MORAM ZLOČINCE LUKIĆE PITATI
18.04.2006 21:30:34

Autor: Bakira HASEČIĆ

Zloglasni Milan i Srdoje Lukić, stotinama muslimanske djece, žena, muškaraca su ubili, zaklali, zapalili, silovali, ali mi im moramo dati do znanja, i da oni to znaju da smo mnoge preživjele i jedva čekamo da se pogledamo sa njima oči u oči da ispričamo njima pred Sudom Tribunala da su nas silovali, premlaćivali, opljačkali novac, deviznu štednju, zlato, uništli sve ono što podsjeća na jedan narod, a taj narod je bošnjački narod.
Možda misli Milan Lukić da smo mi zaboravili da je njegov ujak, brat njegove majke Kate, u II svjetskog rata poklao oko 300 muslimana u selu Štitarevo pa je govorio "92 "Nemoj Milane klati samo ubijaj". Milan i milančići su 1992. godina imali sezonu lova na muslimane, ubijali su sve što je nosilo muslimansko ime.
Ja ću ga podsjetiti kao žena koja sam poznavala njega i njegovu pokojnu babu Leviju, oca Mila, majku Katu, njegove polu stričeve Lipovac Krstu i Radojicu, podsjetiću ga da sam mu 3-4 puta bila u kući u Rujištima i naćala kod njegove babe Levije, dobro ga poznajem, a mnogo mi je “pomogao” "92 u MUP Višegrad, i “zahvalit ću mu se”. Moram ga osim sebe pitati za mnoge djevojčice, djevojke i žene koje je silovao, pa na kraju ubijo. Moram ga pitati za našu Dženanu Gacko, moram ga pitati za moju Almu, kćer od mog djevera Remze Hasečića što mu zapali ženu Vezimu, sina Nermina rođenog 1977. godine, šukara Azema Demira, punca Demir Osmana, punicu Demin Nefu, Tvrtković Sulejmana, njegovu ženu Abidu i sina im Selima rođ. 1977. godine, moju jetrvu Haniju Hasečić. Vodao je Almu sa sobom, odveo je na Bikavac doveo je kod Demir udato Karčić Aide tu je doveo još 2 djevojčice (ove 3 su žive) odveo je desetine djevojčica i djevojaka. Zaboravlja Milan i njegovi koljači red za klanje na 10. i 11. juna 1992.godine na ćupriji Mehmed paše Sokolovića, zaboravlja da ima ih preživljelih koji neaboravljaju, koji još uvijek hodaju, govore i svjedoče. Zaboravlja Milan banju "Vilina vlas", ima ih preživjelih, zaboravlja Milan OŠ "Hasan Veletovac" zaboravlja kada je sa dr. zaklao Šabanović Ibru i bacio glavu među 500 civila djece, žena muškaraca, zaboravlja odvođenje muškaraca i ubijanja u školi, zaboravlja Vatrogasni dom, Dragomilje, zaboravlja stomatologa Karahodžića, zaboravlja preduzeće "Varda" 20 strijeljanih na Drini, zaboravlja odvedenih 6 radnika Stanka Pecikoze, ostali su živi ali ostali u kamionu je odvukao prema Župi, zaboravlja strijeljanje na Banjkom potoku, ali ima ih preživjelih, da ne nabrajam više nabrajam Milane, Milane, "herojčino" "Srbine" malen ti je "Garavi sokak", nema više "Osvetnika", "nema više Belih orlova", nema više, nema, SADA SAMO IMAMO MI ŽRTVE I SVJEDOCI. Ti Sredoje zaboravio si kada si napao Vučine, zarobiše te civili, zaboravio si kada smo te saslušavali kada su te zarobili, plakao si kao malo dijete i govorio "dajte mi 2 sata donijet ću u ruksaku glavu Brana Savovića. Plakao si, pustili te, a ti se pretvorio u zvijer. Zaboravljaš kako si mi se smijao u MUP-u kada ste me priveli 25. aprila 1992.godine SJETI SE, I MORAT ĆEŠ SE SJETITI.
Sjeti se u Kosovom Polju kada ubiste Kos Murku a sjeti se čiju ste ličnu kartu pocijepali i ostavili, mi je sastavisno, ali i taj čovjek je preživio strijeljanje.
Znaš onu staru NIČIJA DO ZORENIJE SJALA, mislili ste da ste nedokučivi.
NAŠA HRABROST JE BORBA ZA PRAVDOM I ISTINOM. Jedino što nam je ostalo da se borimo da neko izmisli aparat kada su žene trudne da se utvrdi da li nosi MONSTRUMA da sama žena prekine trudnoću da se takva gamad ne šire po svijetu.
Moraćeš nam odgovoriti šta si od toga imao da nas poniziš, povrijediš, napravite trajne invalide, uništite, protjerate, ali veliki je broj iza vas vaših poslušnika.
Ja, Bakira Hasečić iz Višegrada, zbog vas i drugih živim sada u “tuđem” gradu, u svojoj kući u Sarajevu, ali moje srce, duša je u Višegradu, ja odem u moj Višegrad, ali vas tamo nema, a nema vas više ni u vašem Višegradu, kojeg je svakim danom sve manje, a mojeg Višegrada je sve više. Jer ja znam da nikada više nećete dočekati da dođete u Višegrad koji će konačno postati moj, naš, ustvari onih čiji uvijek i bio. Da znate ja idem kad hoću u moj Višegrad, i idem mome babi na mezar, ukopala sam i moju sestru što je ubijena u Vlasenici, tragam za kostima mojih jetrva, djece i drugih srodnika kojima ste vi i vaša bratija uzeli živote. Da jeste PRAVDA JE SPORA ALI DOSTIŽNA!!! Govorili ste nam “IZDRŽITE, IZDRŽITE, OSTAĆE VAS 20%”.
Ali ti si ruku digao i na svoga Stanka Pecikozu moga komšiju, tu ubi Rudu Lončarevića samo što je Hrvat, ubijao si sve što je nesrpsko, ti VELIKI SRBINE, jeli ti velika ćelija, falili li ti šta, ja imam dušu poruči šta ti treba, ali nema više zlata kod mene sve si pokrao.