Šurejh bin Haris bio je jedan od tabi’ina. U svoje vrijeme je bio poznat po pobožnosti, pravednosti, učenosti i oštroumnosti. Gotovo šezdeset godina je bio na položaju glavnog kadije u Kufi. Na ovu dužnost ga je postavio halifa Omer r.a. Evo povoda za njegovo postavljenje.
Vladar pravovjernih, Omer bin Hattab, r.a., je od nekog beduina kupio konja, isplatio mu dogovorenu cijenu, a potom ga uzjahao i krenuo. Međutim, nije daleko odmakao, kada je primijetio da konj ne može dalje trčati, pa se sa njim vratio nazad i čovjeku od koga ga je kupio rekao:
- Uzmi svoga konja nazad, jer je pod mahanom.
- Ne, neću ga uzeti vladaru pravovjernih - odgovorio je - jer sam ti ga prodao zdrava i čitava.
Na to mu je Omer r.a. rekao:
- Odredi koga hoćeš, pa neka u sporu između mene i tebe presudi!
- Neka onda, spor između nas riješi Šurejh bin Haris el-Kindi - rekao je.
- Uredu, pristajem - odgovorio je Omer r.a.
Tako su vladar pravovjernih Omer bin Hattab r.a. i vlasnik konja zamolili Šurejha da on presudi koji je od njih dvojice u pravu. Kada je Šurejh saslušao izjavu beduina, okrenuo se prema Omeru r.a. i upitao ga:
- Vladaru pravovjernih, jesi li konja preuzeo zdrava?
- Jesam - odgovorio je Omer r.a.
- Vladaru pravovjernih - rekao je Šurejh - ili zadrži ono sto si kupio, ili ga vrati onakvog kakvog si preuzeo!
Na to je Omer r.a. s divljenjem pogledao u Šurejha i rekao:
- Zar presuda može biti drugačija nego što je ova? Kratko i jasno, istina je istina i pravda je
zadovoljena. Spremi se, ideš za Kufu! Postavljam te za tamošnjeg kadiju!
Prije mnogo godina jedan zapadnjak nabas’o u jedno bosansko selo za vrijeme Ramazana. Proveo tu desetak dana jer su domacini bili vise nego ljubazni i s gostom se sporazumjevali i rukama i nogama.
Vratio se musafir kuci te prepricavajuci gdje je sve bio i sta je sve vidio na svom putu za ove dobre seljane i njihov obicaj rece:
„ Probude me u toku noci i onda jedemo, zatim tokom citavog dana nedaju nista jesti ni piti. Negdje predvece naprave hrane i jela kao da ce ceta vojske jesi i cekaju znak. To im odredjuju mala djeca koja trce ulicom i dozvoljavaju jelo i pice bas u to vrijeme. Najedemo se i napijemo, ma ljepota. E onda na vecernju fiskulturu. Svi se spreme pa u jednu veliku salu. Trener ispred, pa muskarci i iza njih zene. Onda trener naredjuje:
-Gore, dole, gore, dole...
Onda se svi usutimo i cekamo da vidimo jel dobro.
Trener sjedi i razmislja i onda se okrene na desnu pa na lijevu stranu i kaze:
Bio jedan mujezin koji je imao veoma ruzan glas. Ucio je ezan u nevjernickoj zemlji. Iako su mu ljudi govorili da ne uci ezan, jer ce to izazvati neprijateljstvo i rat, on se inatio i nastavio uciti ezan u toj zemlji.
Dok se narod plasioda moze doci do nereda, pogledase te vidjese jednog nevjernika da ide i nosi odjecu u rukama. Uz odjecu je nosio svijecu i slatko, kao da dolaze prijatelji. Upita:
-Recite mi gdje je taj mujezin? Njegov ezan i glas donjeli su mir i spokoj mojoj dusi.
Ljudi su se cudili i pitali:
-Kako to? Zar tako ruzan glas moze nekome donjeti spokoj?
Nevjernik im odgovori:
-Njegov glas cuo se sve do crkve. Ja imam lijepu kcerku koja je odavno zeljela postati muslimanka. Tu zelju joj nikako nisam mogao izbiti iz glave. Toliko sam je savjetovao, ali nista nije vrijedilo, jer joj se u srce usadila ljubav u vjerovanje u jednog Boga. Kada se ona okrenula tom vjerovanju, ja sam zapao u tugu i patnju. Nisam imao nikakvog rjesenja za tu situaciju. Napokon je moja kci cula ruzan glas mujezina i pitala:
-Kakav je to ruzan zvuk? Cula sam ga i veoma me oneraspolozio. Za citav svoj zivot u crkvi i manastiru nisam cula tako ruzan glas.
Mladja sestra joj je obasnila da je to ezan, da ga uce muslimani i da poziva na namaz. Nije joj vjerovala te je pitala druge, ali su joj i oni rekli isto. Poblijedila je u licu i izgubila volju za Islamom. Ja sam se tako izbavio zla i mirno spavam. Njegov glas donjeo mi je spokoj. Zato sam mu donio poklon. Gdje je taj covjek?
Kada je vidio mujezina nevjernik mu rece:
-Primi ovaj poklon. Spasio si me nevolje. Ucinio si mi takvu uslugu da sam ti duznik do kraja zivota. Da imam blaga i imetka, obasuo bih te zlatom.
Već je bilo prošlo jedan sat iza pola noći, a Husejn se i dalje vrtio u postelji ne mogavši da zaspi. Razmišljao je o sebi i svojim problemima, a najviše ga je tištilo što mu je nafaka tako mala pa ne može sebi da priušti ni najosnovnije što je potrebno za normalan život. Radio je kao portir u jednoj školi, plata je bila mala i neredovna, jedva se izlazilo na kraj. Pogleda po sobi. Mjesečina je svojom blijedo-mliječnom bojom osvjetljavala ono malo neimaštine što je imao. U jednom uglu je stajao dotrajali stari kauč preko kojeg je bila tanka zelena deka. Do njega je bio stolić sa rasklimanim nogama prijeteći da se svakog momenta sruši. Na drugom kraju nasuprot kauča je bio stari kredenac boje drveta na kome je vrijeme ostavilo svoj trag.
Vatra u pćci je pucketala pa je makar bilo toplo i ugodno. Husejn je ležao na spužvi pored svoje Džemile, a djeca, Samir i Amir su ležali na drugoj spužvi nedaleko od njih.
Ni sam ne zna kada ga je san savladao. Učini mu se da je samo na momenat dremnuo kada sat budilnik se oglasi u pet sati. Ustade mrzovoljan, i poče da se oprema. Džemila začu sat i njegovo spremanje te se prenu i tihim glasom da ne bi djecu probudila ga priupita
- Hoćeš li da ti kahvu pristavim?
- Neću, ne mogu sada, popiću je na poslu- odgovori Husejn i izađe vani.
Izašao je iz kuće i zaputio se niz snijegom prekriveni put koji je vodio ka glavnom putu gdje je morao da sačeka autobus. Ostavio je nešto više od po sata dok ne dođe do stanice. Malo sačeka te sjede u autobus.
Kad dođe pred školu ugleda svog prijatelja koji je radio kao ložač u istoj školi kako upravo izlazi iz crvenog i dobro očuvanog BMW-a.
- Esselamu alejkum, Alija – reče mu Husejn dok je prilazio.
- Ve alejkumus-selam – uzvrati Alija pružajuci ruku i prihvatajući Husejnovu u čvrst stisak.
- Blago tebi – reče Husejn.
- Što? - upita Alija.
- Pa eto imaš dobro auto, sad si ko pravi gospodin.
- Ma jami bolan Husejne, nije ovo ništa.
- Ja lahko je tebi, ti imaš brata u Švajcarskoj pa ti može nabaviti što god ti treba.
- Nije to ništa moj Husejne. Danas imaš sutra nemaš. Evo sad nek se desi sudar ode moje gospodstvo a i ja s njim. To ti je samo gomila metala. Nije u tome istinsko bogatstvo.
- Ma opet lakše je tebi, ti imaš više nego ja.
- E moj Husejne, može Allah dati da ti već sutra imaš više nego ja.
- Ne, ne - vrtio je Husejn glavom – to je nemoguće. Sa ovakvom platom i ovim standardom, nikad to neću dočekati.
- Upamti - reče Alija – Allah je taj koji daje nafaku a ne ljudi. Tvoja nafaka koju ti je Allah odredio će doći, direktno ili indirektno, ali ona uvijek dolazi.
- Ma, sumnjam ja u to. Ako se ti ne pomučiš i sobom ne privrijediš niko tebi ništa neće dati džabe.
- Vidjećemo, vrijeme će nam to najbolje pokazati – reče Alija i na tome se i rastaše.
* * *
Prošlo je od tog njihovog dijaloga negdje oko dvije hevte. Husejn je sjedio u kući i gledao TV sa ženom i djecom, kad začu zvuk automobila kako se približava i domalo se zaustavi pred njegovom kućom. Odgrnu zavjesu s prozora da malo bolje osmotri došljaka te ugleda pred sobom jednog predivnog metalik zelene boje Renaulta. Nove gume. Aluminijumske felge koje su blistale na suncu. Nove presvlake u autu. Dah mu se gubio gledajući u to auto. Vozača još nije vidio, a sudeći po tablicama izgleda da je iz Njemačke. Domalo vozač ugasi motor i izađe iz auta. Kad ima šta i vidjeti, bio je to njegov šura
- Ženo – uzviknu Husejn- evo nam musafira.
- Ko je? upita Džemila.
- Tvoj brat Salih. Djeco evo vam dajdže – uzviknu Husejn i požuri ka vratima da dočeka gosta.
- O, bujrum, bujrum – razdragano je uzvikivao Husejn šireći ruke da zagrli svog musafira.
Svi dočekaše Saliha na nogama. Prvo se izljubi sa sestrom, zatim djecom, te sjede na kauč, a ostali oko njega na spužvu.
Džemila pristavi kahvu i poče se vrtiti po kuhinji, a Salih i Husejn zađoše u razgovor, te će ti Husejn:
- Imaš hvala Bogu dobro auto.
- Dobro je hvala Allahu, dobro je podnijelo put. Hoćemo li ga pogledati malo izbliza?
- Svakako – reče Husejn i izađe sa Salihom vani.
Gledajući auto Husejn mu se iskreno divio.
- Sviđa li ti se? – upita ga Salih.
- Sviđa kako da ne, već odavno maštam za jednim ovakvim autom, ali šta ću ja miskin kad jedva rastegnem ovu platu na mjesec dana.
- Znam ja dobro tvoju situaciju, pa sam zato odlučio da ti ovo auto poklonim.
- Kako to misliš?
- Pa lijepo, ovo ti je hedija od mene.
- Nemoj se sa mnom šaliti, bolan ne bio.
- Ne šalim se, ovo sam tebi i sestri nanijetio.
- Husejn je gledao u auto ne vjerujući ni svojim očima, a ni ušima, te kao kroz misli reče:
- Žao mi je, ali neću moći da ga primim.
- Zašto?
- Nemam para za carine.
- Ma hajde i ništa se ti ne brini za to. Da li se tebi auto zaista sviđa?
- Sviđa u to nema nikakve dileme, nego pare, nemam ti ja para za to.
- Evo papiri za carinu su tu, tvoje je samo da potpiseš, a pare su moja briga.
Husejn je gledao preda se, pa u auto, pa u Saliha, još ne shvatajući šta se dešava. Salih je već vadio ključ iz džepa pružajući ga Hamdiji.
- Evo probaj kako radi.
- Bismillahir-rahmanir-rahim – izgovori Husejn jedva čujno otključavajući vrata svog auta dok su mu ruke blago podrhtavale.
Okrenu ključ i auto zabruja. Osluhnu mu rad motora, radio je tiho bez ikakvih sumnjivih šumova, te mu malo doda gas a auto zabrekta svom snagom poput divlje mačke, popusti gas pa se zavali u sjedištu tiho izgovarajući elhamdulillah, elhamdulillah, dok su mu suze klizile niz obraze.
- Salih, Husejne, hajte, kahva je na stolu – dovikivala je Džemila s prozora.
Husejn uniđe unutra brišući suze.
- Šta se desilo, što plačeš? – upita ga Džemila, pritrčavši mu.
- Ma nije ništa, plačem onako, od sreće.
U tom momentu naumpadoše mu Alijine riječi u vezi nafake. Sjedio je i sutio ne mogavši ni riječi da progovori. Kahva se polahko hladila na stolu. Djeca, Samir i Amir su vozali autiće što im ih je dajdža donio, veselo raspravljajući čiji je auto bolji i brži. Salih je sa sestrom nešto razgovarao i razgledao po sobi.
Taj dan su sredili sve potrebne formalnosti vezane za carinu, tehnički pregled auta, osiguranje te je auto postalo zvanično Husejnovo vlasništvo. Salih je imao svoju kuću nedaleko od sestrine, pa je tamo prenoćio da bi se sutra vratio u Njemačku.
* * *
- Došavši pred zgradu škole Alija baci pogled na metalik zelenog Renault-a koji je bio parkiran ispred škole. Ja čije li je ovo auto- zapita se ispitivački prelazeći pogledom po autu. Čije god da
je dobro je maša´Allah. Prolazeći pored portirnice poselami Husejna te ga upita o onom autu na parkingu.
- To je moje auto – ponosno će Husejn.
- De, de, nemoj sa mnom šalu zbijati – odvrati Alija.
- To je moje kad ti kažem, evo vidiš, ključevi su kod mene – te izvadi ključeve iz džepa i pokaza ih Aliji.
- Ama, otkud, kako?
- Kako? Od Allaha. Nafaka. Sjećaš se neki dan kad mi ono pričasmo o tome?
- Sjećam se.
- Eto prije neki dan mi dođe šura iz Njemacke i „dotjera“ mi ovo auto.
- Rekao sam ja tebi moj Husejne.
Poslije petnaestak dana dok je Husejn nešto radio u vrtu iza kuće ugleda jedan mali kamiončić kako se putem primiče njegovoj kući. Prepozna svog šuru za volanom te baci ašov iz ruku i krenu mu u susret. Kamion se zaustavi, Salih izađe i srdačno se izgrli sa zetom.
- Otkud tebe ponovo? – upita Husejn.
- Evo dovukoh neke stvari, pa hoću kod tebe da ih ostavim.
- Neka, neka, nema problema, možes ostaviti kod nas šta god hoćeš, nego de da ti pomognem.
Počeše iznositi stvari te izvadiše veš mašinu, pa električnu peć, sto za peglanje, trosjed, dvosjed, dvije fotelje i jedan drveni sto od punog drveta.
- Jesu li dobre ove stvari što ih donesoh? – upita Salih sestru Džemilu.
- Jesu, vallahi, izgledaju kao nove. Ništa se ti ne sikiraj, mi ćemo ove stvari prekriti nečim, da ih ne bi djeca oštetila ja li isparala. Čekaće vas ove stvari dok vi ne dođete.
- Nisu to moje stvari sestro draga – mirno će Salih – to sam ja vama dovezao, to je vaše.
Džemila briznu u plaž i poče grliti i ljubiti brata uzvikujući:
- Da ti Allah podari svako dobro, da ti Allah podari svako dobro.
Husejn je razrogačio oci pa ne zna šta će. Gleda čas Saliha, čas Džemilu, zinuo od čuda i ne može ni riječi da kaže. Kad dođe sebi priđe Salihu zagrli ga, srdačno se zahvaljujući.
- Hvala ti zete gdje god čuo i nečuo.
- Zahvalite se Allahu, jer Allah je sve ovo dao, od Allaha dolazi rizk.
Te noći ležali su Husejn i Džemila i nešto tiho i zadovoljno kao dva goluba gugutali. Sreća im je bila ozarila lica. Shvatili su da ono što Allah čovjeku odredi, da to niko ne može spriječiti, Allah je taj koji nad svim bdije i koji daje svemu živom opskrbu a ne ljudi.
Upitan je Alija, r.a., koja je Allahova vojska najjača, pa je rekao:
''Posmatrao sam željezo i mislio sam da je to najjača Allahova vojska, zatim sam posmatrao vatru i vidio sam da vatra topi željezo, pa sam pomislio da je vatra najjača Allahova vojska, zatim sam posmatrao vodu i vidio da voda gasi vatru, pa sam pomislio da je voda najjača Allahova vojska, onda sam posmatrao oblake i vidio da oni nose vodu i pomislio sam da su oblaci najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o vjetru koji razgoni oblake, pa sam pomislio da je vjetar najjača Allahova vojska, zatim sam gledao planine kako svojom postojanošću prkose vjetru, pa sam pomislio da su planine najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o čovjeku i vidio da on osvaja i najviše vrhove planina, pa sam pomislio da je insan najjača Allahova vojska, onda sam razmišljao o onome što savladava čovjeka, pa sam vidio da je to san i mislio sam da je san najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o onome što odagnava san i vidio sam da su to briga i tuga, pa sam pomislio da su briga i tuga najjača Allahova vojska, nakon toga sam razmišljao o njihovom staništu i shvatio sam da je to srce, pa sam mislio da je srce najjača Allahova vojska, međutim, vidio sam da se srce ne smiruje bez zikra i shvatio sam da je zikr najjača Allahova vojska.''
Savjetnik poput ljekara
Na dvoru kralja Nusirvana savjet je zasjedao o vaznim pitanjima carstva. Buzurdzimihr koji predsjedavase tom skupu, sve vrijeme ne izgovori ni rijeci. Kada zar polemike malo utihnu, sjetise se I njega pa upitase:” O mudri Buzurdzimihre, zasto nam se I ti ne pridruzis u raspravi?”
“ Pravi savjetnik je poput ljekara”, rece on, “ ljekar ce prepisati izvjesni lijek samo bolesnom covjeku. Posto vidim da su vasa misljenja ispravna, nema potrebe da se mijesam u raspravu”.
Allah je objavio Musau a.s.: ''O Musa, sa pet riječi ću ti završiti objavu Tevrata. Ako po njima budeš radio biće ti od velike koristi, a ako ne, onda ti neće koristiti:
Prvo: budi siguran da ti je nafaka propisana jer Moje riznice su pune i ne mogu se isprazniti,
Drugo: ne boj se moćnika jer je jedino Moja moć vječna i ne prolazi,
Treće: ne odustaj od borbe protiv šejtana sve dok ti je duša u tijelu jer on neće odustati od borbe protiv tebe nikada,
Četvrto: ne traži mehane drugih dok pri sebi imaš mahana, a nema čovjeka bez mahane,
Peto: ne budi siguran od Mojih spletki ni kada uđeš u Džennet, jer je Adema u Džennetu zadesilo to što je zadesilo. Zato, od Mojih spletki ne budi siguran nikada!''
Sjecao se svoje nane i njenih upozorenja da obavi svoj namaz na vrijeme: «Moj sine, ne bi trebao ostavljati svoj namaz do ovog kasnog vremena !» Njegovoj je nani bilo sedamdeset godina, ali kad god bi cula ezan, hitro poput strijele odazivala bi se na mujezinov poziv. On, naprotiv, nikad nije mogao savladati svoj ego da ustane na molitvu. Šta je god radio namaz mu je bio na posljednjem mjestu i uvijek ga je žurno obavljao da...bi stigao na vrijeme. Razmišljajuci o tome, ustao je i shvatio da je ostalo još samo petnaest minuta do ezana za jaciju.
Brzo je uzeo abdest i klanjao akšam. Dok je cinio tesbih, ponovo se sjetio svoje nane i postidio se svoje molitve. Ona je klanjala s takvom skrušenošcu i mirom. Poceo je sa svojom dovom, zatim se spustio na sedždu i ostao u tom položaju neko vrijeme. Bio je u školi cijeli dan i bio je tako umoran..
Naglo ga je probudio cudan zvuk, buka i vrištanje. Oblio ga je leden znoj. Razgledao je oko sebe, u svakom pravcu u kojem bi pogledao - bili su ljudi. Velika gužva. Neki su stajali sledeni, gledajuci oko sebe, neki su trcali lijevo i desno, potpuno izgubljeni, dok su neki klecali na koljenima sa skupljenim rukama, samo cekajuci... Ispunio ga je cisti strah i panika kad je shvatio gdje se nalazi. Bio je to Sudnji dan!!!
Dok je bio živ slušao je o polaganju racuna na Sudnjem danu, ali to mu se cinilo tako dalekim! Da li ovo može biti plod njegove mašte, nešto što je njegov um izmislio?! Ne, išcekivanje i strah su bili tako veliki – nemoguce je da ovo nije stvarnost. Ispitivanje je i dalje trajalo. Poceo je ocajnicki trcati od covjeka do covjeka pitajuci da li je njegovo ime prozvano. Niko mu nije mogao odgovoriti.
Iznenada, zacuo je kako neko proziva njegovo ime, te se more ljudi rastavilo i napravljen je prolaz za njega. Dvojica su ga zgrabila za ruke i vodili naprijed. Ne gledajuci, prolazio je kroz gužvu. Meleki su ga doveli do centra i tu ostavili. Dok mu je glava bila oborena, citav njegov život mu je prolazio pred ocima, kao kakav film.
Vidio je svog oca kako trci sa predavanja na predavanje, trošeci svoje zdravlje na putu islama. Vidio je svoju majku kako poziva goste u njihovu kucu, postavljajuci jednu sofru, dok je drugu podizala. Branio se: »I ja sam uvijek bio na tom putu. Pomagao sam drugima. Širio sam Allahovu rijec. Obavljao namaz. Postio ramazan. Šta god nam je Allah naredio da cinimo, cinio sam. Što je Allah zabranio, nisam radio.» Poceo je plakati i razmišljati o tome koliko je volio Allaha. Znao je da sve što je uradio u životu nije bilo onoliko koliko Allah zaslužuje.
Znao je da je Allah njegov jedini Zaštitnik..
Znojio se i tresao kao nikad u životu. Oci su mu bile uperene na vagu djela, cekajuci odluku. Konacno, odluka je donesena. Dva meleka, držeci listove papira u rukama, okrenuli su se prema gomili ljudi. Noge su mu bile pred kolapsom. Sklopio je oci kada su poceli citati imena onih koji idu u džehennem. Njegovo su procitali prvo. Pao je na koljena i vikao iz sveg glasa kako to ne može biti. «Kako ja mogu ici u džehennem? Služio sam druge cijeli moj život, širio sam Allahovu rijec medu drugim ljudima...»
Zamaglilo mu se pred ocima, tresao se cijelim tijelom. Ona dva meleka su ga uzela za ruke. Dok su mu se noge vukle, vodili su ga kroz gomilu prema ivici vatrene džehennemske provalije. Vikao je i ocajnicki razmišljao ima li iko od ljudi da mu pomogne... Dozivao je sva dobra djela koja je uradio: pomaganje svom ocu, svoj post, svoje namaze, Kur´an koji je citao, pitao je da li mu ijedno od tih djela može pomoci!? Ali, meleki su ga i dalje vukli prema džehennemu.
Približili su se Vatri. Njegov posljednji pogled unazad... Zar nije Resulullah, s.a.v.s., rekao koliko je cista osoba koja se kupa u rijeci pet puta svaki dan, toliko i namaz obavljen pet puta dnevno cisti od grijeha?! Poceo je vikati: «Moj namaz? Moj namaz? » Dva se meleka nisu zaustavljala i došli su do same ivice ambisa džehennemskog. Osjecao je vatrene plamenove po svome licu. Nada se potpuno ugasila, osuden je na vjecnost u vatri... Jedan od meleka gurnuo ga je i on je padao, gledajuci dno koje je bilo sve bliže i bliže...
Odjednom, cvrsta ruka ga je zgrabila i povukla nazad. Obrisao je prašinu sa ociju i vidio starog covjeka bijele, duge brade. Upitao ga je: «Ko si ti?» Stari covjek je odgovorio: «Ja sam tvoj namaz.» «Pa, gdje si do sada? Spasio si me u zadnji momenat! Još malo i završio bih na dnu džehennema!» Stari se covjek nasmijao i rekao: «Pa i ti si mene obavljao u zadnju minutu, zar si zaboravio?!»
U tom trenutku otvorio je oci i podigao glavu sa sedžde. Bio je sav mokar od znoja. Slušao je glasove koje dolaze spolja i cuo je ezan za jaciju. Brzo je ustao i otišao uzeti abdest.
«A teško klanjacima, koji namaz svoj kako treba ne obavljaju!» (El-Ma´un:4, 5)
Sine, ja sam ipak tvoja mati
Nakon dugog izbjegavanja i odugovlačenja, sine, tvoja jadna mati ti šalje ovo pismo. Napisala ga je u više navrata jer su je suze prekidale. Ali, zaustavila je suze, a srce joj je zadrhtalo pa je napisala: Sine moj, nakon ovog dugog života vidim da si odrastao čovjek savršenog razuma, određenih emocija. Moje pravo kod tebe je da pročitaš ovaj papirić, a ako hoćeš, možeš ga nakon toga pocijepati isto onako kao što si pocijepao moje srce u djeliće.
Prije dvadeset i pet godina, sine moj, najsretniji dan u mom životu bio je kada mi je doktorica rekla da sam trudna. Sine moj, majke dobro znaju značenje ovih riječi. One su pomiješane sa radošću, veseljem i početkom tegoba, slabosti i psihičkih i fizičkih promjena. Nakon ove radosne vijesti ja sam te nosila devet mjeseci u svom stomaku. Ustajala sam teško, spavala isprekidano, teško sam mogla jesti, a još teže disati. Međutim, sve to nije umanjilo moju ljubav i radost prema tebi. Naprotiv, ljubav prema tebi povećavala se svakim novim danom i sve više i više očekivala sam i željela tvoj dolazak.
Nosila sam te, sine, i prelazila iz slabog u slabije stanje. Bolovi su se povećavali, ali ja bih se radovala tvojim pokretima. Radovala sam se što si postajao sve teži i veći, iako mi je to bio težak teret.
Bila je to dugotrajna patnja nakon koje je došlo jutro iza jedne isto tako mukotrpne noći u kojoj nisam oka sklopila. Te noći mi se tijelo nije smirilo ni na trenutak. Osjećala sam teške i nesnošljive bolove. Obuhvatao me strah i trepet. Stari o kojima jezik ne može govoriti. Bolovi su me savladali do te mjere da više nisam mogla ni plakati. Ispred sebe sam gledala smrt u više navrata. Sve je tako bilo dok ti nisi došao na ovaj svijet pa su se moje suze pomiješale sa veseljem tvoga plača. Svi moji bolovi su nestali, a rane zacijelile jer sam pored tebe zaboravila na sve muke i bolove. Sagnula sam da te poljubim prije nego te je posula prva kapljica vode.
Sine moj, prolazile su godine tvoga života a ja sam te nosila u svom srcu. Kupala sam te i prala svojim rukama. Moje krilo bilo je za tebe postelja. Moja prsa bila su izvor tvoje hrane. Noćima sam bila budna kako bi ti spavao. Danju sam se patila da bi ti bio sretan. Moja najveća želja bila je da vidim tvoj osmijeh. A najviše bi me obradovalo kada bi zatražio od mene da učinim nešto što će tebe razveseliti. To je bio vrhunac moje sreće.
Prolazile su noći i dani a ja sam bila poput poslušne sluškinje koja je stalno radila. Poput dojilje koja nije prestajala dojiti. Radila sam bez odmora. Molila sam za tvoje dobro i uspjeh i nisam to zaboravljala. Pratila sam tvoj napredak svakog dana sve dok nisi odrastao u mladića. Na tebi su se pojavili znakovi odraslog muškarca. Ja sam opet pohitala na sve strane da ti pronađem ženu koju si ti želio.
Došao je dan tvog vjenčanja, približio se trenutak tvoje svadbe. Moje srce se cijepalo, a suze su mi potekle. Radovala sam se tvom ponovnom životu. Ali mi je bilo žao što ćeš se rastaviti od mene. Prolazili su teški trenuci i spore minute. Nakon toga nisi više bio moj sin nego neko drugi, jer te ja nisam takvog poznavala. Nestao je tvoj osmijeh, tvoj glas je utihnuo, lice ti se smrklo. Odbacio si me i zaboravio si na moje pravo. Prolazili su dani a ja sam pratila kada ćeš se pojaviti ili kada ću čuti tvoj glas. Međutim, dani su jedan za drugim prolazili a ti se nisi javljao. Često sam gledala prema vratima, ali ti se nisi pojavljivao. Kada bih čula zvono telefona, ja bih zadrhtala. Nakon toga počela sam umišljati da telefon zvoni. Evo noći čija se tama spustila, dani su postali dugi, ali ja te nisam vidjela niti glasa tvoga čula. A ti si zaboravio na onu koja ti je najbolje u životu služila.
Sine moj, ja ne tražim osim ono najmanje. Podari mi u svom životu barem mjesto koje imaju tvoji najnebitniji prijatelji. Sine moj, učini me svojom mjesečnom stanicom gdje ću te vidjeti bar na nekoliko minuta.
Sine moj, leđa su mi se savila, udovi su mi se iskrivili, bolesti su me shrvale, a bolovi me sve češće posjećuju. Ne mogu da ustanem osim sa poteškoćama, niti da sjedim osim sa tegobama, ali moje srce još uvijek kuca sa osjećajem ljubavi prema tebi.
Kada bih te neki čovjek počastio jednim danom, ti bi ga pohvalio za njegovo dobro djelo i lijep odnos. Tvoja majka ti je učila dobro koje ti ne vidiš dobrim, niti smatraš da možeš da se zahvališ za njega. Ona te je služila godinama i godinama te pazila. Gdje nagrada i obaveza prema njoj? Zar te je do te mjere dovela tvrdokornost?
Sine moj, kad god bih saznala da si sretan u životu, to bi povećalo moju radost i sreću. Čudila sam se jer ti si bio odgajan mojom rukom. Ali koji sam ja to grijeh počinila da sam ti postala toliki neprijatelj kojeg ne možeš ni da vidiš ili da podneseš da me posjetiš? Da li sam ijednog dana pogriješila u svom odnosu prema tebi?
Podari mi barem mjesto među svojim slugama kojima daješ platu svakog mjeseca. Pokloni mi samo dio svoje milosti. A podari mi malo i nagrade. Učini dobro prema meni jer Allah voli dobročinitelje. Sine moj, ja se samo nadam da te vidim i ništa više od toga. Dopusti mi da vidim tvoje smrknuto lice i način na koji se ljutiš.
Sine moj, srce mi se raspalo, suze mi teku, a ti si živ i opskrbljen si. Ljudi još uvijek pričaju o tvom lijepom odgoju, milosti i plemenitosti.
Sine moj, zar te nije navelo srce da se smiluješ jadnoj ženi koju je bolest uništila, a tuga srušila, ženi čije suze neprekidno teku, srce se guši u tuzi, ženi kojoj se kosa u smotuljke umotala, a tijelo našaralo od rana, ženi bez ikoga svog?
Sine moj, evo vrata Dženneta pored tebe su otvorena pa kreni prema njima. Otvori ih sa osmijehom prema mom licu, lijepim pozdravom i radosnim susretom. Nadam se da ću te susresti sa milošću Gospodara moga. ''Roditelj je srednja vrata Dženneta. Ako hoćeš, postavit ću ta vrata ili ću ih čuvati.'' (Bilježi ga imam Ahmed)
Sine moj, ja tebe poznajem iz djetinjstva, poznajem te kad si stasao u mladića. Ti si uvijek tragao za nagradom i sevapima. Ali si danas zaboravio na hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže: ''Najdraže djelo Allahu je namaz u njegovo vrijeme, zatim poslušnost roditeljima, zatim džihad na Allahovom putu.'' (Mutefekun alejhi) Evo ti nagrade za koju ne trebaš nekome odsijecati glavu ili udarati ljude po vratovima. Gdje si ti kada su u pitanju najvrednija djela kod Allaha?
Sine moj, ja te upozoravam da ne budeš od onih koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u ovom hadisu: ''Teško onome, teško onome, teško onome.'' Pa su rekli: ''Kome, Allahov Poslaniče? On reče: ''Onome čiji roditelji kod njega dožive starost, jedan od njih ili oboje, pa ne uđe u Džennet.'' (Bilježi ga Muslim)
Sine moj, ja se neću nikome žaliti, niti ću govoriti o svojoj tuzi, jer ako se podigne iznad nebesa, i ako otvori vrata nebeska, tebe će pogoditi nedaća nepokornosti roditelju. A na onom svijetu znaš da će te pogoditi velika nedaća. Ne, ja to neću učiniti. Sine moj, ti si još uvijek dio moga tijela, miris moga srca i radost moga dunjaluka.
Probudi se, sine! Sijede dlake pojavile su se na tvojoj glavi. Godine će proći a ti ćeš postati otac i ostarit ćeš. Ali, nagrada je shodno djelu. Ti ćeš pisati svom sinu pismo sa suzama isto ovako kao što sam ja tebi ovo napisala. A kod Allaha će se spojiti parničari.
Sine moj, boj se Allaha kada je riječ o tvojoj majci. Budi sa njom jer je Džennet kod njenih nogu. Obriši joj suze, ukloni joj tugu, ali ako hoćeš, onda nakon toga pocijepaj ovo pismo.
Sine moj, ko učini dobro djelo – čini ga sebi, a ko učini loše – učinit će ga protiv sebe.
Nakon završenog seminara o izučavanju Sire (životopis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem) u Medini, iako je bilo kasno, odlučio sam da se vratim u Mekku. Na pola puta, vidio sam po strani prevrnut automobil iz kojeg je izbijao dim! Odmah sam se zaustavio i dotrčao do prevrnutog automobila kako bi pomogao unesrećenim. Što sam se više približavao autu, srce mi je jače kucalo i obuzimao me nekakv čudan strah. Uspio sam proviriti u unutrašnjost automobila... prizor koji sam vidio učinio je moje oči punim suza...
Zatim sam počeo da plačem kao malo dijete... Vidio sam vozača naslonjenog na svoje sjedište... Lice mu je ukrašavala gusta crna brada... lice mu je bilo poput mladog mjeseca... Bio je nasmijan... a njegov kažiprst je bio podignut prema nebu....
Dok se moje lice kupalo u suzama počeo sam da kao lud gledam po autu...Iza vozača našao sam malu djevojčicu koja je pokušavala da stavi svoje ručice babi oko vrata, da ga zagrli... subhnAllah, valjda posljednji put... jer dok sam doša do nje, njene mal usne su tiho izgovarale riječi šehadeta “La ilahe illa Allah“, subhnaAllah... Ovakav prizor još nisam vidio... bilo je tada nemoguće utvrditi ko je imao ljepše lice, ljepši osmijeh, otac ili kčerkica... I druga auta su počela zaustavljati se... počela je gužva.. ljudi su htjeli pomoći!
Od plača koji me bio obuzeo zaoboravio sam pregledati ostatak auta... Plakao sam... nisam se osvrtao ko je oko mene... Neki su sigurno mislili da sam izgubio nekog bliskog sebi. Neko povika: “Ima žena i još djece u autu!“
Okrenuo sam se u pravcu glasa i vidio sam ženu koja je pored sve svoje nesreće i šoka, svojim rukama na kojima su bile rukavice skupljala svoju abaiju (džilbab, haljinu) kako se ne bi neki dio tijela ukazao ili oslikao... Bila je strahovito mirna... gledala je u nas i prigrlila svoje dvoje male djece, koja nisu bila povrijeđena, hvala Allahu! Spominjala je Allaha i zahvaljivala Mu... Nije od nas tražila pomoć...nije plakala... bila je mirna! Osjećao sam da je kao brdo... postojana, čvrsta, jaka. Allahu Ekber!
Neko od muškaraca je pokuša da joj pomogne da izađe iz auta, ali je to odbila blagim pokretom ruke, davajući nam do znanja da ne može muškarac i da može sama. Izašla je mirna, apsolutno smirena... i sa djecom se udaljila od auta.
Počeo sam opet plakati dok su ljudi počeli u mene opet čudno gledati. Kada je vidjela da se narod okuplja oko nje, uzela je djecu i htjela da bude sama, dok se udaljavala od nas prošla je pored mene i tiho mi rekla: “Brate ne plači... moj muž je bio dobar čovjek... dobar“!
Njezina rečenica je učinila da prestanem plakati. Nakon nekog vremena prišao sam joj i njenoj djeci nudeći se kao i rođenoj sestri da ih odvezem do njihove kuće, ali ona je tihim glasom punog stida odgovorila: “Ne brate, ja ne ulazim u auto u kojem nema žena“!
Poštovao sam njenu odluku, osječao sam u sebi da sam odgovoran za njih. Čekao sam sa njima neko auto u kojem će biti žena... Puna dva sata stajala je pored mene kao brdo Uhud, u glavi mi je bila samo njena jačina, smirenost...
Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala tri starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "
Starci su je upitali: " Je li Vaš muž kući? "
"Ne ", odgovorila je, nije."
"Onda moramo otići, " rekli su.
Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo.
" Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ",
rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.
" Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."
Rekli su joj starci. " Zašto ne ?"
Upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i reče:
" Njegovo ime je Bogastvo."
Potom pokaza na drugoga i reče:
" Ovomu je ime Uspjeh."
" Meni je ime Ljubav."
" Sada pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas 3 pozvali unutra."
Žena se je vratila u kuću i sve ispričala mužu.
Muž presretan reče:
" Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"
na pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
" Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"
Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:
" Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"
Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:
" Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "
Žena je pošla i upitala:
" Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost."
Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.
Druga dva starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?
Starci su u jedan glas odgovorili:
" Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide, nas dvoje je slijedimo !"
Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.
Prije mnogo godina je živio kralj koji je imao ogromnu kraljevinu. Iako je imao veliko bogatstvo, nije imao smirenost u srcu. Zbog toga je odlucio da bude dobar musliman.
Cuo je da postoji veoma pobožan covjek koji živi u prašumi i da mnogi ljudi odlaze kod njega po savjet. I kralj je odlucio da ga posjeti, kako bi ga pobožnjak posavjetovao.
Kada je stigao kod pobožnog covjeka, upitao ga je: «Kako mogu postati pobožan kao ti?» Pobožni covjek mu je odgovorio..
da se sjeti smrti 40 puta u toku 40 dana.
Kralj je pomislio da je to veoma lahko, pa mu je zahvalio i vratio se u svoj dvorac. U toku tih 40 dana, 40 puta se sjetio smrti, ali se nikakva promjena nije desila u njegovom životu. Bio je isti kao prije.
Kralj se naljutio i pozvao pobožnog covjeka pred sud. Rekao mu je da je lažac i da bi trebao biti ubijen prije nego što zavara i ostale ljude. Odlucili su da ce mu odsjeci glavu sljedeceg dana.
Ali, pobožni covjek je imao molbu. Pitao je da li bi mogao biti kralj na samo jedan dan. Obecao je da, nakon što postane kralj, nece ubiti bivšeg kralja niti mu naštetiti na bilo koji nacin.
Sadašnji kralj je prihvatio ideju i ucinio pobožnog covjeka kraljem na jedan dan.
Cim je pobožnjak postao kralj otišao je na pijacu i vidio covjeka koji je prodavao kikiriki. Rekao je vojnicima da uhvate tog covjeka i da ga dovedu u njegov dvorac.
Tako je prodavac kikirikija izveden pred sud. Pobožnjak mu je rekao da ce ga sutra ubiti. Prodavac kikirikija se prestrašio i ispustio sav svoj kikiriki. Poceo je plakati i pitati šta je ucinio. Ali, pobožni covjek mu je rekao da ce sutra biti ubijen i zakljucao ga u zatvor taj dan.
Sada, pošto je prodavac kikirikija znao da ce umrijeti, zaboravio je na sve ostalo i poceo tražiti oprost od Allaha. Poceo je klanjati i uciti zikr.
Pobožni covjek je tada naredio da se najljepša prostitutka u gradu dovede i stavi u zatvor sa prodavacem kikirikija. Kada su je doveli u zatvor, upitala je prodavaca da pocini preljubu sa njom.
Onda je pobožnjak doveo bivšeg kralja i rekao mu da gleda.
Prodavac kikirikija je poceo vikati na ženu govoreci joj da ode jer ce on umrijeti sutra i njegova loša djela ce mu sigurno uzrokovati probleme kod Allaha.
Onda je pobožnjak upitao bivšeg kralja da li shvata šta se dogadja. Pobožni covjek je objasnio da kada stvarno znaš da ceš umrijeti, tada ceš se sigurno kloniti svih loših djela i posvetiti se robovanju Allahu.
Tako je sjecanje na smrt samo jednom, ali kako treba, dovoljno da promijeni život ljudskog bica. Naravno, prodavac kikirikija je poslije toga bio oslobodjen.
Možeš li zamisliti milijarde ljudi koji žive na ovoj Zemlji kako su doskora bili kapljice sjemena u utrobama svojih majki? Te su kapljice ''porasle'' i ''razvile se'' u različite organe koji čine čovjeka. Jedna od tih kapljica bio/bila si i ti! Zamisli samo, ti, uspravno i razumno ljudsko stvorenje, koje radi i razmišlja, hrani se i oblači, učestvuje u društvenim tokovima i utječe na njih. Ti, ljudsko stvorenje koje ima...
roditelje i prijatelje, imaš svoje ciljeve i stremljenja, sretne trenutke i žalosti.... upravo ti, bio si doskora jedna mala kapljica sjemena! A prije kapljice nisi bio ništa! Da! Baš ništa! Upitaj se gdje si i šta si bio prije 100 godina? ''Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan?'' (Kur'an, 76/1)
SKLAD
Molim te, razmisli o organima svoga tijela – oni se iz samo jedne kapljice razvijaju do odreðene granice, a zatim njihov razvoj prestaje. Svaki organ ima svoju precizno odreðenu veličinu i funkciju i svi zajedno u veličanstvenom skladu i harmoniji čine tijelo čovjeka. Ako bi pojedini organi nastavili da rastu preko mjere, kako bi izgledalo ljudsko tijelo? Zamisli čovjeka kojem se ruke vuku po zemlji! Ili čovjeka kome je glava veličine jabuke! Ili...! Pa da li znaš ko je ''programirao'' te kapljice da ''rastu'' i da se ''razvijaju'' do odreðenih granica i ko je dao da iz samo jedne kapljice izrastu svi ti organi koji čine čovjeka?
OTKUD?
Dozvoli mi da te upitam: Kada bi znao da ćeš oslijepjeti, šta bi dao da sačuvaš svoj vid? Sigurno bi dao sve što imaš! A kada bi znao da ćeš izgubiti svoje noge, šta bi dao da do toga ne doðe? Sigurno bi dao sve što imaš! A da li možeš dvaput uzastopno dati sve što imaš? No, ti nikad i nisi dao ništa, a imaš prije svega dušu i razum, a potom tijelo, imaš oči, uši, ruke, noge, imaš srce, pluća, bubrege i mnoge druge organe čiju funkciju možda i ne znaš, a bez kojih ti je normalan život nemoguć. Meðutim, jesi li ikad razmislio ko ti je sve to podario i zašto? Je li to možda ''majka priroda'' koja niti vidi, niti čuje, niti razuma ima? Je li ti ona mogla dati ono što ni sama nema?
KO NAMA UPRAVLJA?
Covjek pored svoga razuma i velikih intelektualnih sposobnosti nije u stanju da upravlja većinom svojih organa od kojih mu zavisi život, organa čiji nepravilan rad uzrokuje mukotrpne bolesti, a često i smrt. Pogledaj srce koje radi danonoćno bez tvog utjecaja na njegov rad, bez dogovora s tobom, usmjereno je svojoj funkciji i odreðena mu je uloga i ti nisi u stanju mijenjati zakonitosti po kojima ono radi. Jesi li se ikad upitao ko je to ''naredio'' srcu da pumpa krv u sve dijelove tijela i danju i noću? Jesi li možda ti srcu odredio ulogu, ili tvoji roditelji, ili...?
Svaki organ ima svoju precizno odreðenu veličinu i funkciju i svi zajedno u veličanstvenom skladu i harmoniji čine tijelo čovjeka. Ako bi pojedini organi nastavili da rastu preko mjere, kako bi izgledalo ljudsko tijelo? Zamisli čovjeka kojem se ruke vuku po zemlji! Ili čovjeka kome je glava veličine jabuke! Ili...! Pa da li znaš ko je ''programirao'' te kapljice da ''rastu'' i da se ''razvijaju'' do odreðenih granica i ko je dao da iz samo jedne kapljice izrastu svi ti organi koji čine čovjeka?
Tvoja krv koju pumpa srce je dragocjena tečnost bez koje ne možeš živjeti, ali se u njoj takoðer nalaze štetne tvari koje te mogu ubiti, ako se ne odstrane iz tvog tijela. Meðutim, ti imaš bubrege koji prečišćavaju krv izdvajajući iz nje sve štetne materije. Znaš li ko je taj ko ti je prije svega podario bubreg, a potom ga ''podučio'' da izdvaja štetnu tvar, a da ostavlja krv da nesmetano teče?
PITANJA
Jesi li sebi ikada postavio prethodno spomenuta pitanja? Nekad se upitaš kako su nastale planine, mora i jezera, upitaš se kako je i kojom tehnologijom proizveden neki automobil ili avion, ali kako to da se nikad nisi upitao ko je tebe ''proizveo''? Ništa od spomenutih stvari nije slučajno nastalo, pa tako ni ti. Odakle dolaziš? Zašto postojiš?
ODGOVOR
Pogledaj u sebe i oko sebe, i razmisli! Zar je sve što vidiš moglo postati samo od sebe? Ništa ne nastaje samo po sebi, nego sve ima svoj uzrok, pa tako i ti imaš svoj uzrok postojanja. Ti imaš Gospodara koji te je stvorio i koji ti je dao da živiš na ovoj Zemlji, Gospodara koji je prauzrok svemu, Boga Jedinog, Uzvišenog. Sve što vidimo na Njegovu veličinu upućuje, sav sklad Njegovog stvaranja govori nam o veličanstvu Njegovom. Kada vidiš kvalitetan proizvod ili kakav sofisticirani ureðaj, diviš se, kako njemu, tako još više njegovom proizvoðaču. Preko tog proizvoda ili ureðaja spoznaješ sposobnosti, znanje i veličanstvenost njegovog proizvoðača. Meðutim, jesi li se ikada zadivio Stvoritelju nebesa i Zemlje, Stvoritelju čovjeka? Kakvo li je tek Njegovo znanje i kako li su tek uzvišena Njegova svojstva i sposobnosti?
SVRHA
Svaki proizvod ima svoju svrhu i ništa nije bez cilja i namjene proizvedeno. Pitaš li se kada, je li nas Gospodar stvorio bez cilja i na ovoj nas Zemlji bez upute ostavio? Svaki proizvoðač na svoj proizvod obavezno stavi uputstvo za korištenje kako bi kupci znali da ga na pravi način ... i da ga ne pokvare. Uzvišeni Gospodar poslao je nama ljudima, iz Svoje milosti, uputstvo i to po najčasnijim i najmoralnijim pojedincima iz ljudskog roda u čiju iskrenost niko ne sumnja, a čije je biografije historija vjerno sačuvala.
To su poslanici i vjerovjesnici koji su nam od Gospodara donijeli uputstvo, Božije knjige u kojima je uputa za ljude, a koje niko neće pročitati a da neće shvatiti da su od Gospodara svih svjetova. Preko njih, poučio nas je da je cilj našeg bivstvovanja na Zemlji robovanje Gospodaru Uzvišenom: ''A džinne i ljude stvorio sam samo da Meni robuju'' (Kur'an, 51/56). Poučio nas je kako da se koristimo svime što nam je dao, počevši od našeg razuma i tijela, preko svega ostalog što je na Zemlji i nebesima stvorio.
UPUTSTVO
Posljednja Božija objava, posljednja časna knjiga koja je derogirala prijašnje objave i koja važi do Sudnjega dana, a koja je uputa svim ljudima bez obzira na naciju i boju kože, jeste Kur'an. Kur'an je objavljen posljednjem Božijem poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., i on nas uči kako da na najljepši način provedemo život na ovome svijetu i kako da se adekvatno pripremimo za život koji dolazi poslije smrti. ''Onome ko radi dobra djela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili'' (Kur'an, 16/97); ''A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti'' (Kur'an, 20/124).
A da li si ti ikada otvorio i čitao Kur'an? Jesi li ikada otvorio tu knjigu da vidiš šta ti tvoj Stvoritelj i Stvoritelj nebesa i Zemlje poručuje? Zamisli samo, Onaj koji te stvorio i oblik ti dao, Onaj koji te ''programirao'', obraća ti se i daje ti savjete i upute! Ta činjenica mora da te potakne da doðeš do jednog primjerka Kur'ana i da poðeš čitati, i nedvojbeno ćeš se uvjeriti da je to govor Gospodara koji stvara, stvara čovjeka od ugruška.
POVRATAK
''Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka odreðenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.'' (Kur'an, 39/42) Da, ti ćeš umrijeti, možda već noćas. A zatim? Tvoj Gospodar Allah stvorio te je iz samo jedne kapljice koja prije toga nije bila ništa, pa je On dao da ona ''poraste'' i da se iz nje razvije tvoje tijelo. A On će to tijelo, nakon tvoje smrti, ponovo proživjeti i sa dušom ga spojiti i ti ćeš se pred Njim na Velikom danu obreti. ''Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?
Zar nije bio kap sjemena koje se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije moćan da mrtve oživi?'' (Kur'an, 75/36-40) USPJEH ''Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit
ćete u potpunosti ono što ste svojim djelima zaradili, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet (Raj) uveden – taj je uspio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslaðivanje.'' (Kur'an, 3/185) Ko me stvorio? Zašto postojim? Kuda idem? Gdje je kraj? Kako da uspijem? Odgovori su u Kur'anu i ništa te ne košta da ih potražiš, zato, ne oklijevaj!
Možeš li zamisliti milijarde ljudi koji žive na ovoj Zemlji kako su doskora bili kapljice sjemena u utrobama svojih majki? Te su kapljice ''porasle'' i ''razvile se'' u različite organe koji čine čovjeka. Jedna od tih kapljica bio/bila si i ti! Zamisli samo, ti, uspravno i razumno ljudsko stvorenje, koje radi i razmišlja, hrani se i oblači, učestvuje u društvenim tokovima i utječe na njih. Ti, ljudsko stvorenje koje ima...
roditelje i prijatelje, imaš svoje ciljeve i stremljenja, sretne trenutke i žalosti.... upravo ti, bio si doskora jedna mala kapljica sjemena! A prije kapljice nisi bio ništa! Da! Baš ništa! Upitaj se gdje si i šta si bio prije 100 godina? ''Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan?'' (Kur'an, 76/1)
SKLAD
Molim te, razmisli o organima svoga tijela – oni se iz samo jedne kapljice razvijaju do odreðene granice, a zatim njihov razvoj prestaje. Svaki organ ima svoju precizno odreðenu veličinu i funkciju i svi zajedno u veličanstvenom skladu i harmoniji čine tijelo čovjeka. Ako bi pojedini organi nastavili da rastu preko mjere, kako bi izgledalo ljudsko tijelo? Zamisli čovjeka kojem se ruke vuku po zemlji! Ili čovjeka kome je glava veličine jabuke! Ili...! Pa da li znaš ko je ''programirao'' te kapljice da ''rastu'' i da se ''razvijaju'' do odreðenih granica i ko je dao da iz samo jedne kapljice izrastu svi ti organi koji čine čovjeka?
OTKUD?
Dozvoli mi da te upitam: Kada bi znao da ćeš oslijepjeti, šta bi dao da sačuvaš svoj vid? Sigurno bi dao sve što imaš! A kada bi znao da ćeš izgubiti svoje noge, šta bi dao da do toga ne doðe? Sigurno bi dao sve što imaš! A da li možeš dvaput uzastopno dati sve što imaš? No, ti nikad i nisi dao ništa, a imaš prije svega dušu i razum, a potom tijelo, imaš oči, uši, ruke, noge, imaš srce, pluća, bubrege i mnoge druge organe čiju funkciju možda i ne znaš, a bez kojih ti je normalan život nemoguć. Meðutim, jesi li ikad razmislio ko ti je sve to podario i zašto? Je li to možda ''majka priroda'' koja niti vidi, niti čuje, niti razuma ima? Je li ti ona mogla dati ono što ni sama nema?
KO NAMA UPRAVLJA?
Covjek pored svoga razuma i velikih intelektualnih sposobnosti nije u stanju da upravlja većinom svojih organa od kojih mu zavisi život, organa čiji nepravilan rad uzrokuje mukotrpne bolesti, a često i smrt. Pogledaj srce koje radi danonoćno bez tvog utjecaja na njegov rad, bez dogovora s tobom, usmjereno je svojoj funkciji i odreðena mu je uloga i ti nisi u stanju mijenjati zakonitosti po kojima ono radi. Jesi li se ikad upitao ko je to ''naredio'' srcu da pumpa krv u sve dijelove tijela i danju i noću? Jesi li možda ti srcu odredio ulogu, ili tvoji roditelji, ili...?
Svaki organ ima svoju precizno odreðenu veličinu i funkciju i svi zajedno u veličanstvenom skladu i harmoniji čine tijelo čovjeka. Ako bi pojedini organi nastavili da rastu preko mjere, kako bi izgledalo ljudsko tijelo? Zamisli čovjeka kojem se ruke vuku po zemlji! Ili čovjeka kome je glava veličine jabuke! Ili...! Pa da li znaš ko je ''programirao'' te kapljice da ''rastu'' i da se ''razvijaju'' do odreðenih granica i ko je dao da iz samo jedne kapljice izrastu svi ti organi koji čine čovjeka?
Tvoja krv koju pumpa srce je dragocjena tečnost bez koje ne možeš živjeti, ali se u njoj takoðer nalaze štetne tvari koje te mogu ubiti, ako se ne odstrane iz tvog tijela. Meðutim, ti imaš bubrege koji prečišćavaju krv izdvajajući iz nje sve štetne materije. Znaš li ko je taj ko ti je prije svega podario bubreg, a potom ga ''podučio'' da izdvaja štetnu tvar, a da ostavlja krv da nesmetano teče?
PITANJA
Jesi li sebi ikada postavio prethodno spomenuta pitanja? Nekad se upitaš kako su nastale planine, mora i jezera, upitaš se kako je i kojom tehnologijom proizveden neki automobil ili avion, ali kako to da se nikad nisi upitao ko je tebe ''proizveo''? Ništa od spomenutih stvari nije slučajno nastalo, pa tako ni ti. Odakle dolaziš? Zašto postojiš?
ODGOVOR
Pogledaj u sebe i oko sebe, i razmisli! Zar je sve što vidiš moglo postati samo od sebe? Ništa ne nastaje samo po sebi, nego sve ima svoj uzrok, pa tako i ti imaš svoj uzrok postojanja. Ti imaš Gospodara koji te je stvorio i koji ti je dao da živiš na ovoj Zemlji, Gospodara koji je prauzrok svemu, Boga Jedinog, Uzvišenog. Sve što vidimo na Njegovu veličinu upućuje, sav sklad Njegovog stvaranja govori nam o veličanstvu Njegovom. Kada vidiš kvalitetan proizvod ili kakav sofisticirani ureðaj, diviš se, kako njemu, tako još više njegovom proizvoðaču. Preko tog proizvoda ili ureðaja spoznaješ sposobnosti, znanje i veličanstvenost njegovog proizvoðača. Meðutim, jesi li se ikada zadivio Stvoritelju nebesa i Zemlje, Stvoritelju čovjeka? Kakvo li je tek Njegovo znanje i kako li su tek uzvišena Njegova svojstva i sposobnosti?
SVRHA
Svaki proizvod ima svoju svrhu i ništa nije bez cilja i namjene proizvedeno. Pitaš li se kada, je li nas Gospodar stvorio bez cilja i na ovoj nas Zemlji bez upute ostavio? Svaki proizvoðač na svoj proizvod obavezno stavi uputstvo za korištenje kako bi kupci znali da ga na pravi način ... i da ga ne pokvare. Uzvišeni Gospodar poslao je nama ljudima, iz Svoje milosti, uputstvo i to po najčasnijim i najmoralnijim pojedincima iz ljudskog roda u čiju iskrenost niko ne sumnja, a čije je biografije historija vjerno sačuvala.
To su poslanici i vjerovjesnici koji su nam od Gospodara donijeli uputstvo, Božije knjige u kojima je uputa za ljude, a koje niko neće pročitati a da neće shvatiti da su od Gospodara svih svjetova. Preko njih, poučio nas je da je cilj našeg bivstvovanja na Zemlji robovanje Gospodaru Uzvišenom: ''A džinne i ljude stvorio sam samo da Meni robuju'' (Kur'an, 51/56). Poučio nas je kako da se koristimo svime što nam je dao, počevši od našeg razuma i tijela, preko svega ostalog što je na Zemlji i nebesima stvorio.
UPUTSTVO
Posljednja Božija objava, posljednja časna knjiga koja je derogirala prijašnje objave i koja važi do Sudnjega dana, a koja je uputa svim ljudima bez obzira na naciju i boju kože, jeste Kur'an. Kur'an je objavljen posljednjem Božijem poslaniku i vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s., i on nas uči kako da na najljepši način provedemo život na ovome svijetu i kako da se adekvatno pripremimo za život koji dolazi poslije smrti. ''Onome ko radi dobra djela, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili'' (Kur'an, 16/97); ''A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti'' (Kur'an, 20/124).
A da li si ti ikada otvorio i čitao Kur'an? Jesi li ikada otvorio tu knjigu da vidiš šta ti tvoj Stvoritelj i Stvoritelj nebesa i Zemlje poručuje? Zamisli samo, Onaj koji te stvorio i oblik ti dao, Onaj koji te ''programirao'', obraća ti se i daje ti savjete i upute! Ta činjenica mora da te potakne da doðeš do jednog primjerka Kur'ana i da poðeš čitati, i nedvojbeno ćeš se uvjeriti da je to govor Gospodara koji stvara, stvara čovjeka od ugruška.
POVRATAK
''Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja one druge do roka odreðenog. To su, zaista, dokazi za one koji razmišljaju.'' (Kur'an, 39/42) Da, ti ćeš umrijeti, možda već noćas. A zatim? Tvoj Gospodar Allah stvorio te je iz samo jedne kapljice koja prije toga nije bila ništa, pa je On dao da ona ''poraste'' i da se iz nje razvije tvoje tijelo. A On će to tijelo, nakon tvoje smrti, ponovo proživjeti i sa dušom ga spojiti i ti ćeš se pred Njim na Velikom danu obreti. ''Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?
Zar nije bio kap sjemena koje se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije moćan da mrtve oživi?'' (Kur'an, 75/36-40) USPJEH ''Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit
ćete u potpunosti ono što ste svojim djelima zaradili, i ko bude od Vatre udaljen i u Džennet (Raj) uveden – taj je uspio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslaðivanje.'' (Kur'an, 3/185) Ko me stvorio? Zašto postojim? Kuda idem? Gdje je kraj? Kako da uspijem? Odgovori su u Kur'anu i ništa te ne košta da ih potražiš, zato, ne oklijevaj!
Uzimao jednom Nasrudin - Hodza abdest, a odnekud mu se prikrade lupež, pa mu ukrade culah i pobježe.
Kad Hodža vidje da mu nema culaha, odmah ode na groblje, pa sjede kao da nekog ceka.
Naidje neki djecak koji je vido lupeža kad mu je ukrao culah pa rece Hodži:
-Ama, efendija, onaj lupež je pobjegao na drugu stranu. Neces ga tu docekati.
Nek bježi, Vallahi, kud god hoce - rece Hodža, ovamo mora na posljetku doci.
Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje. Već sljedećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca. Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori:
"Oj, lovče (skeptice)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.
"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:
"Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."
Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:
"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."
Onda vrabac nastavi: "Progutao sam biser težak deset drahmi. Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."
Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:
"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup. Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"
Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.
Vrabac će na to:
"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"
...te odleti...
***
Rumi za ovu priču kaže: Davati savjete glupom i nerazumnom sanjaru znači sijati sjeme u škrtu zemlju. Nema zakrpe koja će zakrpiti rupu gluposti i neznanja. Ti koji daješ savjete, ne sij sjeme svoje mudrosti na zemlju neplodnu !
Covjek je pozivao svog poznanika u dzamiju. Bio je petak i odjekivao je dzumanski ezan.“Podji sa mnom u dzamiju.“ rece mu. “Petak je, trebamo klanjati dzumu.“ “Ti znas da ja ne idem u dzamiju “, rece mu poznanik. “Znam, ali bas me interesuje koji je razlog?“ “Sta ja znam“, rece.“Mozda malo utice okolina, a i svakako izbjegavam da mi se pegla na pantalonama ne pokvari prilikom saginjanja u namazu.“
Covjek se nasmija. Rece: “Vjerovatno se salis. Zar zbog toga odustajes od odlaska u dzamiju?“ “Potpuno sam ozbiljan“- odgovori mu poznanik.“ Znas da mnogo vodim racuna o odjeci i da mnogo volim zelenu odjecu.“ I zaista je bilo tako. Cisto i lijepo bi se nosio, a na sebi bi uvijek imao nesto od zelene odjece koja je bila ispeglana.
“Dobro“ ,rekoh. “Da li si ikad isao u dzamiju?“ “Dok sam bio dijete isao bih ponekad sa dedom, ali tada nisam mislio na pantalone, no sada cisto sumnjam da bih otisao.“ Covjek je bio razocaran i porazen zbog ovog sto je cuo. Pokajao se sto je uopste zapocinjao razgovor.
Medjutim, dva mjeseca kasnije, covjek je cuo da mu je poznanik, ipak, dosao u dzamiju, te odmah ode tamo. Uistinu, poznanik je bio u dzamiji, ispred svih poredanih safova i opet na sebi imade zeleno odjelo.
Covjek mu se polako priblizi i tihim glasom ga upita: “Rekao si da neces doci u dzamiju?“ Poznanik mu nista ne odgovori. Lezao je na tabutu prekriven zelenim prekrivacem, pripremljen za
dzenazu.“
Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen? Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci.
Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu.
Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.
“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”
“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.
“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”
“Ja, izgleda.”
Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.
“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”
Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:
“Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”
“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”
O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.
“Pri kol’ko si me ufatio?”
“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”
“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.
“Molim te, vrati se u auto.”
Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kako to da nije zatražio vozačku?
Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici. Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci. Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući. “Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu. Policajac se mirno vratio u svoje auto. Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna? Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati:
“Dragi moj prijatelju, kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine. Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri.
Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Ahiret (drugi svijet) da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio. Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?! Moli dragoga Allaha za mene. I, molim te, pazi - moj sin je sve što mi je ostalo.”
Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku.
Došao neki čovjek kod poznatog učenjaka Ibn Akila i rekao mu: ''Ja sam skočio u rijeku tri puta, ali nisam siguran jesam li se u potpunosti okupao i jesam li čist za klanjanje namaza, pa šta mi ti kažeš?'' Ibn Akil mu je odgovorio: ''Ja ti kažem da ne klanjaš nikako.'' ''A zašto?'', upita čovjek u čudu. Ibn Akil mu reče: ''Zato što sam čuo da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Pero je dignuto sa luđaka dok ne ozdravi'', a onaj ko tri puta skoči u vodu i nakon toga sumnja je li čist ili nije, on je za mene lud.
Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti...ali zamijetio trnje na stabljici i pomislio:
''Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja.?''
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je.
Tako je i s mnogim ljudima. U duši svakog čovjeka nalazi se ruža: Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavajući, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realizuju svoje potencijate kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. netko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udjeliti svakome. Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje.
I cvjetat će uvijek iznova...
dzoni 11/07/2013 09:45 selam iz suncane i tople grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..PS.11.07.2013..18 GODINA OD STRADANJA SREBRENICE..NEKA IM JE VJECNI RAHMET...
dzoni 30/06/2013 07:28 selam iz suncane grapske..danas su dzenaze HURTIC MEHMEDU I MURATOVIC OSMANU poslije ikindije namaza..rahmet im dusi..svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 21/06/2013 10:22 selam iz vrele i suncane grapske..svi su na broju hvala bogu,,svako dobro bosno i hercegovino..
dzoni 13/06/2013 07:24 selam iz oblacne grapske..svi su na broju hvala bogu..svako dobro bosno i hercegovino..
Danas: 0
Juce: 0
Ovaj mjesec: 0
