno mjesto gdje ces sve nauciti za tri dana.
Krenuse putem pored grada. Mladic se bio umorio od dugog putovanja i stalno je zastajkivao. Pred vece dodjose do jedne poljane. Velika poljana. Na njoj nigdje nista nema, ni drveta, ni kamena, samo jedna dzamija. Krenu onaj covjek prema dzamiji i mladic za njim. Otvori on dzamiju, uvede mladica i rece mu:
- Sjedi ovdje i cekaj dok ja ne dodjem.
Ode on. Zatvori vrata za sobom. Osta mladic sam u dzamiji. Gledao je bijele i prazne zidove. Na nekoliko coskova visila je paucina. Iznad prozora bili su ispisani harfovi. Brzo pade noc. Leze ispod prozora i zaspa. Ujutru ga probudi sunce. Ustade i pridje do prozora. Protrlja oci i pogleda napolje. Kad vidi kasapi nose meso na ledjima i vjesaju ga ispod prozora. Polovina mesa se zacas ucrvlja. Zatim naidje neki narod i poce da kupuje meso. Jedni kupuju crvljivo, a drugi zdravo. Brzo se rasproda to meso i ponovo posta sve pusto kao sto je i prije bilo.
Prodje prvi dan i nista se vise ne pojavi i ne dogodi na pustoj poljani.
Mladic je setao od zida do zida, jeo suh hljeb i zanocio drugu noc.
I drugo jutro ponovo proviri kroz prozor. Ugleda jednog starca, da starije stvorenje ne moze biti, brada mu pala do pojasa, ide i nosi nekakvo ogromno breme na hrbatu. Toliko je veliko da ga niko ne bi mogao ni pomjeriti a kamoli nositi. Starac ide poljanom, pogurio se, ali i to mu je malo vec svaki cas se savija i kupi slamcice i baca ih povrh sebe.
Mladic gleda i cudi se: "Fala bogu, kako ovaj starac nosi ovoliki teret i jos mu je to malo pa baca novi", okretao je polako glavu i pratio starca koji zamace sa vidika. Poljana ponovo posta pusta bez igdje icega.
Dodje jutro trece, probudi se mladic i odmah pogleda kroz prozor. Odjednom usred polja stvori se jedna djevojka. Ljepse na svijetu ne bjese od te djevojke. Stvori se i jedan mladic. Djevojka poce da bjezi poljem, a mladic da je tjera. Niti ona moze da pobjegne, niti on moze da je stigne. Trce poljem i tako zamakose.
Ni tog dana se vise nista nije dogodilo. Pade noc i mladic zanoci. I cetvrto jutro pogleda kroz prozor. Pojavi se onaj covjek sto ga je doveo do dzamije, dodje i otkljuca vrata.
- Jesi li se omrazio?
- Vala dosta.
- Jesi li nesto vidio?
- Kako da ne. Prvo jutro sam vidio kasape koji su donijeli neko meso ispred prozora i narod koji to odmah kupi. Vidio sam da se ono meso pretvaralo u dva dijela, jedan u crvljivo, a jedan dio u zdravo meso.
- Sinko, nije to bilo crvljivo meso. Sve je bilo ispravno. Ali oni koji su na neposten nacin zaradili pare, njima se svjeze meso pretvaralo u crvljivo. Oni su te pare zaradili na haram i prevaru - rece covjek, pocuta malo pa upita:
- A sta si vidio drugo jutro?
- Vidio sam jednog starca kako nosi ogroman teret. I to mu je bilo malo pa je po poljani skupljao slamčice i bacao ih na sebe.
- Sinko, nije ono nikakav teret ovog svijeta - drvo i kamen- vec grijehovi koje je zaradio za zivota. On je ubijao ljude, lagao, pljackao, svasta radio, i sve je to njegovo breme. A nije se popravio i pokajao ni u starosti vec je i dalje neposteno zivio. Ali posto je bio onemocao, nije bio u stanju da ucini neki veci grijeh, vec mali, pa sakuplja slamčice i baca ih na sebe - objasni mu covjek - A treceg jutra sta si vidio?
- Treceg jutra vidio sam nesto cudno. Stvori se jedna djevojka, a zatim i jedan mladic. Djevojka poce da bjezi a mladic da je tjera. Ljepse sta od te djevojke nijesam vidio. Bjezala je poljem a mladic za njom. Niti ona moze da pobjegne, niti on da je stigne.
- E, i to si vidio. Ono nije bila djevojka vec slika ovog svijeta. A mladic - to smo mi, nase oči. Mi se borimo da uhvatimo ovaj svijet. Stalno jurimo, a on nam izmiče. I tako nam dodje smrt. Oči su uvijek gladne One bi htjele sve da uhvate. One tjeraju nasu dusu da čezne. A sad sinko, - zavrsi čovjek - idi kući. To je čitava nauka zivota. I nemoj da se ogrijesis, da ucinis zlo, da trazis ono sto ne mozes da uhvatis.
Jednoga dana Timur-Lenk objavi da hoce da upozna najhrabrijeg covjeka u mjestu.
Niko se ne usudi da se javi zato sto niko nije znao sta se iza toga krije.
Najzad ljudi zamolise Nasrudina da se on javi.
Rekose:
-Ti znas najbolje njegove cudi,pa ces najbolje uraditi sto bude trebalo!
Hodza se zaista javi.Timur -Lenk je htjeo da iskusa hrabrost najhrabrijeg mjestanina pa zapovijedi da se skupi svijet na jednoj poljani.Dodje i Timur-Lenk sa svojom pratnjom.Potom dovedu Hodzu na sred poljane da sluzi kao cilj na kome ce jedan strijelac da pokazuje svoju vjestinu.Strijelac nanisani i odape,a stijela prodje izmedju Hodzinih raskrecenih nogu.Zatim Hodzi rekose da raskrili ruke.Ovaj put strijela prodje tacno ispod pazuha,tako da probi rukav Hodzina ogrtaca.Iako se Hodza veoma uplasio,on nije dao da se to vidi na njemu.Najzad,za trecu probu trebalo je da se Hodzi strijelom pogodi kapa na glavi.Hodza premre od straha.Strijela probi vrh Hodzine kape i proletje kroz nju.
Timur-Lenk veoma pohvali Hodzinu hrabrost,pa ga bogato darova novcem i jos zapovijedi da mu se mjesto probijenog ogrtaca i kape dade nova kapa i ogrtac.Nasrudin se lijepo zahvali na daru i dodade:
-Molim te,gospodaru,naredi da mi se dadu i caksire,pa da bude potpuno odijelo!
Na to Timur-Lenk rece:
-S nase strane nije tvojim caksirama nanesena nikakva steta!
-Dobri gospodaru-rece Hodza -s vase strane,doduse,nije nanesena nikakva steta mojim caksirama,ali im je zato nanesena s moje strane: sad se one moraju najprije dobro oprati.
Mali djecak je pitao svoju majku:
«Zasto places?»
«Zato sto to moram..», odgovorila je majka.
«Ali, ne razumijem...», rekao je djecak.
Majka ga je zatim zagrlila i rekla: »Nikad i neces razumjeti...»
Djecak je poslije upitao svoga oca: «Zasto mama nekad place bez razloga?»
«Pa sve zene placu bez razloga..», nehajno odgovori njegov otac. Ali, djecak se jos uvijek pitao zasto zene placu ,pa se uputio do jednog starog mudrog sejha... »On sigurno zna odgovor.», pomislio je.. »O, ucitelju, zasto zene zaplacu tako lahko?»
Sejh mu je odgovorio:
«Kad je Allah swt stvarao zenu, On je ucinio da ona bude veoma posebna. Ucinio je njena ramena dovoljno snaznim da mogu iznijeti svu tegobu svijeta, ali istovremeno i tako njeznim da mogu pruziti utociste. Dao joj je snagu toliku pa ona moze izdrzati teskocu porodjaja i bol koji joj i poslije zadaju njena djeca. Dao joj je i snagu pa ona nastavlja da ide dalje i kad svi odustanu i ona se brine o svojoj porodici i kroz bolesti i teskoce, bez da se na to zali.
Dao joj je i osjecajnost toliko veliku, pa ona voli svoju djecu pod svim uslovima, pa i kad je oni zestoko necim povrijede. Podario joj je i snagu da izdrzi pomazuci svog supruga i pored gresaka koje on cini i svorio je nju od njegovog rebra, jer ona je ta koja stiti njegovo srce. Dao joj je i mudrost, pa ona zna da dobar muz nikad nece namjerno povrijediti svoju zenu, vec da je to nekad samo ispit njene odluke da ostane s njim bez kajanja. I, na kraju, dao joj je i suze. To je samo njeno, posebno samo za nju da to korist kad joj zatreba. Ona za to ne treba razlog i ne treba to nikome da objasnjava. To je nesto njeno.»
«Vidis sinko, ljepota zene nije u njenoj odjeci koju nosi, nije u izgledu njenog lica ili u nacinu na koji ceslja kosu. Ljepota zene je u njenim ocima, jer to su vrata njenog srca, mjesta gdje ljubav stanuje.»
Mali djecak je otisao i vise nikoga nije to upitao...
Putovao Isa a.s. sa jednim čovjekom pa pošto silno ogladniše i dođoše u blizinu nekog sela Isa mu reče davši mu nekoliko novaca:
- Idi i nabavi nam nešto za jelo!
Čovjek ode a Isa se pripremi za namaz i poče da klanja. Kada čovjek dođe donese sa sobom tri pogačice i sjede isčekujući da Isa završi svoj namaz, a kako mu se to čekanje odulji on pojede jednu pogaču.
Isa je, kada je čovjek dolazio, primjetio da on nosi tri pogače, a kada završi namaz vidje da imaju samo dvije te on upita čovjeka:
- Gdje je ona treća pogačica?
Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio!
Onda oni pojedoše te dvije pogače i krenuše dalje. Kasnije naiđoše na krdo gazela koje su pasle travu i Isa pozva jednu gazelu koja im odmah sama dođe. Oni je zaklaše i jedoše koliko im je bilo potrebno, pa onda Isa reče tom čovjeku:
- Tako ti onoga koji ti je omogućio da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogaču?
Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio!
Oni krenuše dalje i dođoše u neko selo a Isa pozva Uzvišenog Allaha da im dadne nekog ko će ih izvijestiti o tom selu. Allahovim izunom i moći jedna cigla progovori i izvijesti ih o svemu što je Isa pitao i htjeo da zna. Čovjek koji putovaše s njim se čudio svemu tome, a Isa ga opet upita?
- Tako ti onoga ko ti je dao da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogačicu?
Čovjek opet odgovori: - Samo dvije pogače su bile!
Nakon što su krenuli dalje naiđoše na jednu rijeku a Isa uze čovjeka za ruku i pređoše preko rijeke hodajući po površini vode. Čovjek začuđeno uzviknu:
-Subhanallah!
Isa ga i tada upita za onu treću pogaču, a čovjek opet jednako odgovori da su samo dvije pogače i bile!
Idući dalje naiđoše na napušteno selo, a na sred sela tri velike gomile pijeska. Isa tada reče: - Sa Allahovim izunom budi zlato!
Na veliko čuđenje tog čovjeka sve tri hrpe pijeska se pretvoriše u tri hrpe zlata, a Isa dalje reče:
- Jedna hrpa meni, jedna tebi, a treća onom ko je pojeo onu treću pogaču!
Tada čovjek uzviknu: - Ja sam pojeo onu treću pogaču!
Isa mu dade sve tri hrpe zlata i napusti ga te ode svojim putem, a čovjek ostade ne znajući kako toliko zlato da ponese sa sohom.
Tuda naiđoše tri čovjeka, razbojnika, pa kada ga vidješe sa tim zlatom ubiše ga kako hi sve uzeli sebi. Onda jednog između sebe poslaše u susjedno selo po hranu, a kada on ode reče jedan od one dvojice što ostadoše drugome: - Kada onaj dođe ubićemo ga i svo zlato podijeliti između nas dvojice! - Drugi razbojnik se odmah složi s tim.
Što se tiče onog trećeg, on ode razmišljajući kako da se riješi svojih ortaka. Tako odluči da u hranu koju im donese stavi otrova, pa kada je njih dvojica pojedu da se otruju.
On tako uradi, donese hranu, a ova dvojica ga po dogovoru ubiju a zatim pojedu onu otrovanu hranu pa i njih obojica umru!!
Kasnije Isa ponovo tuda naiđe pa kada ih četvoricu ugleda kako mrtvi leže oko onog zlata reče: - Ovako dunjaluk postupa sa onima koji se samo za dunjaluk bore!
Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:
- A šta ti je to u vrećama?
- U jednoj je žito a u drugoj kamenje - odgovori seljak. - A šta će ti kamenje? - opet će građanin. - Da mi ne kriva tovar! - mudro će seljak.
- Ama, zamila Boga - reče gradanin - kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja. Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!
- E, Bogami ima zapravo - reče seljak - ja se nikad ne bi toga sjetio. Vala si ti neka pametna glava. Nego deder mi pomozi pa da tovar pretovarimo.
Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.
- Sami Bog te meni posl’o, - reče seljak građaninu - vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan. De mi bogati reci kol’ko ti imaš konja?
- Nijednog? - reče građanin.
- A krava?
- Nijednu!
- Ovaca?
- Ništa!
- Kuću, belćim, imaš?
- Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! - odgovara građanin.
Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.
- Ama, šta to uradi!? - upita građanin.
- Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet - reče seljak - ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta. Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! - reče mudro seljak.
Jednom je u plemenu Izraelićana živio jedan pobožnjak. Ljepota, privlačnost, i maniri bijahu sakupljeni u njemu... Njegov zanat bio je pletenje korpi... Ručno ih je pleo, zatim prodavao i na taj način zaradjivao za život...
Jednog dana, kao i obično, izasao je sa svojim proizvodima. Put ga je vodio pored kapije vladara... Kada je prolazio tim krajem, jedna sluskinja ga je ugledala i odmah obavijstila svoju hanumu:
-Vlasnice moja! Ovim putem prolazi takav čovjek, do danas ne vidjeh ljepšeg od njega! Šeta sa korpama u rukama...
Hanuma naredi:
-Idi i odmah ga dovedi u konak!
Sluškinja poletje kao ptica i kada sustiže prolaznika, reče:
-O, čovječe, sreća ti se osmjehnula. Žena našega sultana želi od tebe uzeti korpu... Hajde, dodji!
Monah, odmah za djevojkom udje kroz kapiju konaka. Kada hanuma ugleda ljepotu i sjaj njegova lica, obuze je čudjenje:
-Ti od sada pobacaj te korpe! Obuci ovu odjeću i namiriši se ovim prelijepim mirisima...Od sada te nećemo ostaviti da se tako mučiš!
Ovom čistom čovjeku žena ponudi nešto što je haram, pa on odbi svim svojim bićem i poče se koprcati kao da je zec u lavljim kandžama:
-Ja nisam čovjek koji će poći putem kojim ti želiš!
Žena se veoma naljuti:
-Ako ne želiš, onda ne možes izaći odavde!
Monah reče:
-Ali, ja se bojim Allaha!
Žena bez morala nije htjela da čuje ovakva opravdanja. Odmah je naredila:
-Zaključajte kapije!
Kapije se zalupiše, a poboznjak se nadje u jednoj teškoj zamci ili će podnijeti teret ovog zindana ili će ispuniti želju pomahnitalr žene.. Upitao je:
-Ženo!... Imali neko mjesto nad ovim vašim dvorcem?
-Naravno da ima!
-Onda me odvedite na sprat!
-U redu – reče vladarka i naredi da poboznjaka izvedu na krov. Bilo je to veoma visoko mjesto, jedino su se ptice mogle spasiti odatle. U suprotnom, pokušaj izbavljenja značio bi propast. Dobro je razmislio, a zatim se obratio svojoj duši:
<em>-O, dušo moja! Mnogo godina tražiš Gospodarovu milost! Za nju si dan-noć radila. Sa da je takva noć došla, za jedan tren će ti uništiti sve što si zaradila. O, dušo moja! Vallahi, ako ti dodje podvala ove noći, spalit će ti sva dobra djela i ti ćeš crnog lica stati pred Allaha!</em>
Nakon ovoga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellam, je nastavio:
-Ta pobožna osoba spremala se da se baci sa krova. Uništit će sebe, ali se neće pobuniti protiv svoga Gospodara... Uzvišeni i Milostivi Allah, dž.š., je naredio: ''O, Džibrile! Moj rob, da bi pobjegao od Moje srdžbe i od pobune protiv Mene, želi da se baci sa krova... Potrči, dočekaj ga krilima da mu se kakva nezgoda ne desi!'' Sultan melek u trenu stiže na to mjesto i otvori svoja krila. Poput nježne majke spustio ga je na tlo... Ne oklijevajući ni trena, poboznjak otrča svojoj ženi. Nažalost, ruke su mu bile prazne,a i sunce je bilo pred zalaskokm... Pokucao je na kapiju. Iznutra je došao glas: ''Ko je?''Odgovorio je: ''Ja sam!...Brzo otvara!'' Kapija se otvorila, ušao je unutra i duboko udahnuo... Žena ga je gledala očima ispunjenim strahom:
-''A gdje su ti pare od prodatih korpi?''
Pobožni čovjek obori glavu i reče: ''One nam nisu donijele novaca!''
-''Svaki dan su donosile, a kako to da danas ne doniješe?''
-''Današnji kupac je bio neko ko je neprijatelj duši...''
-''Dobro, a šta ćemo jesti večeras?''
-''Bit ćemo strpljivi. Sabur je, uistinu, veoma lijepa hrana!... Ti odmah podloži furunu!''
-''Kakve li koristi od podlaganja prazne furune?''
-''Kada komšije ugledaju da nam furuna ne gori, zauzet će se oko nas. A tako nešto nam se ne bi svidjelo.''
Zbunjena žena se otetura do furune i zapali vatru... Nešto kasnije zalupa kapija. Bila je to komšinica koja je došla da uzme malo žara. Otvorili su joj i rekli: ''Furuna gori, idi i uzmi koliko hoćeš vatre!'' Žena udje, obavi posao i, izlazeći kroz kapiju, reče: ''Vidim da sjediš i razgovaraš sa svojim mužem, ali hljeb u furuni samo što ti nije zagorio...'' Ali, zar u furuni nije bilo ničega?... Žena je ustala i otrčala do ognjišta... Šta je ovo!? Furuna je bila ispunjena hljebom, i to takvim hljebom kakvog do tada nisu vidjeli...
Pruži ruku i uze hljeb koji je mirisao kao mošus, zatim ga odnese svome mužu i reče:
-''O, čovječe lijepe naravi!...Ovaj poklon tvoga Gospodara pokazuje da si pred Njim veoma voljena i cijenjena osoba... Učini dovu Allahu da nam ostatak života prodje u izobilju i rahatluku!''
Pobožnjak svoje duboke oči usmjeri ka očima svoje žene i reče:
-''O, ženo, budi strpljiva u ovom stanju!''
Nažalost, ova žena nije bila neko ko će se uhvatiti za uže sabura: ''Ti učini dovu svome Gospodaru...''
Pobožnom čovjeku nije ostalo ništa drugo, ustao je, klanjao namaz, naslonio je svoje čelo na zemlju i zamolio Milostivog Gospodara: ''O, Milostivi! Moja žena me primorava na traženje, pa joj podari izobilje... Ti si svemu kadar, Ti uistinu poznaješ i moju unutrašnjost i moju spoljašnjost.''
Ne podigavši glavu sa sedžde, tavan se odjednom otvori i odozgo se ispruži jedna ruka... U dlanu je držala rubin koji kao sunce obasja unutrašnjost kuće. Dok se ovo dešavalo, žena je bila u rukama dubokog sna. Pobožnjak je dotače nogom:
-''O, ženo, ustani, tvoj Gospodar te je učinio bogatom. Uzmi koliko ti je volja... Eto, tvoju sudbinu je obasjalo takvo sunce, niko ne vidje ništa slično ovome!''
Žena oprezno otvori oči: ''O, dobri čovječe, zašto žuriš? Zbog ovoga si me probudio?''
Čovjek joj odgovori: ''Da, zbog ovoga... Otvori oči i pogledaj u tavan!''
Žena podiže oči ka tavanu i reče: ''Ja sam u tom trenutku sanjala jedan san. Zlato je bilo u redove poredjano... Bilo je ćurseva koji su ukrašeni rubinima. Ali ugledala sam jednu prazninu i rekla: 'Čiji je ovo ćurs?' Odgovorili su mi: 'Pripada tvome mužu!' 'A kakva je ovo praznina?' 'Ova praznina nastala je uslijed tvoga traženja od muža...' Ja ne želim nešto što će na tvome dvrocu otvoriti rupu. Zbog toga čini dovu...'' Pobožnjak se opet pomoli... Odjednom se ona ruka izgubi sa vidjela... (Tenhbihu'l-Gafilin , Ebu'l-Les Semerkandi)
U ovom slučaju vidimo taj sjaj straha od Allaha, ljepotu u pobjedi nad nefsom, ljepotu u saburu i pokornosti Allahu... Dakle, ni jedna stvar koja je uradjena sa ihlasom neće biti izgubljena.
"A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju." (Ar-Rum, 60)
Nekad, za vrijeme babazemana, u Bosni se pronese haber da neki car, neđe u kaurluku, u nekakom dalekom devletu, ima nekaku čudnu želju. Car je, vele, dušak hasta, pa je tako u hastaluku zborio:
- «Sve sam u životu imao i sve sam vidio samo Boga ne vidjeh.»
Pozvao je car zato sve učenjake i svećenike iz svojega devleta i zapovjedio im da mu u roku od 30 dana ispune žeiju, to jest da mu u tome vaktu pokažu Boga inače će, ako to ne uspiju, narediti dželatima da im bašune s ramena odsijeku.
Istovremeno, car obeća dunja mal onome od njih, ili bilo kome drugome, ko mu žeiju ispuni.
Znajući da ca rnjihov nije maskaradžija, niti da za maskarluk znade, učenjaci i svećenici se po bijelu d unjaluku raziđoše, tražeći od svakog savjet šta im valja činiti kako bi glave kutarisali. Na jednome mjestu rekoše im da u vilajetu Bosni imade nekakav alimli - insan, koji svašta znade, pa ako im on hampu ne učini niko drugi im čare neće dati.
Hodili su oni, hodili, dok u Bosni ne nađoše toga alimliju. Ispričaše mu na kaku su azabu, a Murat, kako se zvao ovaj hićmetli Bošnjak, zamoll svoje musafire da mu daju vakta od sabaha, pa će im on tad rastabiriti šta im valja činiti.
U sabah, poslije sabah - namaza, pozva Murat svoje musafire, pa im veli:
- «Hajte vi vašem devlatu i ne berite gaile zato što vaš car traži da mu ispunite ono što se nemere ispuniti. Kad bidne ova vada, oni rok, što vam je ostavio, iziđite pred njega i samo tri puta avazile recite: LA ILAHE ILLALLAH!, i ništa vam se neće desiti. Začudiše se oni, ali kako nejmadoše kud, vratiše se u svoj devlet, pa kad dođe oni dan, što im je car odredio dokad da mu želju ipune, on ih pozva sebi. Prilaze oni carskome prijestolju, kad - ono sve dželati okolo, u četiri reda. Car nih upita mogu li mu žeiju ispuniti, a oni svi sageli glavu i šute. Taman car zausti da dade tembih da ih posjeku, a oni u jadan mah, avazile, zavikaše:
- «LA ILLAHE ILLALLAH!»
Car se zabramedeti jer bi mu šuhveli šta li oni to govore. Pomisli da mu oni to nekako želju ne ispunjaju, pa poče svoju bašunu dizati uvis, kolutati očima i gledati uokolo da se negdje nešto neobično ne vidi.
Ali, kako se ču ono: LA ILLAHE ILLALLAH, u taj mah iza jednoga zara pojavi se Murat Bošnjak i progovori:
- «Čestiti care, dopusti da ti ja želju ispunim.»
- «Dobro» - reče car – «ali znaj, ako mi želje ne ispuniš, ostaćeš bez bašune.»
- «Peke, peke» - odgovori Murat. – «Samo, čestiti care, prije toga treba da i ti izgovoriš: «LA ILAHE ILLALLAH.»
Car to u čini, a Murat ga, onda, zamoli da iziđu u aviliju. Kad se nađoše na avliji, Murat pokaza caru rukom prema Suncu i reče:
- «Pogledaj tamo, padišahu.»
Car okrenu glavu prema Suncu, pogledavši na trenutak u njega, ali se trže i rukama pokri lice.
- «Ahh, ahh» - izusti car – «pa ti me hoćeš oćoraviti, kako da gledam ono što niko ne more pogledati.»
- «Čestiti care» - obrati mu se Murat – «to što si sad htjeo pogledati, djelo je Velikog Boga, jedna zehra od Njegovih nebrojanih djela. To je samo mali sjaj i bljesak one vatre koju je On upalio. No, ni tu zehricu tog Božijeg djela tvoje oči nisu kadre pogledati, pa kako bi onda mogao vidjeti Tvorca i Gospodara toga svjetla. Kako bi ti svojim slabim i suznim očima mogao gledati u Njega kad ne mereš ni u bogdicu Njegova djela da pogledaš. Zato, čestiti care, ako hoćeš vidjeti Boga, potražl ga u prsima svojim i u džanu svojemu.»
Caru se ovo plaho dopade, pa reče Muratu:
- «Dobro, pametan si insan, ali još nisi spasio svoju bašunu. Zato, da mi reci kako je bilo prije Boga?»
Murat zastade, avazile la ilallahe illallah prouči, kako bi ga car čuo, pa će caru:
- «Nemoj se padišahu uvrijediti, ali de počni brojati.
Car od poče: - «1, 2, 3, 4, 5... « - a Murat ga ustavi, govoreći:
- «Jok, jok tako, čestiti caru. Počni da brojiš, ali jok od 1 nego ispred 1.»
Car se zamisli, pa odgovori:
- «Tako nešto je nemoguće, prije jedan nejma ništa niti ja mogu što zamisliti tamo.»
- «Tamam je tako, čestiti padišahu» - potvrdi Murat i nastavi – «tako se i prije Velikog i Vječitog Boga ne da ništa ni zamisliti.»
Caru se i ovaj Muratov odgovor plaho dopade, ali carski nam mu ne dade da odustane, pa će ponovo Muratu:
- «Spasio si svoju bašunu ali, de mi reci šta radi Bog?»
- «Peke, peke, padišahu» - ponovo će Murat. – «Samo, da bih ti na to pitanje odgovorio, moramo promijeniti ćispeta, hoću rijet de, ti obuci moj ćispet, a ja ću tvoj.»
Car se zabremedeti, ali pristade. Kad zamijeniše ćispet Murat se, onda, ispe na carsko prijestolje, stavi krunu, uze ono carsko žezlo, pa će zavikati caru:
- «Ovo što ja i ti učinjesmo u ovaj čas, čestiti pedišahu, to Veliki Bog radi vazda. Jedne uzdiže, a druge hašer čini, hoću rijet - obara.»
Siđe Murat sa carskoga prijestolja, vrati caru njegov ćispet, a od njega uze svoj i tamam naumio krenuti, kad car odiže ruku, ustavi Murata i upita:
- «A šta bi ono, kako bi ono što si mi rekao da izgovorim dolje na avliji?»
- «Aaa, je li ono: LA ILAHE ILLALLAH» - ponovi car, a za njim i svi oni učenjaci i svećenici što stajahu okolo prijestolja carskoga.
- «Čestiti padišahu, to su Božije riječi, a nama ljudima ih je prenio Božiji poslanik Muhammed, a. s. One poručuju: Nejma drugog Boga osim Allaha. Ko ih izgovori postat će Allahov Štićenik i Boga će vazda vidjeti u svojem u džanu.»
Oni učenjaci i svećenici što okolo cara stajahu, zavikaše, a car prihvati:
- «LA ILAHE ILLALLAH!»
Tako Murat ispuni carevu želju, a car ga upita:
- «Šta hoćeš za pešćeš, moram pešćešiti tvoj hićmet?»
- «Čestiti care» - odgovori Murat, - «dunja-mal si obećo, ali ja ti ne tražim ništa. Samo želim da svi tvoji podanici znaju reći: La ilahe illallah, da čitaju, Knjigu u kojoj je to zapisano i da po toj knjizi žive.
- «Želja će ti biti ispunjena!» - odgovori car.
Pripovijeda se da je u Carigradu nekada bio nekakav Turčin Bekri-Mujo kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši se sve popio i proćerdao tako da nikakvih drugih haljina nije imao osim jednog ćebeta kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare kapetine, kroz koju mu je perčin bio propao. Jedanput srete ga turski car na sokaku pijana i stane ga karati što je toliko blago propio i do takvoga sramotnog stanja dotjerao; no on se osorno osiječe na cara govoreći mu:
- Što je tebi stalo što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem; a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?
Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi da ga nije podgovorio ko drugi ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti i zato mu odgovori:
- Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njem oba carovati.
Mujo mu na to odgovori: - Dobro sutra ću ti ujutru donijeti novce. I tako se rastanu.
Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare, a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zarovjredi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se najprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu ništa ne pomaže onda rekne caru:
- Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti. Nego te molim da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš. Da nađem u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema, jednoga slijepa koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš i da ih lijepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.
Car na to pristane i odmah zapovjedi te se tako tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugoga, donese im se jelo i piće i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori:
- Hvala bogu i čestitome caru koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!
A bogalj ni pet ni devet, nego na njega: - Hrđo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijeli i vino da je crveno kad ne vidiš? Sad ću te nogom udariti!
Uz to siromah poviče: - Udri ga u moj odgovor, ja ću ta platiti.
Onda Bekri-Mujo progovori caru:
- Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napije, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce. Tako sam i ja juče bio stekao novce da kupim od tebe Stambol.
Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri-Muji i pokloni mu život. Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima i gledajući kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda; i tako zapovjedi te mu jedno veče donesu najljepšeg morskog vina pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutro, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže-bolje svi ljekari da liječe cara; no car kaže da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo, nego svi ljekari, već njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže kako je bolestan, i oda šta, i zapita šta de sad činiti; a on mu odgovori opet da pije ono što je i sinoć pio pak de ga odmah glava proći.
Car ga onda zapita:
- Pa što du činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli?
A Mujo odgovori:
- Opet pij nanovo.
- Pa dokle de tako trajati? - zapita car.
- Dok ne ogrneš ćebe ovako kao i ja - odgovori mu Mujo.
U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali vaiz nije došao. Svijet se osvrtao neće li ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da vazi. Je li bilo tako udešeno da on taj dan ne dođe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo bio u Azamiji, da on taj dan vazi, jer je bio nadaleko znan kao učenjak i vaiz, ne znam. Kako ne bi stalnog vaiza, nekoliko hodža zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednie vrijeme priča u Kufi. Napokon pristade i pope se na ćurs.
Svi su u nj uperili oči, a slijepi, i takvih na istoku ima uvijek dosta, pomalo su zakrenuli glavu ustranu da im uho na koje bolje čuju bude okrenuto prema ćursu.
Šejh Musaddik se pomolio Bogu onom dovom kojom se Musa pejgamber obratio Bogu da mu rasprostrani prsa i odriješi čvor s jezika, a onda prešao na začudnu priču o događaju koji se nedavno zbio u Kufi, gdje se naširoko prepričavao.
U Kufi je bio jedan trgovac vrlo bogat, koji je pošteno trgovao, lijepo zarađivao, ugledao sirotinju, davao robu i na veresiju, pozajmljivao i gotovinu bez kamata, a svijet mu se pošteno oduživao i nikad ga niko nije zakinuo, a ni on nikoga. Jednom trgovcu iz Basre dao je na veresiju dosta skupocjene robe i u tome je i umro, a da nije obavijestio ni sina koji je uza nj radio i naslijedio ga.
I taj njegov sin je trgovao, radio, stanovao u očinskoj kući, imao ženu i djecu i dobro živio. Jedno vrijeme je trgovina napredovala, a on, kao otac mu, dijelio, kupovao, zaimao i posuđivao drugima, neki vraćali posuđeno i oduživali se, a neki ga, namjerno ili slučajno, zakidali pa se u dugu zemanu desilo da je spao na najtanje grane. Čak mu se trgovina potpuno ispraznila, kuća ogoljela, pa je došlo vrijeme da nije mogao sebe i svoju kućnu čeljad ni prehraniti.
Smišljao šta da uradi pa odluči prodati kuću ne bi li se time neko vrijeme izdržavao, pa jeda jednom krene posao naprijed. All mu se nije dalo dati kuću na telala pa da se javno prodaie. Imao je jednog dobrog prijatelja pa ga poče tražiti da od njega uzajmi nešto malo novca dok ne proda kuću. Tražio ga je po svoj Kufi, a nigdje da ga susretne. Ni kući ga nije bilo. Gladan on, gladna mu kućna čeljad - mora ga naći pa gdje bilo da bilo. Pođe prema džamiji da klanja jer se primaklo vrijeme akšama, kad ugleda ahbaba kako nosi u ruci somun. Pozdraviše se, a trgovac ga odmah zamoli da mu pozajmi nešto novca dok ne proda kuću, a najprije je njemu nudi da je on kupi. Gladna su mu kućna čeljad, a i on, pa... Postiđen je oborio oči preda se, a prijatelj mu se popipa po džepovima, po pasu, ali kese s novcem nema.
Evo ti ovaj somun pa hajde kući, kad ste gladni, a ja ću ti poslije naći para koliko ti bude trebalo.
Zahvali se onaj trgovac, uze somun pa se uputi odmah kući. Podigao onaj somun do usta da odgrize barem zalogaj, a hljeb miriše kao duša. Ne, neće ga načinjati nego će ga cijela donijeti kući.
Tako misli trgovac i uputi se najbližim sokakom kući, kad niz sokak ide jedna žena, vodi dijete. Dijete kao švrače mršavo, izvalilo krupne crne oči pa njima jede onaj somun u trgovčevim rukama. Gurka mater i pokazuje na trgovčev somun. Kad dođoše uprema se žena zastade i zamoli trgovca da radi Allaha otkine samo zalogaj somuna jer joj je dijete gladno - i ne pamti kad su posljednji put jeli. Trgovac htjede otkinuti komad, ali kad ču da nisu odavno jeli, a on i njegova djeca su ipak nešto jučer pregrizli, dade ženi cio somun.
Dijete razvuče lice od veselja, a materi potekoše dvije suze kao dva alema niz obraze.
Pođe trgovac kući, all od umora i gladi ne rnože dalje pa se spusti ukraj ulice i poče razmišljati:
- Šta ja uradih? Kod kuće gladna moja djeca, gladna moja žena, ja gladan, a dadoh somun neznanoj ženi i njezinu djetetu. Jest da je sevab što sam nahranio gladnu ženu i gladno dijete, ali sam zgriješio prema svojoj porodici što sam ih ostavio da gladuju. Na jednoj strani sevab, a na drugoj grijeh. Ali nije to grijeh. I tu sam zaradio sevab, jer sam tuđina nahranio. To su tri sevaba. Dijete sam nahranio, mater mu nahranio, a treći je sevab što sam ono što je u onoj prilici bilo najpreče meni i mojoj čeljadi poklonio onima koji trpe kao i mi.
Šejtan mu je došaptavao da to i nije sevab, da je grijeh što je uradio jer je zanemario one koji su mu najpreči, koji ovise o njemu, a on, trgovac, odgonio ga je u mislima od sebe i bio raspoložen što je dijete nahranio, što je svojim darom obradovao majku koja nije mogla uzdržati suze zahvalnice, a nikakav alem kamen nije vrijedan kao iskrena suza.
Mrak se počeo spuštati nad zemlju kad eto ti onog njegova prijatelja što mu je dao somun, sav se oznojio i zapuhao se od umora i trke. Ugleda trgovca pa će kao izvan sebe:
- Gdje si, pobogu? Izgubih noge tražeći te... Svu sam Kufu obio, a tebe nigdje, kao da si u zemlju propao.
- Šta je, što me tražiš? Jesi li mi našao kupca kući?
- Kakav kupac, kakva kuća? Došao ti kući trgovac koji ti se zadužio kod oca, pa eno sad na tri deve donio blago, sav dug i hedije. Nije ni znao da ti je otac umro, pa hajde sad ti primi to imáće.
I tako trgovac opet zaimade i više nego što je prije imao. Radi i zarađuje, radi i dijeli. Čini dobra djela. Pravi se negdje džamija, svijet daje: neko groš, neko dva, neko dukat, neko dva, a on pedeset dukata. Gradi se negdje mekteb, svijet daje: neko dirhem, neko aspru, a trgovac sto dukata. Pravi se negdje medresa. Neko daje rijal ili dva, trgovac šakom zagrabi dukata i dadne.
Pa malo se i kao ponio, uzoholio se. Govori sam sebi: Vidiš kako ja to s draga srca dajem. Nisam kao drugi. Ne otkida mi se od srca kad dajem za hajirli stvar veliku paru. Koliko bi ljudi za nešto sakupljali po gradu ili po vilajetima pare da ja odjednom ne dajem obilato! A fala Bogu, i ide mi posao! Što više dijelim sve više imam - misli trgovac sjedeći na šiltetu, oslonjen na mekahne jastuke za leđima. Želudac probavlja ručak, vlažna toplota sklapa očne kapke, a trgovac sebe vidi na nekoj orgromnoj širini. Nepregledan narod je okolo, a nasred srijede su mizan-terezije.
Uh, pa ja sam ovo umro! Ovo je Mahšer. Eno se i ljudska djela vagaju. Vidi on kako se tasovi na terezijama dižu i spuštaju, kako otjelovljene duše lete u Džennet, a one druge, neuzubillah, vuku u Džehennem, kako se čuju izdaleka uzdasi, plač, jecaji i urlikanje, a on je miran - toliko je dobrih djela uradio, da nema brige ni straha. Kad dođe red na njega pravo će u Džennet.
I dođoše na red njegova djela: sevabi i grijesi. Jest da sevaba ima mnogo, all nekakvi su kao šuplji, bez sadržaja. Spuste se u tas od terezije oni dukati što ih je dao za mekteb, tas pretegne, a na onom drugom tasu se ukaže ona samohvalisavost trgovčeva koja je, makar i u mislima, popratila dar, pa se tezulja za sevabe digne, a ona druga pretegne. Metnu se sevabi od onih dukata što su dati za džamiju, za medresu, tas se spusti, a onda dođu na onaj drugi tas neke trgovčeve primisli kako je on zbilja dobar čovjek, kako je on to dao od svega srca, ali se u isto vrijeme čuje odnekud glas "To si ti uradio da se znadne da nije niko više od tebe dao", a tas sa sevabima opet se digne.
Zabrinuo se trgovac šta bi od njegovih dobrih djela. Izađe da to i nisu neka dobra djela jer su ih njihove primisli ogolile, pa se valja spremati onamo gdje se nije nadao, kao da nije ništa dobra ni učinio.
On sad čeka da će ga samo kakva šaka za perčin, pa s njim u gajjakujiju, kad se oču glas: "Ima li još išta što je trgovac za života uradio?" I oču se drugi glas:
- Ima! Dao je somun jednom djetetu kad je bilo gladno. - Dajte taj somun ovamo!
I somun se stvori na tezulji, a tezulja sevaba se izravna s onom drugom i poče pretezati.
- To je jedan sevab. Ima li još išta da se izmjeri?
- Ima - čuje se onaj drugi glas. - On je taj somun poklonio kad je i sam bio gladan.
- Još jedan sevab.
I tezulja dobro preteže. - Ima li još šta?
- I njegova kućna čeljad su tada bila gladna kad je on poklonio somun.
- To su tri sevaba.
Tezulja se spustila gotovo do talâ. - Ima li još šta?
- Ima! Kad je mati ugledala kako joj se gladno dijete obradovalo, potekle su joj dvije suze niz obraze.
- Dajte te suze!
Spustiše dvije suze u tezulju, a tezulja prepuna sevaba spusti se sasvim i iz nje poteče čitava rijeka sevaba, pa se pretvori u more koje poče zapljuskivati sve do trgovca i on, iz bojazni da se ne utopi, skoči i - probudi se.
I postade sasvim drugi čovjek. I otada je radio dobra djela i zarađivao sevabe, ali je sve radio bez ikakve primisli. Kao kad insan diše. Kad diše ne misli: sad ću udahnuti, pa: sad ću izdahnuti. Tako je i on radio i trošio na Božijem putu, a nikad nije pomišljao zašto to radi, jer ga je san poučio da dobro treba raditi radi samoga dobra.
I dok se mujezin javio ezanom s munare, šejh Musaddik je završavao priču:
Istinita priča iz skorijeg vremena - obavezno pročitajte
Prije određenog vremena sam čuo od jedne misionarke/propovjednice, u čiji govor ne sumnjam, priču koja me rasplače uvijek kad je se sjetim. U priči se govori o čovjeku kojemu je u snu glasnik tražio da nazove određeni broj telefona i zatraži od neke osobe da je odvede u Meku, da obavi umru (umra je hodočašće u Meku u svako doba osim u doba redovnog hadža). Čovjek je, naravno, prvoga dana smatrao da su to zbrkani snovi. No, kada se san ponovio i sljedeće noći, obratio se džematskom imamu, koji je donio fetvu da ako se san ponovi i treću noć, treba nazvati tu osobu i ispuniti oporuku.
Pošto se san i treću noć ponovio, čovjek je nazvao tog čovjeka, obavijestio ga o snu i naređenju da ga odvede u Mekku da obavi umru. Rekao mu je da to mora izvršiti!! Tražena osoba se nasmijala rekavši: “O kakvoj umri ti govoriš, a ja već godinama ne klanjam nikako?!” Pozivatelj je insistirao na tome, rekavši da ga mora odvesti na umru jer je to naredba koju mora izvršiti. “Molim te pomozi mi!” Čovjek se složio, pod uslovom da putovanje, troškovi umre i povratka budu na teret pozivatelja. Pozivatelj je prihvatio uslove. Po dogovoru su se našli sljedećeg dana u Rijadu, odakle su se zaputili put Mekke radi obavljanja umre.
Došao je u zakazano vrijeme i našao osobu na kojoj nije bilo nikakvih znakova bogobojaznosti i pobožnosti. Bio je neuredan, razbarušen, prašnjav, a možda čak i pijan, pa se čudio što je poziv u snu dolazio tri puta za ovakvu osobu. No, odveo ga je do najbližeg mikata (mjesto gdje se oblače ihrami), ostavio ga da se okupa i obuče ihrame, a potom ga odveo u Mekku da obave umru. Allahu hvala, zajedno su obavili umru, pa pošto su obavili obrede i skratili kosu, odlučili su da se vrate u Rijad, kako je dogovoreno. Ali, prije nego su napustili Mekku, čovjek je tražio da klanja dva rekata u ime Allaha, jer je moguće da to bude njegov posljednji ulazak u Haremi-šerif. Klanjajući dva rekata oduljio je sa sedždom. Njegov drug ga je gurnuo i shvatio da je umro na sedždi. Nije se mogao suzdržati od plača, zavideći mu na ovako divnom završetku života, jer: “Čovjek će biti proživljen u stanju u kakvom je umro.” Naravno, ogasulili (okupali) su ga zemzemom (voda kod Kabe), klanjali mu dženazu u Haremi-šerifu, a potom ga je prevezao u Rijad i predao porodici, gdje je narod dolazio da izraze saučešće.
Tri dana nakon ukopa, čovjek je nazvao porodicu umrlog i zamolio da razgovara sa njegovom suprugom. Tražio je da mu kaže što je radio njezin suprug da zasluži ovako divan kraj, na kojemu mu zavide svi dobri. Odgovorila je: “Brate, moj suprug je malo ibadet činio, a ne sjećam se da je činio išta osim jednog dobra. U komšiluku imamo jednu siromašnu udovicu koja ima djecu. Moj suprug nam je kupovao večeru svaki dan i donosio kući. I njima bi donio večeru i stavio pred vrata. Pozvao bi udovicu da uzme večeru, a ona bi mu učila ovu dovu: “Neka ti Allah učini kraj života lijepim.” Subhanallah! Allahu ekber! Nije, dakle, bilo zastora između dove ove siromašne udovice i Allaha, dželle šanuhu. Njezina dova je bila uzrok da se on iskreno pokaje i umre na sedždi, u Haremi-šerifu, kod Kabe, konac kakav bi svako od nas poželio. “Tražite oprosta od svoga Gospodara! On zbilja prašta. On će vam nebo kišno slati, i imetkom vas i sinovima poduprijeti, i dati vam bašča, i dati vam rijeka!” (Nuh, 10-12).
Sa arapskog jezika preveo i priredio Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 01.01.2010. god.
P. S. Iz spomenutog teksta se razumije da u svakom čovjeku ima dobra, da ne treba gubiti nadu, da su vrata tevbe/pokajanja uvijek otvorena i da se treba odmah pokajati i vratiti na Put Uzvišenog, jer nas smrt može zadesiti u svakom momentu. Ovaj događaj treba da omili i osnaži naš iman/vjeru, da budemo što pokorniji Allahu, dž.š., a ne da nas uspava i učini nemarnim prema Allahovim propisima. Ne propuštajmo namaze, jer je namaz prva stvar za koju ćemo biti pitani na Sudnjemu danu, a klonimo se opojnih pića, jer su ona majka svih zala, kako je rekao Allahov Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem
Neka Uzvišeni Allah nagradi one koji ovo pročitaju, drugima proslijede, a mene se sjete u dovama, da doživimo najljepši završetak života. O Allahu, primi naše pokajanje i naša dobra djela! Amin! Estagfirullah ve etubu ilejh! E-mail: abshodzic@bih.net.ba
Ono ti je bio titiz i džomet, pa pođu zajedno putovati po svijetu. Od novaca su imali svega pedeset groša, i to u džometa četerest a u titiza deset groša.
Onda rekne džomet titizu: - Hoćemo li mojih četerest groša prije trošiti? - Titiz mu odgovori: - Pa de, vala! - Putujudi tako nekoliko vremena potroše džometovih svih četerest groša. Onda rekne džomet titizu: - Hoćemo li sada tvojijeh deset groša trošiti, dok ispane kakav krsmet? - Na to titiz odgovori: - Kako smo potrošili tvojijeh četerest groša, mojijeh ćemo deset još lakše. Nego ti sebi gledaj krsmeta, a ja ću sebi.
- Idući tako dojdu do jednog raskršća i tu se rastanu. Džomet ode na desnu a titiz na lijcvu stranu puta. Džomet idući tako putov'o je cijeli dan. Pred veče stigne blizu jedne varoši. Ne šćedne ulaziti u varoš, nego se zamisli i reče:
- Što ću ja u ova doba u varoši, a u kesi ni prebjene pare nemam. - Blizu te varoši bili su nekakvi stari mlini. On se svrati u jedan od tih mlinova da prenoći. Prije četerest godina ti su mlini usahnuli. Džomet uniđe unutra. Ne imajući gdje leći, spusti se za mlinske kamenice i tu se skupi. Kad je bio tako oko pola noći, oćuti se pjevanje i svirka. To su bili đavoli. Kad su bili blizu onijeh mlinova, svrate se u onaj isti mlin gdje je džomet bio. Kad su došli u mlin, stanu igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, onda najstariji među njima rekne:
- Stanite, dosta je bilo igranja i pjevanja, - de da pripovijedamo štogod od starina. - On poče prvi:
- Prije četerest godina ovuda je rijeka tekla i ovi mlini mljeli. - Onda rekne najmlađi:
- Da zna svijet da se otisla pećina, pa vodi ustavila vrelo, a to je na čarššiji, i na raskršću. - Na to treći od njihova društva rekne:
- A znadete li vi onoga berbera fukaraša što bude u onoj kahvici blizu raskršća kod džamije? - Da znate u njegovoj kahvi ima sedam kazana dukata. Ti su dukati bili negoka cara. Da zna onaj berber pa da podigne samo jednu ploču, dukati bi se ukazali. Onda se berber ne bi 'nako patio.
- Tako su se oni tude razgovarali do pred zoru. Kad se zora ukazala društvo se otalen izgubi. Čim su oni otalen otišli, izajde i džomet iz mlina i ode u onu varoš, uniđe u jednu kahvu, pa stane pitati: - Ljudi, što se vi patite 'vako za vodu? - Ljudi mu na to odgovore:
- Evo ima četerest godina kako 'vako deveramo. - Džomet im na to rekne: - Da mi hoćete dati jedno četerest momaka, ja bih vam s Božjom pomoći mog'o naći i prokopati vrelo. - Oni čim to čuju, odu i prijave veziru. Vezir ga dozove sebi i dadne mu sto momaka. Još mu rekne vezir: - Ako pronađeš vrelo, dobro ću te obdariti. - On ode otalen i dođe na ono raskršće. Tude se najpre raskorači i zakopa. Onda zapovjedi onim momcima da kopaju.
Oni počnu kopati: kopaj, kopaj, dok dokopaju do jedne stijene. Momci reknu: - Nema vode, nije fajde kopati! - a džomet poviče: - Ha, tu je voda! - Opet počnu kopati i opkopaju oko stijene. Kad podignu stijenu a voda pokulja na sve strane. Svjetina se obraduje, iskupi se i počnu i oni kopati. Voda proteče onim istim putem kud je i prije tekla. Čim je prokop'o i naš'o vrelo, zovne ga vezir preda se da ga obdari. Kad je džomet doš'o pred vezira, vezir ga zapita: - Koliko hoćeš da te obdarim i čim hoćeš? - Na to mu džomet odgovori: - Čestiti veziru, ništa ti ja ne tražim drugo, samo ako hoćeš uzmi mi od onoga berbera onu kahvicu. - Vezir zapovjedi da se dozove odmah onaj berber. Kad je berber doš'o upita ga vezir: - Bili li ti prod'o onu tvoju kahvu? - Berber rekne: - Bih za dobre pare! - Vezir uzme džometu kahvu i još ga obdari. Džomet čim izađe iz vezirova konaka uputi se u onu kahvicu. Odmah zastre dobro pendžere, zapali svijeću i počne kopati one dukate. Nije malo kop'o, ukaže se kazan pun dukata. Onda on kopaj, kopaj, te iskopa i ostalijeh šest kazana. Uzme nekoliko sanduka i izruči u njih one dukate pa ih onda zakuje.
Poslije toga džomet načini kuću i oženi se, pokupuje nekoliko dućana, pa se zatrgovči. Jedno jutro sjedeći u dućanu ugleda jednoga siromaha, sav odrpan i poderan. Čim ga vidi, odmah ga pozna. To je bio titiz, njegov drug. Svrati ga na dućan i ponudi ga da sjedne. Uveče ga povede sa sobom kući da prenoći i tude mu ukaže svoje blago. Titiz se ukočio od čuda gledajući toliko blago, pa ga upita: - Pa Bogu, brate, otkuda ti toliko blago? - Na to mu džomet rekne: - Jesam li ja tebi kaz'o da će biti krsmeta! - i sve mu iskaže kako je u mlinu čuo. Onda titiz rekne džometu: - Džaba ti tvoji dukati, samo me odvedi u onaj isti mlin đe si i ti prenoćio. - Džomet ga odvede u mlin i pokaže mu ono isto mjesto đe je i on ležao kad je u mlinu noćio. Titiz legne tude. Kad je bilo oko po noći začuju se oni isti svirači. Kad su došli u mlin, stadoše opet igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali, ustade najstariji među njima i rekne: - Dosta je bilo igranja i pjevanja, te da pripovijedamo štogod od starina. - Na to najmlađi rekne:
- A šta bi ti pripovijed'o, kad eno prije smo pripovijedali, pa proteče voda i nađoše se dukati. To mora da je neko čuo kad smo pripovijedali. - Na to de srednji od njihova društva reći:
- Hajdemno najprije obići i vidjeti da nema koga od ljudi. - Onda ustadoše, potražiše i nađoše titiza, pa ga svega istrgaše. Tako titiz svrši svoj titiski život, a džomet osta u poštenju i bogastvu živeći sretno do duboke starosti.
Es-selamualejkum!
Ljudski vukovi i pokvareno društvo uništili život mlade sirotice
(Nevjerovatno, istinito i vrlo poučno)
Sa tugom, bolom i suzama u očima, danas vam predočavam pismo sirote djevojke, koje ona piše na samrtnoj posteljini, polahko umirući u 22. godini života. Majku nije ni zapamtila, jer je umrla na porođaju, odrasla je u popravnim domovima, život su joj uništili ljudi pokvarenih duša, a na kraju kratkog životnog puta se veličanstveno vraća vjeri i sve to umirući piše kao poruku i pouku za sve nas, a posebno mlade, da ne bi doživjeli njezinu tešku i nevjerovatnu sudbinu.
Čitajući ovo pismo, pretočeno u knjigu, plakao sam kao nikada u životu, grudi mi je razdirao bol i načuditi se nisam mogao da neko može podnijeti ovolike muke i patnje. Allahu ekber! U pismu ova sirotica kaže: „Ostao mi je samo jedan izlaz, a to je samoubistvo. Moram umrijeti da bih se očistila. Sve sam izgubila. Stid me je sebe. Ne želim da bilo ko drugi živi ovakvim životom. Zbog toga sam se odlučila na pisanje.“
Ima samo 22 godine, u isto vrijeme liječi se i od droge i raka, svjesna da umire i da spasa nema, a piše ovo pismo s nadom da će biti omladine koja će izvući pouku iz onoga što je njoj loše i pokvareno društvo učinilo, i željom da se sačuvaju gladnih i pokvarenih vukova u ljudskom liku.
U siromašnoj kući, bez majke, koja je umrla kad ju je rodila zbog gubitka krvi, sa teško bolesnim ocem i bratom starijim od nje godinu dana. Subhanallah! Govori: „Kamo sreće da sam imala majku, pa da me je počupala za kosu kada pogriješim, da me zatvorila u sobu i kazala ocu da me izudara! Ne bi me poslala u ruke gladnih vukova! Nekad bi me privila na krilo, milovala po kosi, ljubila u obraze, pa bih zaboravila na batine.“
Djevojkama poručuje da majke mogu biti stroge, grube, čak i nemilosrdne i nepravedne, ali i najgora takva majka bolja je i milostivija od najboljeg tuđinca. Najgora porodica sigurnija je od najluksuznijih mjesta.“
Živjeli su u kućici sa dvije sobe, od kojih je jedna bila štala. Brat joj je u osmoj godini pao s kreveta, udario glavom o nešto tvrdo i umro. Otac je mnogo pušio, a u mladosti je i alkohol pio, pa je i on umro kad je imala deset godina. Allahu ekber! Sama je ostala! Dok je majka bila živa, klanjala je pet vakata namaza, Kur'an učila i druge poučavala.
Zbog bolesti i siromaštva ih otac nije mogao izdržavati, pa ju je, kad je imala samo godinu dana a brat dvije, ostavio u sirotištu. Ostala je bez majke, brata i oca u sirotištu u kojem nema nikoga da se nasmije, da joj kaže lijepu riječ, da je pomiluje. Samo jedan nastavnik je bio dobar i on bi im pričao priče i dijelio knjige, ali su i njega udaljili iz doma. I jedan kotlovničar, Osman-efendi, bi im dijelio bombone i govorio: „Bomboni moji, cvijeće moje.“
La ilahe illellah, sa deset godina sama u životu. Gladna i žedna je danima plakala, povukla se u ćošak, pobjegla od ljudi. Jedino ju je Osman-efendi mazio po kosi i svakog dana joj davao po jedan bombon.
Jedanput je bila mnogo gladna, otišla je u kuhinju i uzela parče hljeba i malo sira, jer nije imala novca da to kupi, pa joj je pomoćnik direktora izrekao nečuvene uvrede. Kazuje kako je iz daleka posmatrala svoje razredne prijateljice, čiji roditelji su bili bogati, pa su se lijepo oblačile, a ona im zavidjela, jer nikada nije imala para. Nema ni majke, ni oca, ni brata, a nema ni prebijene pare!
Priča da im je jedan profesor posebnu pažnju posvećivao. Donosio bi im voće, čokolade i razne slatkiše, milovao bi ih, govorio o njihovim ranama, jer su djevojke bile siročad bez roditelja, govorio bi kako, da Bog sačuva, nema Boga, da su Poslanik, vjera i Kur'an, neuzubillah, izmišljotina, da će čovjek kada umre postati zemlja. “Nisam mogla prihvatiti to da ću postati samo zemlja. U meni su stalno odzvanjali glasovi ponovnog proživljenja.“
S druge strane, profesor vjeronauke ju je bodrio i govorio da mora biti uspješna, snažna, da se mora obrazovati i školovati, a ako bude vjerovala Allah, dželle šanuhu, će joj biti najveći pomoćnik.
Dalje piše o najgorim danima iz srednje škole, kada gladni vukovi vršljaju i napadaju nezaštićene sirote djevojke. Kaže da bi bilo bolje da je u nekom selu imala krave i ovce, jednu trošnu kuću, muža i nekoliko djece, nego što je studirala i imala život koji joj je sve uništio. Bilo bi to daleko bolje od pogrešne ljubavi, zlonamjerne omladine i gladnih vukova koji vrebaju u zamci.
-2-
U klupi je imala prijateljicu Eminu koja joj je davala knjige da bi ispravila svoje nevjerovanje. Knjige je uzimala da je ne uvrijedi, ali ih nije čitala. Emina bi je vodila svojoj kući, gdje su je lijepo dočekivali i raznovrsna jela joj pripremali. Eminin otac, nastavnik, bi je savjetovao, a majka bi joj pri odlasku dala paketić i tutnula nešto para.
Dobre momke nije mogla pridobiti, a loši su oko nje oblijetali da je iskoriste. Svraćala je u kafić sa omladinom koja se šegačila s vjerom. U tako lošem okruženju nije znala ko joj je prijatelj, a ko neprijatelj.
Tako se zaljubila u sina jednog poznatog bogataša i političara. Drugarica Emina ju je mnogo puta upozoravala: „Pazi se, on nema dobre namjere!“ On joj je rekao da će je oženiti kad završe školu, a Emina je nastojala da je spriječi. Emini je rekla: „Ne možeš me pobijediti! Ljubomorna si!“
Namamio ju je u stan i silovao. Vrištala je, svi su se u zgradi podigli na noge, ali kakva fajda?! Govorili su: „To se desi kad sama dođeš.“ Tri puta se bacila pod auto, želi umrijeti, ali ni auta je ne mogu zgaziti. Ili iznenada zakoče, ili je zaobiđu.
Otac momka koji ju je silovao nije htio ni da je sasluša. Izbacio ju je napolje. Kada joj je momak ocrnio obraz, zavapila je: „Ako te ima, Allahu, pokaži snagu! Pomozi mi! Mnogo mi je teško!“ Planirala je samoubistvo. Emina je došla da je obavijesti da je mladić koji ju je silovao pronađen mrtav u kući. Tad joj je prvi put došlo da vikne: „Moj Allahu, Ti postojiš! Ti si velik.“
Emina ju je ponovo odvela svojoj kući, a ona se divila povučenom životu vjernika, gdje se ne viče, ne psuje, gdje nema zamki i spletki. Eminin otac, nastavnik, koji je također bio siroče, daje joj tri savjeta. Prvo, da se osjeća kao njegova kćerka, da u njihovu kuću može doći kao u svoju i da s njima podijeli svoje probleme. Drugo, mnogi uspješni ljudi su ponikli iz bijede i neimaštine. Zakuni se, odredi cilj, radi planski i dobro iskoristi svoje vrijeme. Treće, svaki čovjek koji traži uspjeh, slobodu i sreću, mora spoznati sebe i svaki dan mora sebi postaviti ova pitanja: Ko sam? Zašto živim? Odakle sam došao? Kuda idem? Šta od nas Bog traži?
Počela je učiti i postala je đak generacije. Upisala je Pravni fakultet. Jedne večeri sanja majku koju do tada nikada nije upoznala. Rekla joj je: „Uželjela sam te se, dijete moje. Zašto mi ne dolaziš u posjetu?“ To ju je zbunilo. „Čovjek koji umre postaje zemlja. I mi ćemo umrijeti. Ko je onda osoba koja je ušla u moj san i dozivala me?“
Hoće kući, u selo, da posjeti majkin mezar, da se s njom ispriča, ali nema para. Eh, siromaštvo... Eto, opet, Emine. Tutnu joj kovertu u ruku. Otići će na kabure majci, ocu i bratu da pomiriše njihovu zemlju i da s njima popriča.
Dolazi u selo i od amidže saznaje da se o njoj pronio vrlo ružan glas. Starac je govorio: „I otac i majka su ti bili dobri ljudi. Majka ti je bila poput meleka. Srce joj je bilo u imanu, a jezik sa Kur'anom. Podučavala je mlade djevojke u selu, učila ih je vjeri. Ti si sramota i za svoju porodicu i za selo.“
Eh, majko, da si ti živa, učila bih Kur'an, klanjala bih namaze. Znam, majko, da ti ne možeš doći, ali doći ću ja tebi. Neće ovo dugo trajati. Mezar/grob je mjesto gdje me gladni vukovi neće obilaziti.“
Odlazi u mezarje i priča sa zemljom, kamenjem i travom koja pokriva majku, oca i brata. Allahu ekber! Zaplakala je: „Uzmite i mene! Ostala sam sama! Ne mogu bez vas. Čeznem za vama. Život je mnogo težak.“ Legla je na majčin mezar da osjeti njeno milosrdno naručje i toplinu milovanja mehkih ruku.
Uplakanu je trže jedan ženski glas: „Dušo nije dobro plakati na mezarju.“ Bili su to seoski imam i njegova supruga. Njezina majka je učila imama Kur'an dok je bio dijete. Imam i njegova supruga su je dočekali s velikom ljubaznošću i pripremili joj trpezu raznih jela. Prostrli su joj dušek, čaršaf, jorgan, jastuk, sve čisto i bijelo, a ona se osjećala naugodno i prljavo zbog grijeha koje je počinila. Allahu ekber!
Zaspala je i sanjala da se nalazi u zelenim baščama, sa vilama i ulicama bez prljavštine i gužve. Nije Turska, jer nema kod nas ovakvih gradova, a nije ni Evropa jer je vidjela arapska slova na kućama. Ne mogu ovo biti ni arapski gradovi, jer zbog suše ne mogu biti ovako zeleni, vodni i blistavi. Ovo mora da je Džennet. Allahu ekber!
-3-
U snu se susreće s bratom i majkom. Majka kaže: „Ajsela, dušo moja, ostavila sam ti dva amaneta. Oni su u našoj kući, u malom staklenom sanduku. Uzmi ih, neka ostanu kod tebe. Dobro ih pazi.“ Upitala je: „Gdje mi je otac?“ „On još nije došao. On još polaže račun i mi ga još čekamo. Doći će, ako Bog da.“ Allahu ekber!
U sanduku stare i dotrajale kuće je bio Kur'an od majke i još jedna knjiga. Ajsela nije imala hrabrosti da ponese majčine amanete sa sobom, jer se nije smatrala dostojnom. Mislila je da jedna griješna djevojka ne može nositi Kur'an-Časni. Imam i njegova supruga, iako su o njoj čuli ružan glas, mnogo su je zavoljeli i rekli su joj da je ona djevojka dostojna Dženneta. „U svakoj muci, kad god ti treba prijatelj, na zaboravi da smo spremni da te zagrlimo“, rekli su joj pri rastanku.
Napušta studij u trećoj godini, a zbog lošeg društva i nezdravog života, Ajsela zavšava na onkološkom odjeljenju jedne velike bolnice. Tek joj je 22 godine a rak je razorio jetru i širi se. Smrt gleda očima. Piše i poručuje: „Ja sam uradila, nemojte vi uraditi.“
Kada se mladi život prikučio kraju, Ajsela se pita: „A šta ako postoji? A šta ako je Allah stvorio ovaj kosmos i ljude? A šta ako će nas pitati za sve što smo uradili? A šta ako ima proživljenje? Ako postoji Džennet i Džehennem? Kako ću ja sa grijesima u Džennet? A želim da budem sa majkom, ocem i bratom!“
Razmišljajući i prelistavajući svoj život, čula je škripu bolničkih vrata, a zatim ugledala dvije žene u čistim bijelim pokrivačima, pokrivenih glava, blještale su nevjerovatnom svjetlošću. Rekle su joj: „Majka se mnogo moli za tebe. Veoma je zabrinuta. Pripremi se, učini tevbu (pokajanje). Zatraži oprost od Allaha. Njegov oprost mnogo je veći od Njegove kazne. Zamoli Mu se, otkloni svoje nedostatke. Jer, ostalo ti je malo vremena.“ Allahu ekber! Išla je korak po korak u smrt. Priznala je da je griješila i bila na pogrešnom putu. Postala je svjesna da joj je to posljednja šansa i da je Uzvišeni Allah nije zaboravio.
Sad joj treba prijateljica Emina koju nije htjela slušati. Osjeća se prljavom zbog grijeha koje je počinila, ali ne želi izaći pred Allaha takva. Od Njega traži posljednju šansu.
Ljekar asistent je doveo svoju zaručnicu koja ju je zagrlila i počela jecati: „Nemoj gubiti nadu zbog svojih grijeha. Ovo su radosne vijesti. Čestitam ti! Čak ti i zavidim. Ti si u Allahovoj milosti i ljubavi.“ Asistentova zaručnica je dolazila u osam ujutro i ostajala do pet sati poslijepodne. Sa njom uči namaz, Kur'an i čita korisne knjige o Allahovoj moći, milosti i nebrojenim blagodatima. Četvrti dan je prvi put stala na namaz. Kakva je to sreća! Na bolesničkom krevetu je stavila jastuk ispred sebe i napravila sedždu. Nikada do tada u životu nije osjetila ovakvo uzbuđenje i radost. Osjećala je žalost i kajanje što do tada nije shvatila koliko je Allah Velik i Uzvišen.
Pokajala se zbog grijehova i zatražila iskreno oprost. Od nas traži da ne činimo iste greške. Priznaje da je šteta što je do danas bila lišena slasti vjere, namaza, pokajanja. Vratiti se imanu, vratiti se Allahu, tražiti oprost... Za tu ljepotu znaju samo oni koji su izgubili iman a zatim se ponovo dočepali te sreće.
Sada Ajsela, koja se iskreno pokajala, i kojoj se smrt prikučuje, a samo su joj 22 godine, jedva čeka da svane da klanja sabah-namaz. U ovoj fantastičnoj priči i ne primjećujemo da se žali na bolest. Tek je spomene. Allahu ekber! Njezina radost povratka Bogu, namazu, tevbi su veći od bola. A šta je sa nama? Klanjamo li mi sa ovakvom radošću, i klanjamo li ikako? Subhanallah! Doista smo nezahvalni.
Ajsela čeka smrt i ponovo se rađa. Suze joj kvase sedždu, ne zbog bolesti već zbog novog rađanja i spoznaje svrhe života. To je nova Ajsela. Ona ne gubi nadu u Allahovu milost, jer se Njemu vratila svim svojim bićem. Kad ćemo se mi ovako vratiti? Doista joj zavidim. U njoj nema ni mrvice starog života. I ne misli na silni bol, na smrt koju vidi, već osjeća stid zbog počinjenih velikih grijeha.
Iako je bila sirota usamljena djevojka, okružena zlim ljudima koji su bili u potrazi za plijenom, vidi i svoju ulogu u ovom ružnom životu. Kaje se što nije slušala dobronamjerne osobe koje su je usmjeravale na put sreće i spasa na oba svijeta. Iako svjesna da joj se život gasi u cvijetu mladosti, tek u 22. godini, radosna je što je na kraju kratkog puta pronašla Allaha, dželle šanuhu.
-4-
Ona se ježi od količine grijeha koje je počinila, ali se uzda u Allahov, dželle šanuhu, oprost i veliku milost. Divnih li riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji je onaj vjernik koji umre u stanju tevbe/pokajanja“, i „Blago onome ko se pokaje i plače zbog greške koju je učinio.“
Ajsela ide korak po korak u smrt. A idemo i mi. Ona očekuje meleka koji uzima dušu. Uskoro će pred njim pognuti glavu i reći: „Izvoli uzmi mi dušu!“ I to će biti posljednji čin koji će je približiti Allahu, dželle šanuhu. Nema bogatstva ni prijatelja koji može meleka smrti vratiti. Allahu ekber!
Radosna je što će biti spašena Džehennema i što će biti zajedno sa majkom, ocem i bratom u džennetskim perivojima. Klanja i uči Kur'an i dove i pred samu smrt se osjeća čistom i bezgriješnom poput bebe. Moli Allaha, dželle šanuhu, da takva i ode s ovog svijeta.
U bolnočkoj sobi, u kojoj diše posljednje udisaje i izdisaje, dešava se čudo. Pred njom se ukazuje Kaba, koju je do tada vidjela samo na slikama. Među hiljadama muslimana i uzvika Allahu ekber klanjala je namaz okrenuta prema Kabi. Za ruku ju je uhvatila majka, koja je nakon uzvika: „Mladunče moje!“ počela grliti. Uz nju je bio njezin brat, a oca opet nema. Dobila je opet isti odgovor, da još nije završio polaganje računa. Allahu ekber! Grli i ljubi majku i brata, a majka joj govori: „Kćeri moja, čestitam ti, počela si klanjati, učiti Kur'an i čitati korisne knjige, iskreno si se pokajala za učinjene grijehe. Mnogo sam se molila za tebe.“ Tad joj je rečeno da će biti pozvana jednog mubarek dana. Sve ove ljepote doživljava u namazu. Putnik je, prema ljepoti svih ljepota. Taj mubarek dan može biti ili petak, ili Lejletul-berat. Oboje je vrlo blizu. Dani su joj odbrojani. Došli su posljednji momenti tijelu, svjetlo smrti na kraju životnog tunela se vidi. Bolovi su nepodnošljivi, čak ni sedativi više ne djeluju. Ništa dunjalučko joj više ne pripada. Valja seliti i sve ostaviti. Allahu ekber!
Gle, čuda! Subhanallah! Evo i prijateljice Emine, za kojom je toliko dugo čeznula, ulazi na vrata poput meleka i uljepšava joj sobu. Zaboravila je na bol i tugu. Malo je danas tako dragocjenih prijateljica koje žele dobro. Zagrlile su se. Emina joj je pričala o ljepoti imana, o slasti smrti i Ahireta. Ton Emininih riječi: „Ne plaši se ozdravit ćeš!“, kao da je govorio: „Pripremi se, putnik si!“ Završeno je s dunjalukom. A samo su joj 22 godine. Da, putnik je. Ajsela ne može više ni ustati ni sjediti. Namaze već klanja samo mimikom. Očekuje susret s melekom smrti. Allahu ekber!
Zbog grijeha je htjela da počini samoubistvo, a ovo pismo ju je dovelo, el-hamdu lillah, pred svog Gospodara. Znajući da ima omladine čije dove Allah, dželle šanuhu, uslišava, traži da dobri i mubarek-ljudi za nju čine dove, i to onda kada uče Kur'an.
Od onih koji pročitaju njezino pismo moli da je ne proklinju zbog počinjenih grijeha. Do Lejletul-berata su ostala još dva dana. Allah ju je stvorio i Njemu se vraća. Želi s imanom da preda dušu meleku smrti, a da ovo pismo bude dokaz njenog čvrstog imana, pokajanja i pouke.
Dragi prijatelji, nakon ovog pisma, koje nije obično pismo, već historijski dokument o tome kako se jedna generacija davi u vrtlogu grijeha i nepokornosti Uzvišenom Bogu. Pred ovim pismom trebaju mnogi da se zastide i obore glavu zbog djevojke i omladine koja je odgojena daleko od vjere. Ono treba doći do što više ruku i moramo ga svi pročitati i moramo se preispitati. Danas je to Ajsela, a sutra mogu biti naše kćerke i sestre. Život bez imana, namaza i džemata može biti patnja, žalost i bol, jer zadovoljstva i uživanja su kratkotrajni.
Da ne bi bila uništena omladina, jedna cijela generacija, svi moramo podučavati vjeri, moralu, i moramo znati odgovor na sljedeća pitanja: Ko smo, zašto smo stvoreni i kuda poslije života? Jer, onaj koji vjeruje u polaganje računa ne može nanijeti štetu društvu niti bilo kome. Ne može zavoditi ni trovati omladinu, ne može izdati svoju državu ni njene građane. Nipošto!
Ovu djevojku, pokajnicu, koja umire od raka, a koja se potpisala samo sa Ajsela, i njoj slične trebalo je pronaći u bolnici, u sirotištu, u školi, treba za njih znati. To su naša djeca, naša briga. Pismo je poslala iz Ankare, bez datuma i imena bolnice. Ali to nije ni bitno, trebalo je obići sve bolnice. Prireditelj ove knjige je pronašao bolnicu, ali je, nažalost, zakasnio. Ajsela je umrla tačno u noći Lejletul-berat. Allahu ekber! Umrla je Ajsela u 22. godini života, u cvijetu mladosti, izvanrednom smrću, kao da je išla na vjenčanje ili neku proslavu. Umrla je u noći Lejletul-berat pred zoru, smrću kakvu bi od nas svako poželio. Uz nju su bile asistentova vjerenica i prijateljica Emina. Toga dana one su iftarile u Ajselinoj sobi, a Ajsela je danima govorila da će joj melek doći po dušu u noći Lejletul-berat. I došao je.
-5-
Ajsela je dostigla vrhunac imana, svim svojim bićem je bila okrenuta Uzvišenom Allahu, zbog grijeha je pognula glavu i iskreno tražila oprosta. Njezini namazi su bili posebno poučni. Klanjala je baš kao da se nalazi pored Kabe! Allahu ekber! Namaze je obavljala sa suzama, uzbuđenjem i strahom. Kako ih mi obavljamo?
Naučila je učiti Kur'an, a svoju bolesničku sobu je pretvorila u džamiju, medresu ili školu u kojoj se pripremala za Ahiret. Sanjala je majku koju nikada nije vidjela, a kada je sanjala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, plakala je od radosti. Kao da nije bila teško bolesna i kao da joj nije bila potrebna pomoć. Nije mislila na bolest. Tijelo je umiralo, ali duša je bila snažna. A šta je smrt do novo rođenje, preseljenje iz prolazne u vječnu kuću! Smrt nije kraj, već početak istinskog života. Jer, duša nastavlja da živi.
Prije ispuštanja duše, Ajsela je rekla: „Donesite mi vode, uzet ću abdest. Doći će mi gosti, želim ih dočekati s abdestom.“ Allahu ekber! U jednom momentu je rekla: „Slušaj! Počeo je učiti ezan! To uči zbog mene. Obavještavaju me da se pripremim! La ilahe illellah! Sjela je na koljena i rekla: „Ezan je završio. Dolaze po mene.“ Počela je učiti dove, a zatim rekla: „Pitaju me da li da dođe majka da me uzme ili neko drugi.“ Poželjela je majku. Svjetlost i blijesak joj udariše u lice, a Ajsela je visokim tonom donijela tekbir i veličanstveno počela izgovarati Kelimei šehadet. Allahu ekber! Asistentova zaručnica je učila Jasin, a Emina joj je popravljala odjeću. U pravcu Kible, u prozor je zasjalo svjetlo kao da je munja udarila.
Ajsela je raširila ruke kao da se grli s majkom: „Majko! Ti? Jesi li došla da me uzmeš?“ Glava joj je klonula u Eminine ruke, a uz njezin posljednji dah čulo se: Allahu ekber! Allahu ekber!
Eto, dragi prijatelji, tako je okončao kratak život isprepletan mukama, bolovima i patnjama. Melek smrti je došao Ajseli u liku njezine voljene majke, koju nikada nije vidjela, a koju je najviše voljela.
Doći će melek smrti i po naše duše, znajte. Ona je umrla sa istinskim imanom, a šta je sa nama, našom djecom i porodicama? Svaki dan trebamo svi postavljati sebi najvažnije pitanje: Šta će biti s nama? Spremajmo se, klanjajmo namaz, idimo u džemat, čitajmo konstantno korisne knjige, trudimo se i činimo dobro svakome, primimo pouku, jer možda već sutra može biti kasno. Neka Allah oprosti Ajseli i podari njoj i nama najljepše mjesto u džennetskim perivojima. Ukabuli, o Allahu.
„O vjernici, pokajte se Allahu pokajanjem iskrenim, da vam Gospodar vaš prekrije ružne postupke vaše, i da vas uvede u džennetske/rajske bašče kroz koje teku rijeke, na Dan u
kojem Allah Vjerovjesnika osramotiti neće a ni one koji su vjerovali s njime! Svjetlo njihovo žurno će ići ispred njih, i s desne im strane, a oni će govoriti: 'Gospodaru naš! Upotpuni nam svjetlo naše i oprosti nam! Zbilja Ti možeš sve!'“ (Et-Tahrim, 8)
Veoma davno živio je u nekoj zemlji mudar i srećan viadar. Jedno mu je samo nedostajalo - nije imao djece. Zato pomisli: “Izabraću najpoštenije dijete u čitavoj zemlji, pa ću ga posiniti. "Onda naredi da se svoj djeci razdijeli sjeme cvijeća koje je pripremio i oglasi:
- Onaj ko od ovoga sjemena odgoji najljepši cvijet, bit će mi "sin, ili kći".
Sva djeca u zemlji posadiše sjeme. Zalivala su ga od jutra do mraka i čuvala na toplom i sunčanom mjestu.
Jedan dječak je također pazio, i čuvao sjeme. Ali prođe deset dana, prođe pola mjeseca, a sjeme iz saksije još ne proklija i ne niče.
"Kako je to čudno”, pomisli dječak, na najzad upita majku: “Majko, zašto ne iznikne moje cvijeće?” Majka, također zabrinuta, odgovotri: "Posadi ga u drugu zemlju.”
Dječak posluša majčin savjet, pa presadi sjeme, ali ono opet ne niče.
Osvanu i dan kada je vladar trebao da pregleda cvijeće. Sva djeca u lijepim haljinama iziđoše na ulice držeći ispred sebe saksije sa cvijećem. Svako je želio da ga vladar posini. Ali šta je to? Zašto je vladar, razgledajući cvijeće, prošao kraj sve djece bez trunke radosti na licu?
Odjednom, kraj jedne kuće on primijeti dječaka kako plače i stoji držeći u rukama praznu saksiju. Vladar naredi da mu dovedu tog dječaka.
"Zašto stojiš s praznom saksijom?" - upita on.
Veoma uplašen, dječak ispriča kako je posijao sjeme, ali ono nije izniklo.
Čuvši to, vladar priđe bliže dječaku i reče: "Evo mog poštenog sina!" Ljudi se uskomešaše.
Zašto je vladar posinio dječaka s praznom saksijom? A on objasni:
"Ljudi, sjeme koje su djeca dobila, bilo je skuhano."
Čuvši to, svi klimnuše glavom u znak odobravanja, a djeca koja su stajala sa divnim cvijećern u saksijama pocrvenješe od stida
Majka imala jedinca sina, kojeg je voljela kao očinji vid. Sin joj je bio hairli i pobožan. Probudi se u njemu želja, kao i kod svakog muslimana, da obavi hadždž. Kada je pripremio sve što je potrebno, saopći majci svoj nijjet. Majka, znajući da je to dug put i da je (nekada) vezan sa izvjesnim opasnostima po život, predloži mu da sačeka još koju godinu. On majku ne posluša, već se zaputi da obavi svoju dužnost.
Tako putujući stigne u neko veće mjesto u jacijski vakat. Nai]e pored džamije, vidi da ljudi klanjaju jaciju, pa i on uđe. Pošto nije prispio u džemat na vakat počeo je sam klanjati. Dok je on obavljao namaz, ljudi su izašli iz džamije. On je ostao sam, a u međuvremenu jedan lopov je pokušao da provali u neku kuću kroz prozor. Vlasnik ga primijeti i odmah pozva komšiluk koji se dade u potjeru za lopovom. Kada su naišli pored džamije neko je ugledao našeg putnika i poviče. "Eno lopova u džamiji". Brzo ga uhvate i odvedu u policiju. On se otimao pokušavajući ih ubijediti da on nije lopov i da je pošao obaviti hadž. Niko mu to nije vjerovao. Sutradan je priveden kadiji koji je na osnovu mnoštva svjedoka donio presudu da mu se odsiječe ruka.
Stavili su mu na prsa plakat na kome je pisalo da je kradljivac i tako je proveden kroz grad, a i sam je morao stalno vikati i ponavljati da je lopov. Međutim, on je umjesto toga stalno ponavljao: "Ovakva kazna čeka svakog ko ne sluša majku!" Kada je kadija čuo šta on uzvikuje, upita ga za razlog, a on mu ispriča kako mu majka nije bila zadovoljna da on ove godine ide na hadž i smatra, da ga je Allah, dž.š., zbog te neposlušnosti prema majci kaznio. Kada je kadija saslušao njegovu priču, oslobodio ga je kazne.
Arapski povjesničar El Iksaki pripovjeda ovaj događaj: Ljudi dostojni povjerenja (ali jedini je Alah sveznajući, i moćan, i milosrdan, i ne spava) pripovjedaju kako u Kairu življaše čovjek koji je posjedovao mnogo bogatstva, ali bijaše on tako plemenit i velikodušan pa ih sva izgubi osim kuće svojega- oca, te mu je valjalo raditi kako bi zaradio ža život. Radio je toliko da ga jednog lijepog dana shrva san ispod smokve u njegovu vrtu. U snu ugleda posve mokra čovjeka koji iz usta izvadi zlatnik i reče mu: »Tvoja sreća leži u Parziji, u Isfahanu. Idi i potraži je.
Drugog jutra, čovjek se probudi, krenu na dugačak put i suoči se s opasnostima koje na čovjeka vrebaju u pustinjama, na lađama, od gusara, idolopoklonika, rijeka, divljih zvijeri i ljudi. Najposlije stiže u Isfahan. Noć ga zatekne unutar zidina grada te on leže da spava u dvorištu neke džamije. Preko puta džamije nalazila se neka kuća i, po volji Boga Svemogućega, grupa kradljivaca prođe pokraj džamije i uđe u kuću. Ljudi koji su tamo spavali probudiše se zbog buke što je počiniše kradljivci "te stadoše zazivati u pomoć... Susjedi su također stali vikati, a predvodnik noćne straže dotrči sa svojim ljudima pa lopovi pobjegoše preko terase. Čuvar reda dade pretražiti džamiju. Pronašli su čovjeka iz Kaira i tako ga istukli bambusovim štapovima da zamalo nije umro. Dva dana nakon toga, on se osvijesti u zatvoru. Redar ga upita: »Što te dovelo u Perziju?» On odluči kazati istinu: »Neki mi je čovjek u snu naredio da dođem u Isfahan jer tamo leži moja sreća. Eto me u Isfahanu, a sreća koju mi je bio obećao vjerovatno su udarci batinom što ste mi ih tako velikodušno udijelili.»
Čuvši te riječi, redar se totiko smijao da su mu se vidjeli umnjaci te najposlije reče: »Ludi i lakovjerni čovječe, ja sam tri puta sanjao o nekoj kući u Kairu iza koje se nalazi vrt, u vrtu sunčani sat, iza sunčanog sata smokva, iza smokve izvor a ispod izvora blago. Nisam ni trenutka povjerovao toj laži. A ti si, začet sparivanjem mazge i demona, lutao od grada do, grada ufajući se jedino u svoj san. Da te više nisam vidio u Isfahanu! Kupi prnje i odlazi!»
Čovjek uze svoje stvari i vrati se u domovinu. Ispod izvora u svom vrtu (bijaše to izvor redareva sna), iskopa blago. Tako ga je Bog blagoslovio, nagradio i proslavio. Bog je velikodušan, skrovit.
U nekom mjestu bijahu otac i sin. Oba su bili učeni. Otac je bio jako vrijedan, a sin lijenčina. Otac ga je nagonio da radi, ukazujući mu na posljedice nerada i lijenosti, podsjećajući ga da nas Kur'an upućuje na rad riječima. "Ve en lejse lil-insani illa ma se'a" - "da za čovjeka nema ništa bolje od njegova rada i truda". A sin odgovori, da je Allah, dž.š., zagarantovao svakom nafaku riječima. "Vema min dabbetin fil-erdi illa alallahi rizkuha". Otac mu reče kako on zna za taj kur'anski ajet, ali je pitanje o kakvoj i kolikoj se zagarantovanoj nafaci radi. Sin i dalje osta pri svom.
Jednog dana sin izrazi želju da malo prohoda po svijetu i da proba ima li bolje nafake od babine. Putujući od mjesta do mjesta zadrži se u jednom gdje mu se život svidio. Kada je potrošio svu gotovinu, uvidi da ga niko ne prima i odluči da se vrati kući. U putu ga uhvati noć u jednoj šumi i on zanoći u jednom grmu. Rano se probudi i ugleda lisicu, koja je bila bolesna i jedva se dovukla do jednog grma, pa se tu savila i ležala, jer dalje nije mogla. Tada pomisli: "Ova lisica je bolesna, sama sebi nije u stanju pribaviti nafaku", te ostade tu tri noći, da bi vidio hoće li ona doći do nafake. Nakon tri noći ugleda kurjaka kako nosi plijen u zubima i spušta nedaleko od lisice.
Kad ga je pojeo i dotjerao do kostiju odusta i ode. Lisica se s mukom dovuče do kostiju i počne jesti svoju nafaku. Poslije ovog doživljaja putnik nastavi put. Kada je stigao kući, upita ga otac gdje je bio i šta je doživio, te zašto se tako brzo vratio. Sin mu sve ispriča i na kraju i događaj o lisici i kurjaku, ističući da je on bio u pravu, da je Allah, dž.š., svakom zagarantovao nafaku, pa i onoj bolesnoj lisici. Otac mu na to odgovori: "E, moj sine, tačno je to da je Allah svakom zagarantovao nafaku, ama kakvu? Ti si se ugledao u onu bolesnu lisicu, koja je tek treći dan nešto okusila, i to iza drugog kosti oglodala, a što se nisi ugledao, sram te bilo, na kurjaka, koji je i sebe nahranio i drugom donio."
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
